MONODRAMA “KNJIGA O MILUTINU” IZVEDENA NA SCENI NIKŠIĆKOG POZORIŠTA

Priča o Milutinu - svjetioniku svih stradanja

Roman Danka Popovića objavljen je 1985. godine i uskoro je postao najčitanija knjiga poslijeratne srpske književnosti. Predstava je premijerno izvedena 11. novembra prošle godine, a Nenad Jezdić, već 70 puta “priča” priču o besmislu rata, o žrtvama i stradanju, o tome da u ratu postoje i pobjednici-gubitnici i da je dosta priča o “našoj sili” jer svi mi treba “da pogledamo sami sebe i da se izmerimo pa da znamo koliki smo”

5503 pregleda 3 komentar(a)
Foto: Nikola Vukeljić
Foto: Nikola Vukeljić

”Kako, bre, ne smemo da izgubimo rat a smemo da izgubimo narod!? Šta ti znači da dobiješ rat a da satreš narod?...Ne niču ljudi ko pečurke. Lažu oni koji kažu da je narod ko i trava - kosiš ga, a on se podmlađuje”, kaže Milutin Ostojić iz Šumadije, glavni lik romana Danka Popovića “Knjiga o Milutinu”, objavljenog 1985. godine.

I ne samo Milutin Ostojić. Kažu to svi časni, pošteni, hrabri i ponosni Milutini koji nijesu željeli i ne žele da se potomci “snaže nad grobovima”, da “narod satru da bi ga uveli u čitanke”.

Kaže to tako glasno i snažno glumac Nenad Jezdić koji je na sceni Nikšićkog pozorišta izveo monodramu “Knjiga o Milutinu”, u režiji i adaptaciji Egona Savina. O snazi Milutinovih riječi i Jezdičevog izvođenja dovoljno je rekla tišina tokom predstave, kao i gromki aplauz kojim je glumac nagrađen za emociju koju je na sceni donio.

”Milutin je svetionik, svjetlost svijetu, kako kaže jedan moj prijatelj. Sjetiću se javno i naglas onoga što je Duško Kovačevć rekao, pošto je njegova zaluga što se ova predstava igra na sceni Zvezdara teatra i on je krivac što ovo ima takav intezivan pozorišni život: ‘Ja bih doveo sve ove predstavnike, ove prvake i ove premijere ovih naših malih razvaljenih zemljica koje su nastale iz onog raskola koji se desio, samo da čuju ovo’. Ja sam duboko uvjeren da sam u jednom uzvišenom zadatku kako bih u dvočasovnom trajanju ‘sijao’ u Milutinovo ime, nikako u svoje. Za 70 puta koliko ovo igram nije mi nedostajalo njegove svjetlosti. Nije u mom srcu, mojoj inspiraciji nedostajalo njegove svjetlosti. Svaki put imam osjećaj kao da neki čovjek prvi put izgovara sve ovo na nekom javnom času istorije nekim ljudima koji sjede s druge strane”, kazao je Jezdić nakon predstave, dok su u vazduhu i dalje titrale njegove, Milutinove emocije.

foto: Nikola Vukeljić

Roman “Knjiga o Milutinu” objavljen je 1985. godine i uskoro je postao najčitanija knjiga poslijeratne srpske književnosti. Imala je tiraž od 40 izdanja i prodata je u više od pola miliona primjeraka. Predstava je premijerno izvedena 11. novembra prošle godine, a Milutin, tj. Nenad Jezdić, već 70 puta “priča” priču o besmislu rata, o žrtvama i stradanju, o tome da u ratu postoje i pobjednici-gubitnici i da je dosta priča o “našoj sili” jer svi mi treba “da pogledamo sami sebe i da se izmerimo pa da znamo koliki smo”.

”Kaže Milutin u jednom trenutku - 390 hiljada duša je poginulo. To je bio pokretač da je zaista nestvarno ogromna žrtva. Žrtva umije da bude plodonosna, umije da bude potrebna, žrtva umije da bude ljekovita, ali mi smo pošli od ideje da je tolika žrtva u onom velikom ratu nešto o čemu možemo da diskutujemo i o čemu možemo da pričamo, i da treba da damo šansu da se čuje Milutinov glas koji ni u jednom trenutku se ne svrstava, ni u jednom trenutku ne pripada ideologiji, ni u jednom trenutku nije opredijeljen. On je u stvari opredijeljen za nešto što jeste nasušno potreban život, što jesu duvari njegove kuće, ali uporno istrajava na tome i postavlja pitanje zašto - zašto sa tolikom žrtvom, ili ako već mora žrtva zašto ne nešto manje? I to jeste nekako sveprisutno pitanje i koje i danas egzistira i to jeste nešto čime mi i danas treba i te kako da se bavimo. Žrtve su drugačije, žrtve su se izobrazile, nisu više tako primitivne žrtve koje su nekad bile, ali danas se i ljudi, njihovi životi, poslovi, njihova perspektiva i budućnost žrtvuje zarad ideologije, zarad mišljenja malih grupacija, malih formacija. Jasno je ljudima šta hoću da kažem, da ne zadirem pretjerano u utrobu nekome, a opet i da imam, a nemam, jednu pomirljivost, jedno tako veliko i široko srce, tako veliku i široku dušu kao Milutin koji zaista sve raumije. On je toliko plemenit, human, toliko čojstven, jedna junačina, jedan takav ratnik, sapatnik, emotivac, on je jedan takav čovjek. Svi koji ovo gledamo i izgovaramo, ja prvi, treba da postavimo pitanje gdje je danas taj testament, gdje je danas ta zaostavština koju su nama naši Milutini ostavili. Jesmo li mi danas dostojni tog testamenta, jesmo li mi danas dostojni da poslije takve žrtve da isti taj pojam, isti taj motiv žrtve, podredimo tako malim i jeftinim principima i sitnicama”, kaže glumac kome ni nakon 70 igranja, kako ističe, nije nedostajala mjera poniznosti prema toj emociji, prema takvom karakteru i prema Milutinu..

