Slučajno i, ne tako slučajno, počela da piše

Petrović: Vjerovala sam u snagu svoje poezije

Razgovor: Mlada pjesnikinja Radmila Petrović, gošća Trga pjesnika budvanskog Grada teatra

3715 pregleda 1 komentar(a)
Radmila Petrović, Foto: Grad Teatar Budva
Radmila Petrović, Foto: Grad Teatar Budva

Radmila Petrović rođena je 1996. u Užicu. Diplomirala je na Ekonomskom fakultetu u Beogradu, gdje je završila i master studije. Kao laureat 42. Limskih večeri poezije objavila je zbirku pjesama “Miris zemlje”, a kao pobjednik 22. Poetskog konkursa “Desanka Maksimović” zbirku “Celulozni rokenrol”.

Zastupljena je u zbornicima, domaćim i međunarodnim časopisima. Učestvovala je na brojnim festivalima i čitanjima poezije širom Evrope.

Njena treća zbirka poezije, “Moja mama zna šta se dešava u gradovima”, objavljena od strane PPM Enklave početkom ljeta 2020. godine i prodata u preko 8000 primjeraka, našla se u najužim izborima domaćih nagrada za poeziju i u finalu regionalne nagrade “Stjepan Gulin”.

Ista zbirka objavljena je u Makedoniji 2021, a u pripremi je poljsko izdanje. Njena poezija prevođena je i na engleski, njemački, francuski, grčki, italijanski, slovenački, španski, hebrejski i druge jezike. Zbirka poezije “Moja mama zna šta se dešava u gradovima” nedavno je predstavljena i u Budvi, na Trgu pjesnika u okviru festivala Grad teatar.

Kako ste počeli da pišete poeziju?

Slučajno i, ne tako slučajno, sve zavisi kako se uzme. Postojali su u osnovnoj školi uvijek neki konkursi za angažovane pjesme i meni je bilo lako da smislim neku pjesmu koja se rimuje. Godinama kasnije sestre su otišle na fakultet i ja sam ostala prilično sama, roditelji su po čitav dan bili na njivi. U to neko vrijeme, preslagala sam knjige i u ruke mi je dopala sestrina čitanka za četvrti razred srednje škole. U njoj sam pročitala neke pjesme Miodraga Pavlovića koje nisam baš ni razumjela, ali su imale neku magiju i ja sam tu magiju osjetila, svidjelo mi se upravo to što nije rečeno. Paralelno, napisala sam neku pjesmu o svom odjeljenju i ona je postala školski hit. Mislim da mi se svidjela ta pažnja koju sam dobila i odlučila sam da se upišem na literarnu sekciju. Sreća u tome bila je što je tu sekciju vodio poznati srpski pjesnik, Petar Matović. On mi je dao neka osnovna znanja i uputio me kako da razmišljam. Nadalje, poslao je moje pjesme na dva konkursa gdje je nagrada bila štampanje zbirke i tako sam iz srednje škole izašla sa izdatim zbirkama poezije, sasvim slučajno!

Sa večeri na Trgu pjesnika
Sa večeri na Trgu pjesnikafoto: Grad teatar

Ko su Vaši pjesnički uzori?

Nemam uzore. Sviđa mi se to što ima Milena Marković, taj neki narodni talenat koji se ne može naknadno steći. Sviđa mi se poezija Nine Dragičević, slovenske pesnikinje, Novice Tadića, Miodraga Pavlovića, Ana Marije Grbić i brojnih drugih koje ću nepravedno izostaviti.

Ko Vam je najviše pomogao da ispoljite svoju poetsku stranu? Ko je bio najveća podrška?

Sustet sa urednikom, pjesnikom i izdavačem Zvonkom Karanovićem je bio jako značajan. Išla sam na njegovu radionicu pisanja i on je prvi koji je obratio pažnju na potencijal mog pisanja o seoskim temama. Prije toga govorili su mi: Došla si u grad, pusti više to selo. Ponudio mi je da izdam zbirku u njegovoj izdavačkoj kući “PPM Enklava” i radio kao urednik na mojoj zbirci “Moja mama zna šta se dešava u gradovima”. Išla sam i kod drugih pjesnika na radionice i sve su bile korisne.

