"kada uvrijedite vladara, stvari mogu postati smrtonosne"

Atvud: Ako ne branimo slobodu govora, živimo u tiraniji. Ruždi nam to pokazuje

Kanadska spisateljica iznosi svoje viđenje razloga i posljedica atentatorskog napada koji je Salman Ruždi doživio 12. avgusta

8601 pregleda 10 komentar(a)
Foto: Reuters
Foto: Reuters

Salman Ruždi je prije tri dana doživio i preživio atentatorski napad tokom jednog književnog događaja na institutu Šatagva, u Njujorku. Ovaj indijsko-britanski književnik od 1989. živi u strahu za svoj život, nakon što je iranski ajatolah Homeini izdao fatvu zbog njegovog romana Satanski stihovi, koji navodno vrijeđa vjerska osjećanja muslimana i proroka Muhameda.

Kanadska književnica Margaret Atvud piše o slobodi govora i umjetničkog izražavanja koju je Ruždi uvijek i svugdje sa hrabrošću zagovarao, prkoseći smrtnim prijetnjama koju su mu nakon više od tri decenije umalo oduzele život.

***

Davno – 7. decembra 1992. tačnije – bila sam u bekstejdžu pozorišta u Torontu i skidala sa glave šešir marke Stetson. Sa druga dva pisca, Timotijem Findlijem i Polom Kvoringtonom, izvela sam mješavinu kantri i vestern klasika iz 50-ih, preformulisanu za pisce – Ghost Writers in the Sky, If I Had the Wings of an Agent i druge lažne parodije te vrste. Takve su bile predstave za dobrotvorne svrhe PEN Kanade u to doba: pisci su se kostimirali i pravili od sebe idiote da bi pomogli piscima koje su njihove vlade proganjale zbog stvari koje su napisali.

Baš dok smo se nas troje žalili kako smo bili grozni, začulo se kucanje na vratima. Rečeno nam je da je bekstejdž zaključan. Tajni agenti su komunicirali govoreći u mikrofone u rukavima. Salman Ruždi je tajno stigao u zemlju. Trebalo je da se pojavi na sceni sa Bobom Rejem, premijerom Ontarija, prvim predsjednikom jedne vlade na svijetu koji ga je podržao u javnosti. „A ti, Margaret, kao bivša predsjednica PEN Kanade, predstavićeš ga“, rečeno mi je.

Uh. „Oh, ok“, rekla sam. Pa sam to i učinila. Bio je to trenutak da se pređe s riječi na dijela.

A, sa nedavnim napadom na njega, takođe je i ovo.

Ruždi je eksplodirao na književnoj sceni 1981. svojim drugim romanom Djeca ponoći, koji je te godine dobio Bukerovu nagradu. Nije ni čudo: njegova inventivnost, domet, istorijski obim i verbalna spretnost oduzimali su dah, a i otvorio je vrata narednim generacijama pisaca koji su možda ranije smatrali da ih njihov identitet ili tematika isključuju iz “pokretne gozbe” (aluzija na autobiografske zapise po imenu Movable Feast Ernesta Hemingveja o Parizu, prim. prev.) koju književnost na engleskom jeziku predstavlja.

Atvud
Atvudfoto: Shutterstock

Štiklirao je svako polje osim Nobelove nagrade: proglašen je vitezom; na svakoj je listi najznačajnijih britanskih pisaca; sakupio je impresivan buket nagrada i priznanja, ali, što je najvažnije, dotakao je i inspirisao veliki broj ljudi širom svijeta. Ogroman broj pisaca i čitalaca odavno mu mnogo duguje.

Kao što sami pisci često govore, ako se ono što ste napisali svidjelo svima, mora da radite nešto pogrešno. Ali kada uvrijedite vladara, stvari mogu postati smrtnonosne, kao što su mnogi pisci otkrili.

Odjednom mu duguju još nešto. Dugo je branio slobodu umjetničkog izražavanja od svih pridošlica; sada, čak i ako se oporavi od povreda, on će biti mučenik koji je stradao za to.

Na svakom budućem spomeniku ubijenim, mučenim, zatvorenim i proganjanim piscima, Ruždijeva figura će biti velika. Napadač ga je 12. avgusta izbo nožem na sceni na književnom događaju u Šatagvi, uglednoj američkoj instituciji u sjevernom dijelu Njujorka. Ipak, ponovo se pokazalo da „takve stvari se ovdje nikada ne dešavaju“ nije tačno: u našem sadašnjem svijetu, bilo šta se može dogoditi bilo gdje. Američka demokratija je ugrožena kao nikada ranije: pokušaj ubistva pisca je samo još jedan simptom.

Bez sumnje, ovaj napad je bio usmjeren na njega jer je njegov četvrti roman Satanski stihovi, satirična fantazija za koju je on sam vjerovao da se bavi dezorijentacijom koju osjećaju imigranti iz (na primjer) Indije u Britaniju, iskorišćen kao oruđe u političkoj borbi za vlast u dalekoj zemlji.

Kada je vaš režim pod pritiskom, malo spaljivanja knjiga populistički skreće pažnju. Pisci nemaju vojsku. Oni nemaju milijarde dolara. Oni nemaju svoje potplaćene glasačke tabore. Zbog toga predstavljaju jeftine žrtvene jarčeve. Zbog toga ih je lako loviti: njihov medijumi su reči, koje su po prirodi dvosmislene i podložne pogrešnim tumačenjima, a i sami su često lajavi, ako ne i potpuno džangrizavi. Što je još gore, oni vlasti često govore istinu. Čak i pored toga, njihove knjige će neke ljude nervirati. Kao što sami pisci često govore, ako se ono što ste napisali svidjelo svima, mora da radite nešto pogrešno. Ali kada uvrijedite vladara, stvari mogu postati smrtonosne, kao što su mnogi pisci otkrili.

Živjeti u pluralističkoj demokratiji znači biti okružen mnoštvom glasova, od kojih će neki govoriti stvari koje vam se ne sviđaju

U Ruždijevom slučaju, moć koja ga je koristila kao pijuna bio je iranski ajatolah Homeini. Godine 1989. izdao je fetvu – grubi ekvivalent ekskomunikaciji koju su srednjovjekovne i renesansne pape koristile kao oružje protiv sekularnih vladara i teoloških otpadnika poput Martina Lutera. Homeini je takođe ponudio veliku nagradu svakom ko ubije Ruždija. Bilo je brojnih ubistava i pokušaja atentata, uključujući ubod nožem koji je dobio Ruždijev japanski prevodilac Hitoši Igaraši 1991. Sam Ruždi je proveo mnogo godina u prinudnom skrivanju, ali je postepeno izašao iz svoje čaure – događaj u PEN centru Toronta bio je najznačajniji prvi korak – a u poslednje dvije decenije vodio je relativno normalan život.

Međutim, nikada nije propustio priliku da progovori u ime principa koje je oličavao cijelog svog spisateljskog života. Sloboda izražavanja je bila na prvom mjestu među njima. Ova nekada dosadnjikava liberalna floskula sada je postala aktuelno pitanje, pošto je ekstremna desnica pokušala da je otme u službi klevete, laži i mržnje, a ekstremna ljevica je pokušala da je baci kroz prozor u službi svoje verzije zemaljskog savršenstva. Nije potrebna vidovnjačka kugla da bi se predvidjele mnoge panel diskusije na tu temu, ako dođemo do trenutka u kojem je moguća racionalna debata. Ali šta god predstavljalo, pravo na slobodu izražavanja ne uključuje pravo na klevetu, na zlonamjerno i štetno laganje o dokazivim činjenicama, na prijetnje smrću ili na zagovaranje ubistva. Ovo bi trebalo da budu kažnjivo zakonom.

Što se tiče onih koji još uvijek govore, „da, ali…“ o Ruždiju – što je neka verzija „trebalo je da zna bolje“, kao i „da, nažalost silovana je, ali zašto je nosila tu suknju koja otkriva“ – ja mogu samo primijetiti da ne postoje savršene žrtve. U stvari, ne postoje savršeni umjetnici, niti postoji savršena umjetnost. Ljudi koji su protiv cenzure često se nalaze u situaciji da moraju da brane delo na koje bi inače gledali sa nipodaštavanjem, ali takva odbrana je neophodna, osim ako svi ne želimo da nam budu uklonjene glasne žice.

Davno, jedan kanadski član parlamenta opisao je balet kao „gomilu ludaka koji skaču okolo u dugačkom donjem vešu“. Nek’ skaču, velim ja! Živjeti u pluralističkoj demokratiji znači biti okružen mnoštvom glasova, od kojih će neki govoriti stvari koje vam se ne sviđaju. Ukoliko niste spremni da podržite njihovo pravo da govore, kao što je Salman Ruždi često činio, na kraju ćete živjeti u tiraniji.

Ruždi nije planirao da postane heroj slobode govora, ali sada to jeste. Pisci svuda – oni koji nisu vladini plaćenici ili roboti ispranog mozga – duguju mu ogromnu zahvalnost.

Piše: Margaret Atvud

Izvor: theguardian.com

Prevod: Danilo Lučić