Gospodstvena lakoća igranja

Za Vijesti govori proslavljeni jugoslovenski i srpski glumac Svetozar Cvetković, koji je u Nikšićkom pozorištu gostovao sa predstavom “Sin”

32521 pregleda 7 komentar(a)
Svetozar Cvetković, Foto: Zoran Lončarević/Nova.rs
Svetozar Cvetković, Foto: Zoran Lončarević/Nova.rs

Kada bih pokušala da opišem Svetozara Cvetkovića, rekla bih da je visok, plav, prodornih plavih očiju i pogleda kao da se skriva od drugih, ozbiljan, sa osmijehom koji sebično čuva za odabrane.

Ima u njemu tog aristokratskog držanja koje se ne nasljeđuje, već se sa njim rađa. On bi, kako reče za “Vijesti”, sebe opisao još kraće i još jednostavnije: stanovnik grada Beograda.

Igrao je u više od stotinu igranih filmova, TV serija i drama, predstave u kojima je glumio i glumi, teško je pobrojati. Sve te uloge obilježio je nenametjivom gospodstvenošću i samouvjerenošću.

Nikšićkoj publici predstavio se ulogom Pjera u predstavi “Sin” i onako, kako to biva kada se pojavi na sceni, ispraćen je gromoglasnim aplauzom i ovacijama. A zatim su uslijedili intervjui - strpljivo je odgovarao na sva novinarska pitanja i prije nego što nastavite započetu rečenicu: “Može li...”, on je već bio spreman sa odgovorom: “Može...sve može”.

Najviše se pronalazi među ljudima sa kojima radi

Kada bi se ponovo rodio, priznaje da ne bi bio glumac. Uostalom, to je već iskusio, a, kako reče, ne bi ponavljao stvari koje je već uradio - tražio bi novo iskustvo. Neki novi Svetozar bio bi ljekar, poput njegovog oca, pomagao ljudima, liječio ih. Gluma je možda nekada liječila dušu, danas je, smatra, dobrim dijelom postala zabava.

”Ovaj posao je možda, u neko ranije vrijeme kada sam radio, i imao neku djelotvornost koja je mogla da bude umjetnička. Možda i sada ima u nekim trenucima, ali je kroz vrijeme koje smo živjeli postao zabava. Narod u velikoj manjini dolazi da gleda nešto što je ‘ozbiljno’ ili nešto što je na nivou odlaska u muzej ili čitanja neke knjige, a rađe ostavi sebi oduška da te teške trenutke koje proživljava u životu na nekom mjestu pretvori u nešto što je neka vrsta skidanja zamora i brige, jednostavno rečeno razbibriga, što prilično ružno zvuči, ali je zapravo tako. To je prosto tako i sa time sam se saživio kroz vrijeme kroz koje sam prolazio. Pitanje je da li to što mi radimo zaista spada u nešto što je umjetnost i što je zbilja kultura, ili je tako samo na površini nečega što se kreće, neke imaginacije života i nečega što može nekoga da upozori na nešto. Teško da može da ima takvu djelotvornost koja može da bude tako presudna i da nekome promijeni život. Možda nekome promijeni jedno veče, a mi možemo da budemo zadovoljni da se i to desilo”.

Svetozar Cvetković
foto: Zoran Lončarević/nova.rs

Priznaje da je kao mlad glumac birao uloge. Danas je svjestan da je to bilo pogrešno jer je tada bilo mnogo manje posla nego što ga danas ima.

”Tada je bilo mnogo manje produkcije, televizija, pozorišta, škola, ali je bila veća zemlja. Sad kad je mala zemlja imamo hiperprodukciju. Ali sada, posle sveg tog vremena, nekako nanjušim šta je to što mi odgovara, a i mene nanjuše oni koji misle da bih mogao da radim sa njima i onda se to nekako sklopi”.