Vaše pjesme su naišle na dobar prijem od samog početka? Koji je razlog po Vašem mišljenju?

Ne volim da dajem mišljenja po tom pitanju. Vjerovala sam u snagu svojih pjesama. Ljudima one vjerovatno zvuče uvjerljivo, to mi je bio cilj. Pisala sam iz prvog lica, željela da uhvatim čitaoca za ruku i ispričam mu to što jako želim da kažem. Mislim da je bitna ta želja da se kaže i da tu želju publika uvijek prepozna.

Da li je poezija zaista postala moderna stvar kao što se moglo čuti na Trgu pjesnika tokom Vašeg gostovanja?

Poezija posljednjih godina zaista jeste ponovo in. Neka šira publika se za nju otvorila ili ponovo otvorila, ne znam kako je bilo decenijama prije. Takođe, velika je želja od strane ljudi koji pišu da svoj rukopis objave, pa možemo reći da poezija jeste na nekom svom obnovljenom vrhuncu. S tim da je moja vjera u poeziju zaista velika, te smatram da uprkos tome što je sada aktuelna, ona ima snagu za mnogo, mnogo više.

Kako Vi razmišljate o književnosti?

Ne razmišljam o književnosti. Razmišljam o knjigama dok ih čitam, razmišljam o tome šta ću napisati.

Kakav je odnos mladih autora prema književnom kanonu i tradiciji?

Ne bih mogla da kažem to. Ne znam čak ni šta se podrazumijeva pod tim kanonom, zvuči dosadno. Mislim da imamo dosta toga dobrog što su napisali ljudi prije nas, da to treba čitati, učiti od njih, ali nikako pokušavati da budemo njihova kopija. Ko će da piše o ovom vremenu, ako ne mi.

Radmila Petrović na Trgu pjesnika
Radmila Petrović na Trgu pjesnikafoto: Grad Teatar Budva

Šta ili koga čitate trenutno? Ima li neko od autora sa naših prostora koga posebno volite da čitate?

Čitam od Dubravke Ugrešić roman “Lisica” i novi talas poezije koji je u Srbiji naišao, novoizdate zbirke Selme Asotić, Maje Solar, Marije Dragnić, Ognjena Obradovića i ostalih pjesnikinja i pjesnika. Mislim da je bitno ne živjeti u vakuumu i pratiti šta i kako tvoje kolege savremenici pišu. Nina Dragičević, to što ona piše ima neku posebnu magiju, nadam se da će se neko konačno sjetiti da prevede njenu poemu “Ljubav je rekla idemo”.

Koje je Vaše mišljenje o društvenim mrežama s obzirom da ste tek od ove godine na Instagramu? Koje su pozitivne, a koje negativne stvari?

Napravila sam kompromis sa samom sobom i otvorila Instagram jer mi je bio potreban za povezivanje sa drugim umjetnicima i najavu čitanja. Da mi nije bio potreban u te svrhe, ne bih ga vjerovatno nikad otvorila. Ali prosto to je jedno novo, potentno tržište. Gledam na svoj Instagram profil kao na neki veb sajt. Pozitivno je to povezivanje, negativno je što tamo dobijam gomilu infomacija koje mi nisu potrebne i koje ne želim da znam. Društvene mreže, znamo svi kakva je to igra i imamo svoje razloge zašto je (i dalje) igramo.

Da li je ljepše živjeti u većem gradu ili na selu?

Iz pozicije grada je lakše. Prvo, imam distancu pa mogu da sagledam stvari bolje tj. da postanem svjesna mnogih stvari. Drugo, u gradu možeš sam da biraš svoje okruženje i da živiš daleko od svakoga ko bi da ti zadaje neke norme i uloge. Gdje je ljepše? Najljepše je ako možeš da kombinuješ.

Gdje pronalazite inspiraciju za pisanje?

U svojoj želji da kažem, da neko to razumije, da nekome to, eventualno, pomogne.

Da li radite na novoj zbirci? Kada je možemo očekivati i da li se bavite određenom temom?

Radim na novoj zbirci. Za godinu ili dvije se može očekivati njeno izdavanje. Sigurna sam da neću pisati o stvarima o kojima ne znam, sve druge teme su otvorene.