KAD SKOČI ADRENALIN

Tremaroš ili folirant - kako znati?

Simptome treba odmah prevesti u uobičajeno uzbuđenje, a misli fokusirati na ono što govorimo ili radimo. Čim se fokusiramo na izvođenje, trema počinje da pada.
2640 pregleda 0 komentar(a)
Folirnti teško simuliraju fizičke pratioce treme, Foto: Shutterstock
Folirnti teško simuliraju fizičke pratioce treme, Foto: Shutterstock

Ima ljudi koji simuliraju tremu kako bi imali izgovor za neznanje. S druge strane ima i ljudi koji kriju tremu i ponašaju se po principu „nije mi ništa“. To su dva ekstrema u kojima nije lako prepoznati tremu i odvojiti je od simuliranja. Najčešće, ipak, to nije problem jer se trema prepoznaje i po fizičkim i fiziološkim simptomima koji se teško mogu sakriti ili simulirati (npr. crvenilo u licu, preznojavanje ruku, drhtanje glasa i sl.). Pored ovih simptoma, tremu „odaju“ i specifični tipovi grešaka u odgovaranju i izvođenju, koje iskusnijim profesorima omogućavaju da naprave jasnu razliku između straha i neznanja.

Kod ljudi koji su došli spremni ali ne mogu da pokažu svoj maksimum zbog treme, ti tragovi znanja su vidljivi i prepoznatljivi, kao što je prepoznatljiv i način na koji ih trema ometa (barataju informacijama, ali djeluju nesigurnije, prave greške koje su posljedica zbunjenosti, slabije povezuju činjenice, otežano sklapaju rečenice i sl.). Kod sviranja, greške izazvane tremom obično podrazumijevaju: memorijske greške kojih ranije nije bilo, sviranje bez daha, pretjerano jako sviranje, nepoštovanje pauza i sl. Ukoliko profesor nije siguran da li su sve ove stvari znak treme ili neznanja, može to provjeriti otklanjanjem određenih faktora koji po pravilu doprinose tremi odnosno promijeniti način ili okolnosti ispitivanja (dati mogućnost pismenog odgovaranja, smanjiti broj prisutnih ljudi i sl.).

Da li se tremaroši rađaju takvi?

Postoje ljudi koji imaju osjetljiviji simpatički nervni sistem i čiji temperament odlikuje veća osjetljivost i nesigurnost. Ipak, da bi došlo do toga da trema postane problem, obično je potrebno djelovanje još nekih faktora (pretjerane kritike, lošeg iskustva, odsustva resursa koji umanjuju stres i sl.).

Koliko porast adrenalina utiče na naše zdravlje?

Ukoliko su ljudi zdravi (nemaju tumore i sl.), adrenalin im u normalnim okolnostima nije povišen. Do pojačanog lučenja adrenalina dolazi tek ukoliko se nađu u situaciji koja izaziva određenu dozu pobuđenosti organizma (pa u tom smislu nije „normalna“). Kod ljudi čija je osjetljivost autonomnog nervnog sistema adekvatna, do značajnog povećanja lučenja adrenalina doći će samo ukoliko se nađu u neposrednoj opasnosti. Tada, dolazi do aktiviranja simpatičkog dikela autonomnog nervnog sistema i do pokretanja niza reakcija čija je funkcija da nas pripreme za bijeg ili borbu sa opasnošću. Tako dolazi do ubrzanog lupanja srca, lučenja adrenalina u krvotok, stezanja krvnih sudova u nogama i rukama, ubrzavanja disanja sl. S obzirom da ne predstavlja realnu biološku opasnost, javni nastup ne bi trebalo da izaziva ovakve reakcije, već samo određeni nivo pobuđenosti. Ukoliko osoba ima fiziološke simptome treme, to znači da nastup procjenjuje kao znatno opasniji nego što on to realno jeste. To se najčešće dešava zato što djeluju neki drugi ne-biološki faktori (iracionalno mišljenje, pređašnje negativno iskustvo, nedostatak samopouzdanja i sl.).

Kod manjeg broja ljudi, ovaj intenzivniji strah može biti povezan i sa većom biološkom osjetljivošću autonomnog nervnog sistema. Ukoliko je to slučaj, osoba će imati tendenciju i ka intenzivnijem i čak emocionalnom reagovanju. Ukoliko ne nauči da umiruje sopstveni organizam i sopstvene emocije, osoba će biti često u stanju pojačanog stresa, što može dovesti do niza psihosomatskih poremećaja.

Kako da tremu držimo pod kontrolom?

Ukoliko želimo da izbjegnemo tremu, najvažnije je da se spremimo odnosno da naučimo ili navježbamo tako da možemo biti sigurni u sopstveno znanje. Ukoliko to ne učinimo, naša nesigurnost će se hraniti na objektivnoj činjenici da nismo spremni. Ukoliko jesmo spremni, a trema se pojavi, važno je podsjetiti sebe na to, da mi to znamo i da nema razloga da ispadne loše. Ukoliko se trema pojavi tokom nastupa, treba učiniti sve u našoj moći da se njome što manje bavimo, jer je nemoguće istovremeno biti i publika i dobar izvođač. Simptome treba odmah prevesti u uobičajeno uzbuđenje, a misli fokusirati na ono što govorimo ili radimo. Čim se fokusiramo na izvođenje, trema počinje da pada.

Ukoliko je potrebno, može se uraditi i kratka vježba disanja. Dobro je skloniti fokus sa publike, bilo tako što ćemo ga usmjeriti na nekog bliskog i poznatog ko je u publici, bilo tako što ćemo zamisliti da smo negdje drugdje ili da nastupamo pred nekim drugim. Tokom nastupa, što manje mislimo o publici i što je manje ozbiljno shvatamo to bolje. Zato neki i savjetuju zamišljanje publike u donjem vešu ili u nekim smiješnim okolnostima. Humor često pobija strah. Ipak, priprema za javni nastup ne smije da se ostavi za sam nastup ili za nekoliko minuta prije njega. Ona, ukoliko je prava, mora da uključuje i dugoročnu i kratkoročnu i neposrednu pripremu.

Dugoročna priprema podrazumijeva rad na prihvatanju sebe i u situacija kada ne ide sve baš onako kako smo zamislili, postavljanje ličnih ciljeva, jačanje samopouzdanja, emocionalne kontrole i stabilnosti u stresu. Treba raditi na razvijanju „zdravog stava prema nastupu“ i učenju kako da se trema iskoristi na najbolji mogući način.