foto: Nikola Vukeljić

”Djeluje da postoji nešto nepozorišno kad jedan čovjek izađe na scenu, ali to se u vazduhu ‘juri’, to što ja sad moram kao glumac da postignem sa publikom. Poseban damar se u publici osjeća, posebno jedno osjećanje i titraj kad ljudi kad ovo slušaju i kad odgledaju”, kaže glumac koji je na sceni pokazao da jedan čovjek može i te kako da bude cijeli tim.

Antiratna priča jednog, ali i svih ostalih vremena

Tačno je da je Balkan “bure baruta”, da je rat, kako kaže Jezdić, postalo “karakteristično stanje za ove prostore u poslednje vijeme”, ali “Knjiga o Milutinu” nije ratna priča - to je antiratni komad koji iznova postavlja jedno te isto pitanje - zašto.

”Mislim da je čak to Duško Kovačević rekao, da je rat ovdje postao godišnje doba. Ali ću opet, jer je nužno to ponoviti, reći da je to jedno osjećanje koje prerasta u narativ i da je ovo antiratna priča. Ovo je toliko kompleksno napisano, i toliko delikatno i spisateljski mudro napravljeno, da će svako naći ‘porciju’ svog učitavanja. Svako će naći ono što njega zanima u ovom djelu, ali mi smo insistirali na tome da se izvuče ono što jeste suština, a to je upravo staradanje iz vizure pojedinca. Svaki rat, ideologija, svako pripadanje, svako nasilno opredjeljenje pojedinca i tjeranje na svrstavanje ka nečemu što nije njegov svijet, život, što nije u ovom slučaju život seljaka Milutina Ostojića, što nije njegova zemlja, stoka, što nijesu majka i žena njegova i ono potomstvo kojem se on nada, ali potomstvo iz jednog mirnodopskog stanja a nikako iz ovakve epopeje, iz ovakvog stradanja, jednog iracionalnog marša i bagatelisanja i manisanja tuđim životima”, kaže Nenad Jezdić.

“Niko se ne ispoveda i ne priznaje grehe dok je na vlasti”

”Muči to, sinovče. Pitaš se ko si i šta si ti toj tvojoj državi, ko su joj i šta su joj noliki ljudi što izgiboše i u beslovesnoj vodurini se podaviše... Niko se ne ispoveda i ne priznaje grehe dok je na vlasti. Samo se ide dalje”, stoji u djelu Danka Popovića.

Vremena se mijenjaju, a Milutina u svakom vremenu ima. Nažalost, ima i onih koji se ne “ispovijedaju”, ne čuju bol i tugu, ne vide stradanje i gluvi su za ono “zašto”.

”Ja onako romantičarski imam osjećaj da je moguće doći do svačijeg srca, pa i tih ljudi koji su malo okamenjenog srca zahvaljujući sticajima u kojima se kreću, u kojima se bore za svoje mjesto u politici, društvu, u javnosti. Ima jedna rečenica koja je zapravo teatarska sto posto, koju je Aca Popović napisao u komadu ‘Smrtonosna motiristika’, kad čovjek poslije jednog ogromnog životnog i svakog drugog posrnuća kaže: Potreban mi je neko ko će mi reći koliko sam važan, nasušan i pravedan, čak i onda kada mi svi ospore pravo na disanje. I opet se vraćamo na onu kad kaže - kada bi svako od nas ustao danas i rekao ja sam rđav čovjek, ne neko drugi nego sam ja rđav čovjek, da krene od sebe, onda bi to bio jedan preporod. Dok budem udisao ovaj vazduh ja ću se tome nadati i moliti se da se tako nešto dešava. Ne volim da budem isključiv, ne volim tu vrstu svrstavanja i ne volim tu vrstu kritke prema onim ljudima koji su okamenjenog srca, jer to nije dobro. Uvijek sam se trudio i sa tom vrstom ljudi da imam ljudsku, drugarsku, da ne kažem bratsku komunikaciju i da im dam ono što mislim da im pripada. Ali mislim da je to jedan kompleksan posao lične promjene svakog od nas”, zaključio je Jezdić.