Skoro da ne postoje glumci sa ovih prostora za koje se može reći da su samo filmski ili samo pozorišni. Postoje oni koji su više ili manje zastupljeni u jednom mediju. Njega zato ima svuda, a na pitanje gdje se najviše pronalazi, u filmu, na televiziji ili u pozorištu, odgovara:

”Sebe najviše pronalazim među ljudima sa kojima radim, pa bilo koji medij da je u pitanju. Ako su to neki ljudi kojima ja odgovaram i koji meni odgovaraju, koji imaju razmišljanje i osjećanje kao i ja, ako smo na istom putu, onda se ja u tome dobro osjećam pa gdje god to bilo”.

Ne počinje sve ovom mjestu i sada

Današnja produkcija uglavnom zahtijeva glavne muške uloge mlađe dobi, mnogo je veći broj muških uloga nego ženskih, i mnogo je manje uloga za glumce koji su već zašli u godine. Svjestan je da je hiperprodukcija dosta naškodila kvalitetu, ali u njoj ima i nečeg dobrog - pomogla je da mladi glumci, a njih je veliki broj, dobiju priliku da bruse svoj talenat.

”Ona je pomogla tome, da iz tog velikog broja škola koje postoje za glumu i koje sebe nazivaju fakultetima, da se glumci negdje uposle. Moram da priznam da je danas velika većina glumaca koje uopšte ne poznajem, koji se pojavljuju po raznim serijama, što pokazuje da je za mlade ljude vrlo značajno da se toliko snima”.

Iskren je i kaže da više nije spreman da mlađe kolege uči i to iz dva razloga - nije siguran da bi njegove idealističke slike o pozivu glumca i o tome kako sve to treba da izgleda bile u dosluhu sa vremenom u kome živimo, a i mladi su danas sve manje spremni da slušaju i uče.

”Generalno, mlađe generacije nemaju svijest o tome u šta se upuštaju sa ovim poslom. Ima izuzetaka koji potvrđuju pravilo i svaka im čast. Drago mi je da mogu da radim sa njima i da sam na neki način uspio da za sebe otkrijem te ljude. Nisam baš sretan što se često puta suočavam sa jednim brojem ljudi koji zavšavaju ove naše škole, a ne znaju ništa o istoriji ovog našeg posla na ovim prostorima, ne znaju imena ljudi koji su nešto značili i na neki način misle da sve počinje od njih. Vjerovatno sam i ja u tim nekim godinama mogao da mislim da sam to ja otkrio i niko prije mene, ali ne u toj mjeri u kojoj mi se čini da je to danas. Sad se ne poklanja pažnja nečemu što je prošlost u ovom našem poslu. Jednostavno smo izbrisali tu istoriju i stalno ih treba upozoravati na to ko su ti ljudi i šta su oni uradili za kulturu zemlje u kojoj smo živjeli. Zahvaljujući tome i mi postojimo, kao neki nastavak onoga što su oni radili. Pa i ti mlađi su apsolutni nastavak svega onoga što bi trebalo da bude. Ako se zaboravi ta istorija, onda će stvarno da se stekne pogrešna slika da sve počinje na ovom mjestu i sada, a ništa ne počinje”.

Uz jedva vidljivi osmijeh kaže da popularnost sa sobom nosi neke trivijalne stvari koje su praktične - da vam policajac progleda kroz prste kada napravite prekršaj, da ne morate da čekate red u banci ili pošti, da dobijete neki proizvod po jeftinijoj cijeni... Popularnost koja ljudima može da promijeni život, svima i te kako godi.

”U jednoj mjeri godi, ne ako vas neko prepozna, nego ako prepozna da to što ste radili ima uticaja na njegov život. E, u tom smislu mislim da to može da prija čovjeku, a samim tim na neki način i da ga promijeni izvjesno. Međutim, kada pritisak javnosti, mislim na javnost koja je vezana za medije, postane preveliki, e onda je tu vrag odnio šalu i postaje neprijatno”.

