Mnoga su djeca, složićemo se svi, u „narodskom” smislu hiperaktivna. Šta, međutim, znači to da je dijete stvarno hiperaktivno, u smislu da ima ADHD sindrom, i kako mu se može pomoći? A na taj problem svakako ne bi trebalo žmuriti, jer ADHD može značajno da utiče na kvalitet života – kako djeteta tako i njegove porodice. Ako se, sa druge strane, blagovremeno i pravilno reaguje, dijete sa ADHD-om će se znantno lakše nositi sa preprekama koje ova „boljka“ sa sobom nosi.
Tipovi ADHD sindroma
Stručnjaci se slažu da je ADHD sindrom moguće uočiti još u ranom djetinjstvu, premda se takav problem u ovom uzrastu obično zanemaruje. Problemi postaju uočljiviji sa polaskom u školu, jer je škola mjesto gdje se mora sjedeti mirno i gdje se pred dijete postavljaju određeni zahtjevi i zadaci. Bez obzira na koeficijent njihove inteligencije (štaviše, većina ljudi sa ADHD sindromom ima normalnu inteligenciju ili iznad prosjeka), ova djeca obično postižu slabije rezultate. Međutim, svakako treba imati u vidu da se ADHD ne ispoljava identično kod sve djece i uopšteno se klasifikuje u tri tipa:
- Hiperativno-impulsivni tip
- „Nepažljivi“ tip (koji pretježno odlikuju problemi sa koncentracijom i neodlučnost, dok hiperaktivnost izostaje)
- Kombinovani tip (koji sadrži kombinovane karakteristike prethodna dva tipa)
Kako se ponaša dijete sa ADHD-om?
Osnovna karakteristika ADHD-a je nemir i stalna potreba za aktivnošću. Dijete je u stalnom pokretu, traži nove sadržaje, ali ga oni zanimaju vrlo kratko. Ukoliko kod djece preovladava hiperaktivna komponenta često tresu rukama ili nogama, ustaju i šetaju po učionici, trče, vrlo im je teško da se mirno igraju. Imaju tendenciju da stalno nešto pričaju. U školi se često ponašaju impulsivno, to se ogleda u nestrpljivosti, prekidanju drugih ljudi u razgovoru i aktivnostima, nemogućnošću odlaganja odgovora (počnu da odgovaraju prije nego što se pitanje dovrši). Pažnja im je kratkotrajna i neselektivna. Dijete ne može da posveti pažnju detaljima, ima poteškoće da održava pažnju prilikom izrade zadataka ili u igri, ne može da organizuje svoje zadatke i aktivnosti, izbjegava zadatke koji zahtijevaju napor, djeluje kao da ne sluša i ne prati uputstva.
Podjednako im je svaki stimulus važan (nemaju uspostavljenu hijerarhiju važnih i manje važnih doživljaja). Ometaju ih spoljašnji stimulusi. Često gube stvari i zaboravljaju obaveze, pa djeluju kao da nešto izbjegavaju ili da su nesavjesni, a to je ustvari rezultat deficita u usmjeravanju pažnje. Što se tiče percepcije, često imaju smetnje kako u slušnoj tako i u vidnoj percepciji. Usled toga imaju teškoće u savladavanju vještina pisanja i čitanja. Od ostalih simptoma javljaju se i emocionalna labilnost, razdražljivost, depresivnost, anksioznost, oslabljena koncentracija, otežano pamćenje, smetnje u učenju.
Kako bi roditelji trebalo da djeluju?
U situacijama koje su teške za njihovu djecu sa ADHD-om roditelji bi trebalo da:
- Svome djetetu pružaju neposredan fidbek i potkrepljuju njegovo ponašanje. Jer, da bi dijete istrajalo u nekom zadatku, potrebno je pri svakom njegovom postignuću pozitivno reagovati pohvalom, komplimentom, ponekad i nagradom, kao što negativno ponašanje treba odmah propratiti ukazom na njega, ili kaznom u vidu oduzimanja privilegije.
- Pružaju češći fidbek. Umjesto da čekaju da pohvale dijete tek pri završetku zadatka, efikasnije bi bilo isparcelisati zadatak i dogovoriti se sa djetetom da skuplja poene pri svakom urađeom dijelu.
- Koriste moćnije posljedice, tj. da dopuštaju djetetu bezazlena nagrađujuća zadovoljstva, jer će spoljašnji podsticaji na njih djevolovati bolje
- Podstiču dijete prije pribjegavanja kazni. Sama kazna nije efikasna bez pozitivnog fidbeka, i može voditi drugim negativnim posljedicama, kao što je otpor djeteta i loše emocije.
- Eksternalizuju i parcelišu vrijeme. Ovo jednostavno znači da djeci sa ADHD-om, zbog njihove slabije orijentacije u vremenu, treba navijati alarme i puštati štoperice radi opomene. Složenije zadatke bi valjalo razbiti na više vremenskih intervala.
- Eksternalizuju važne informacije, tj. da postave na vidno mjesto u djetetovom radnom okruženju bitne informacije i upustva u fizičkoj formi, na primjer, na papiru. To će služiti kao podsjetnik i opomena.
- Eksternalizuju izvore motivacije. Kako dijete sa ADHD-om ima teškoća da razvije unutrašnju informaciju, potrebno je potkrepljivati njegovo ponašanje prilikom rada.
- Eksternalizuju proces djetetovog mišljenja. Na primjer, dijete bi trebalo podsticati da zapisuje svoje ideje, kada treba da razmisli o zadatku. Na taj će način lakše moći da sredi misli i neće zaboravljati prethodne
- Budu dosljedni u svom ponašanju prema djetetu. Drugim riječima, da budu istrajni i dosljedni u primjeni određenog ponašanja, i da ne tretiraju dijete na jedan način kada su sa njim sami, a na neki drugi kada su u javnosti.
- Djeluju više nego što objašnjavaju. Ovo se preporučuje iz prostog razloga što su djeca sa ADHD-om osjetljivija na posljedice nego na priču.
- Planiraju unaprijed problemske situacije. Odnosno, da na osnovu prošlog iskustva u sličnoj situaciji predvide problem i naprave plan reagovanja.
- Kontrolišu svoje ponašanje. Drugim riječima, roditelji ne smiju zaboraviti da su roditelji. Ako izgube strpljenje, mogli bi pokušati da osmotre problem iz perspektive stranca.
- Ne shvataju lično probleme svog djeteta
- Da nauče da praštaju - djetetu za njegove ispade, drugima zbog kritike, i samima sebi zbog povremenog neuspjeha
Bonus video:
