U sukobu s vlastitim demonima

Autor u ovoj zavodljivoj i majstorski sročenoj prozi uranja u misteriju samospoznaje, dopuštajući njenu potpuniju realizaciju u svijetu strelovitih promjena

2497 pregleda 184 reakcija 0 komentar(a)
Petar Penda, Foto: Privatna arhiva
Petar Penda, Foto: Privatna arhiva

(Petar Penda, Hrast, Kosmos, 2024.)

Roman Petra Pende Hrast idejno se nadovezuje na autorovu istoimenu pjesmu, koja u formi prologa nagovještava igru prepoznatljive simbolike stamenog drveta i unutrašnje ravnoteže sa često nedokučivim previranjima ljudskog bića. “Hrast” kao upečatljiva pjesma i uvod u radnju ovog intrigantnog romana čvrste narativne strukture predstavlja izvorište iz kojeg autor pripovijeda u duhu višeznačnosti jedne lične, ali i kolektivne potrage za suštinskim.

Hrast
foto: Nova Knjiga

U središtu psihološko-filozofske konstrukcije Hrasta nalaze se psihijatar Filip i njegov samospoznajni put. Kao intelektualac kosmopolita koji u svijetu društvenih obmana ostaje dosljedan svojim idealima i etičkim principima, Filip predaje književnost i psihijatriju, spajajući svoju ljekarsku praksu sa ljubavi prema književnosti. Posjeduje znanje, iskustvo i izraženu intuiciju, a njegov odnos s pacijentima pun je razumijevanja. Međutim, već na samom početku romana, gdje se upoznajemo s glavnim likom, autor opisuje izazovnu psihičku epizodu u kojoj Filip osjeća neobjašnjivu uznemirenost, praćenu napadom panike, ali i brzim uspostavljenjem kontrole neposredno pred izlazak s kolegama. U sličnoj, gotovo mističnoj atmosferi, Filip na zabavi upoznaje kolegu iz Njujorka, biblioterapeuta Marka, i njihov odnos kroz čitav roman suptilno usmjerava Filipova emotivna stanja i duhovnu evoluciju. Osim Marka, koji tvrdi da poznaje tehnike mentalne destabilizacije, i na taj način flertuje s Filipom i njegovim uvjerenjima, priču o hrastu upotpunjuje zanimljiva lepeza likova, od Filipovog nekadašnjeg londonskog mentora do koleginice prema kojoj gaji romantična osjećanja. Kulminacija njihovih međuodnosa dovodi do uzbudljivog zapleta na kongresu psihijatara na ostrvu Rodos, gdje se lične tajne prepliću s razotkrivanjem profesionalnih zavjera.

Kroz pažljivo nijansiranje međuljudskih odnosa, Petar Penda nam u okviru romana o intrigama i samospoznaji donosi dinamičan scenario sukoba dvaju suprotstavljenih radnih timova, iz kojeg saznajemo ko od timskih igrača ostaje vjeran svojoj savjesti i struci, a kome je u aferi plasiranja opasnih lijekova na tržište važan samo profit. Neočekivane izdaje i verbalni okršaji, ali i profinjen govor tijela i ljepota prožimanja srodnih bića, samo su neki od motiva koji usložnjavaju Filipov proces samospoznaje. Značajno mjesto u tom procesu zauzima suočavanje sa zastrašujućom dijagnozom i potrebom za hirurškom intervencijom, što Filipa dodatno usmjerava na preispitivanje svojih životnih izbora i pronalaženje novih mogućnosti. Kroz jezgrovita, vješto zaokružena poglavlja i precizne dijaloge, autor istovremeno mapira unutrašnju borbu glavnog lika i detalje njegovih putovanja, od kojih je odlazak u Grčku svojevrsno hodočašće.

Drevni Rodos, osim što predstavlja mjesto održavanja međunarodnog simpozijuma psihijatara, ubrzo postaje lokus Filipove introspekcije; očaravajuća priroda i bezvremena patina starog grada iznuđuju mu do tada rijetka meditativna stanja u kojima evocira prošlost i preuzima na sebe energiju ljudskih gubitaka i veličanstvenih građevina. Pod okriljem davnine i njene prividno utješne trajnosti, Filipova razmišljanja o pravcu djelovanja na raskrsnici životnih puteva produbljuju se preispitivanjima vjere, u kojima crkvu doživljava kao tek jedan od vidova duhovne energije, a Rodos kao mjesto odakle je nekada davno prognan. Rodos u svakodnevnim kontekstima takođe pobuđuje želju za fizičkim i duhovnim sjedinjenjem sa koleginicom i simpatijom Eleni, s kojom odnos postaje problematičan i nedovršen. Citirajući Virdžiniju Vulf, koju smatra svojom istomišljenicom, Filip postaje svjestan “nedostatka nečeg suštinskog što prožima”, te ulaže napore da taj nedostatak ublaži kroz sjedinjenje s prirodom. Radost sjedinjenja ponajviše vidi u morskoj vodi, čija ga energija ispunjava kao “vid duhovne levitacije, koja mu je davala slobodu i transformisala ga iznutra”. Kako na simpozijumu većina učesnika nosi maske, Filip osjeća potrebu da se ogoli, ne samo simbolički, nego i stvarno, te da golotinja tijela i ogoljenost namjera budu zalog autentičnosti koja podriva društveno prihvatljiva (de)maskiranja.