Svetozar Cvetković
foto: Zoran Lončarević/nova.rs

Kaže da mu je cijela naredna godina isprogramirana, a da li će se baš odvijati po zacrtanom planu to često ne zavisi od njega.

”Imaju tri serije koje su u javnosti dosta dobro prošle i sad snimamo te nove sezone. Sa Borisom Liješevićem radim za premijeru Geteovog ‘Fausta’, koja će biti prije ljetnje sezone i koja će, vjerujem, biti izvedena i na Gradu teatru. Sa Mišom Radivojevićem radim film ‘Ostrvo na dnu’. Cijela godina je isprogramirana kako bi trebalo da izgleda”.

Za mlade glumce ima samo jedan savjet - da nađu svoj put i da sami odluče na koju će stranu.

”Par puta sam radio sa jednim našim velikim filmskim rediteljem, prije 20 i više godina,koga sam jako volio. Jednom smo sjedjeli posle snimanja i zamolio me da njegovoj kćerki kažem da nikako ne upisuje glumu jer i sam dobro znam kakav je to pakao, pogotovo za glumice. Naravno da joj nijesam rekao, ona je postala glumica i sve je u redu. Ne bih se usudio da nekome kažem da se ne bave nekim poslom kojim bi željeli da se bave, a pogotovo ovim. Ako nešto čovjek osjeća da treba da radi, onda neka i radi. Svako nosi svoje breme odgovornosti za to šta će da radi, kako će da se bavi tim poslom i kojim će putem da ide, tako da ga ne treba sprečavati nego mu pomoći da nađe svoj put, pa makar išao ili ne išao tim putem. Mora sam da odluči na koju će stranu”.

Svetozar Cvetković
foto: Zoran Lončarević/Nova.rs

Pokušava da bude roditelj poput svojih roditelja

Svetozarov otac je bio ljekar i univerzitetski profesor, a majka diplomirana ekonomistkinja. Zahvalan im je za djetinjstvo kakvo su on i mlađi brat imali, za njihovu širokogrudost i slobodu da budu to što jesu. Pokušava da bude roditelj poput njih, a da li mu to polazi za rukom, kaže, to najbolje znaju njegova djeca.

”Mislim da smo zahvaljujući roditeljima moj brat i ja napravili to što smo eventualno u životu napravili. Mnogo toga smo nas dvojica uzeli od njih - način odnosa sa ljudima, ponašanja, odnosa prema svijetu, zemlji u kojoj živimo. Svjestan sam da zbog posla kojim se bavim, kada su moja djeca u pitanju, nisam uvijek bio tu, ali i da sam morao da budem tamo gdje sam bio. Morao sam, jer na neki način i ta porodica od toga mora da stoji na nogama i ta djeca treba da prođu kroz sve to što treba da prođu. Uvijek se šalim na svoj račun da imam sreću velikog raspona bavljenja roditeljstvom, jer su mi djeca različitih generacija - sin ima deset godina, a najstarija kćerka 30. Tu vidite koliko se vrijeme mijenja, koliko vam se djeca mijenjaju i koliko pokušavam, a zapravo ne uspijevam, da budem tako dobar roditelj kao što su moji roditelji”.

Ponosan je na svoju djecu i priznaje da ne zna kada mu je bilo lakše da “odboluje” sve njihove dječje bolesti - kada je dobio prvu kćerku, Deu, ili dvoje mlađih, Klaru i Luku.

”Kad ste mlađi, sa prvim djetetom idete grlom u jagode, ne znate šta. Sada ako imam neki problem onda se taj problem reflektuje na meni i nijesam siguran da mogu baš tako lako da ga podnesem, nego se nosim sa tim zajedno sa njima. Najstarija kćerka je zaokružila to svoje traženje puta, predaje na jednom jako značajnom fakultetu, a klinci, svako na svoj način, traže svoj put”.