U jednoj od čestih epizoda uranjanja u more, Filipa od mogućeg tragičnog ishoda spasava kolega Marko, s kojim je glavni lik od početka romana povezan skoro telepatski. Bilo da se nalaze u bašti hotela, na plaži ili u avionu, njih dvojica se razumiju “bez izrečene riječi”. Dok Marko otvoreno, ali nenametljivo, izražava svoju intelektualnu i fizičko-emotivnu zainteresovanost za Filipa, ovaj smatra da njihova na momente neverbalna komunikacija zapravo nagovještava evoluciju novih mentalnih sposobnosti čovjeka. Snažna misaona povezanost dobija svoju nesvjesnu fizičku realizaciju u sceni poljupca, koji se u Filipovom snu pojavljuje kao preklapanje nekoliko različitih ženskih i muških identiteta i fizionomija. Pitanje o tome da li se kroz usanjani poljubac transformišu želje tijela ili čitava svijest ostaje da lebdi do kraja romana.

Tokom zamršene profesionalne i medijske kampanje protiv uvođenja spornih lijekova, u kojoj Filipov tim uspješno razotkriva pogubne nedostatke do tada hvaljene inicijative grupe prevaranata, Filip shvata da ga više nadahnjuju “knjige i građevine nego ljudi”. Osamljen u sukobu s vlastitim demonima, on sve češće razmišlja o kupovini kuće uz more, uz koju je gotovo duhovno srastao obližnji hrast. Bliskost koju osjeća prema tom posebnom drvetu nadilazi povezanost s kolegama i pacijentima. Pa, ipak, kako se radnja odmotava u pravcu ličnog ispunjenja, bliska bića pružaju mu intenzivniju naklonost i podršku. Koleginica Nataša pojavljuje se u pravom trenutku, Eleni se izvinjava zbog izdaje, Marko mu predlaže da se poslovno preseli u Njujork, a profesor Vilson otvara mogućnost zaposlenja u Londonu. Petar Penda i ovdje na suptilan način gradira nivoe međuljudske privrženosti, a težnju glavnog junaka za “apsolutnim jedinstvom” oslikava kroz istančane opise sjedinjenja s morem: “Topli dodir vode bio je najnježniji dodir koji je osjetio. Poželio je skroz da mu se preda i, zanesen pogledom pred sobom, skinuo je šorts, majicu i patike i ušao u vodu. Ležao je blago odignut od plićaka i osjetio kako mu talasi miluju cijelo tijelo. Zatvorio je oči i prepustio se vodi, koja ga je njihala, povremeno izdizala na površinu, a onda nježno spuštala na dno. Sa svakim naletom talasa taj dodir bio je emotivniji i kroz kožu je osjetio kako mu miluje unutrašnjost, preplavljuje ga i obuzima. On i more postali su jedno i njihali su se u ritmu sve dok se nisu ujednačili, dok Filipovi moždani talasi nisu postali jedno s morskima.”

Osim izrazito poetičnih opisa emotivnih stanja u spoju s čudima prirode, Penda sugestivno dočarava građenje romantičnih odnosa, prizivajući neko novo doba s drugačijim načinima “iscjeljivanja duše”. Tu su i snažne poveznice između putnika i prostora, napuštanja doma i skrašavanja na jednom mjestu, kao i turbulentne veze između istoka i zapada, te višeznačna, intertekstualna metafora gvozdene zavjese. Pred napuštanje Rodosa, kome se kasnije ponovo vraća, i nakon faze “hamletovanja” kao nemogućnosti donošenja konačnih odluka, glavni junak kroz spremnost za promjene i nove početke postaje osnažena verzija sebe. Ali duševni mir u kući pored hrasta na Rodosu kao krajnjem odredištu donosi mu tek djelimično ispunjenje. Kraj romana obećava realizaciju jedne možda nesvjesne želje, ali da li je ona ostvariva i u kom obliku? Autor u ovoj zavodljivoj i majstorski sročenoj prozi uranja u misteriju samospoznaje, dopuštajući njenu potpuniju realizaciju u svijetu strelovitih promjena.

Bonus video: