MENTALNO ZDRAVLJE I PANDEMIJA

Dok nas uče kako da peremo ruke: Kriza mentalnog zdravlja se zahuktava

"Suočeni smo sa nečim što je sasvim novo, nepredvidljivo i van opsega normalnog ljudskog iskustva. To iskustvo nemoći i nemanja kontrole je najbolja podloga za bujanje straha. Strah je pogubna emocija, lako se širi, tako da mi već imamo i pandemiju straha", piše dr Julijana Cicović Maslovar

2423 pregleda 1 komentar(a)
Ilustracija, Foto: Shutterstock
Ilustracija, Foto: Shutterstock

Psihološkinja, dr Julijana Cicović Maslovar smatra da zbog epidemije koronavirusa sada jednako trebamo stručnjake za mentalno zdravlje, koliko i epidemiologe.

Po njenim riječima, kod nas ne postoji ni naznaka izrade neke dugoročne strategije za naredne mjesece i godine, kako se nositi sa višestrukim posljedicama ove krize, iako su mnoge već primjetne, kad je u pitanju mentalno zdravlje. U autorskom tekstu objavljenom na internet stranici Instituta za medije dr Cicović Maslovar primjećuje da "mediji daju značajan doprinos pogoršanju mentalnog zdravlja nacije, dramatizujući pandemiju", te da bi "slobodno mogla reći da su sjemenište za razbuktavanje mentalne patologije".

Ona takođe smatra da su za devet mjeseci, "medicinari i medijski stručnjaci, mogli napraviti nešto konstruktivnije od gajenja iracionalnog straha nepromjenjenim narativom 'ne znamo mnogo o virusu'". Dr Cicović Maslovar naglašava da ne nastoji da kaže da pandemiju treba banalizovati, ali da je nužno treba dedramatizovati, u interesu opšteg zdravlja.

"Danima smo gledali tutorijale o pranju ruku!? Zašto nijesu odvojili bar djelić tog medijskog i javnog prostora za to da čujemo od stručnjaka iz oblasti mentalnog zdravlja kako da “proluftiramo” glavu, kako da “umivamo” dušu?", piše u tekstu dr Julijane Cicović Maslovar koji prenosimo u cijelosti.

Dr Julijana Cicović Maslovar, psihološkinja
Dr Julijana Cicović Maslovar, psihološkinjafoto: Institut za medije

"Mentalno zdravlje je značajan, integralni dio opšteg zdravlja, a potpuno van fokusa naše javnosti i javnih politika. I prije nego smo se suočili sa ovom zdravstvenom krizom, mnoge druge krize i teškoće koje su ugrožavale mentalno zdravlje našeg stanovništva, nijesu imale adekvatan odgovor.

Nijesu preduzete nikakve mjere da se organizuju timovi za intervencije u krizi, isto kao što ih nismo imali 90-ih kada su nam se mladi ljudi vraćali traumatizirani sa ratišta i svoj PTSP utapali u alkoholu i drogama i kada su brojne ratom traumatizirane izbjeglice dolazile u ksenofobičnu sredinu prestravljenog, osiromašenog i opustošenog domaćeg stanovništva.

U aktuelnoj situaciji, evidentno, nemamo ustanovljene timove i sistem za krizne intervencije, za sve one koji su akutno pogodjeni ovom situacijom, od oboljelih od koronavirusa, do članova njihovih porodica koji proživljavaju njihovu borbu ili se suočavaju sa gubitkom.

Svakako je fizičko zdravlje prioritetno u trenutnim okolnostima, ali moramo biti svjesni da su fizičko, mentalno i socijalno blagostanje segmenti koji su u medjusobnoj sprezi, neraskidivo, kauzalno povezani.

Koliko se može zaključiti, kod nas ne postoje ni naznake izrade neke dugoročne strategije za naredne mjesece i godine, kako se nositi sa višestrukim posljedicama ove krize, iako su mnoge već primjetne, kad je u pitanju mentalno zdravlje. Pitanje mentalnog zdravlja postavlja tek po neki novinar/ka, a generalno, ni medijski programi se ne dotiču ove teme na ozbiljan i studiozan način.

Naprotiv, ako govorimo konkretno o mentalnom zdravlju u doba pandemije koronavirusa, mediji daju značajan doprinos pogoršanju mentalnog zdravlja nacije, dramatizujući pandemiju, te bi slobodno mogla reći da su sjemenište za razbuktavanje mentalne patologije.

Krajnji dometi izvještavanja većine medija, o pitanjima pandemije koronavirusa zadržavaju se na svakodnevnom “bombardovanju” javnosti nekakvim brojkama, bez ikakvog konteksta i pojašnjenja.

Sigurna sam da su za devet mjeseci, medicinari i medijski stručnjaci, mogli napraviti nešto konstruktivnije od gajenja iracionalnog straha nepromjenjenim narativom “ne znamo mnogo o virusu”!?

Da me čitaoci ne bi pogrešno razumjeli, ne nastojim reći da pandemiju treba banalizovati, ali je nužno treba dedramatizovati, u interesu opšteg zdravlja.

Danima smo gledali tutorijale o pranju ruku!? Zašto nijesu odvojili bar djelić tog medijskog i javnog prostora tome da čujemo od stručnjaka iz oblasti mentalnog zdravlja kako da “proluftiramo” glavu, kako da “umivamo” dušu? To bi bar donekle vratilo ljudima osjećaj sigurnosti i kakve takve kontrole nad situacijom. A možda bi povratilo i povjerenje u dobronamjernost i stručnost medicinskih i medijskih radnika. Sada jednako trebamo stručnjake za mentalno zdravlje, koliko i epidemiologe, jer se kriza mentalnog zdravlja zahuktava.

Psihološku okosnicu našeg mentalnog zdravlja čine osjećanja sigurnosti, pripadnosti i predvidljivosti. Ta nam je potpora izmaknuta prirodom same ove bolesti. Suočeni smo sa nečim što je sasvim novo, nepredvidljivo i van opsega normalnog ljudskog iskustva. To iskustvo nemoći i nemanja kontrole je najbolja podloga za bujanje straha. Strah je pogubna emocija, lako se širi, tako da mi već imamo i pandemiju straha. Sem konkretnog straha od bolesti i mogućih posledica fatalnih po život, razbuktali su se svi egzistencijalni strahovi, strah od budućnosti, strah od gubitka posla, strah od nemaštine. I reakcija, onih “buntovnih” koji neće da nose maske, koji ne vjeruju u postojanje virusa, nisu ništa drugo do mehanizmi negacije kojim štite sebe od suočavanja sa istim tim strahovima.

Mjere koje nam se nalažu u cilju očuvanja fizičkog zdravlja, istovremeno ne pogoduju očuvanju mentalnog zdravlja. One guraju ljude u izolaciju i usamljenost. Obustavljene su sve vrste okupljanja (sportski turniri, koncerti, zabave), tako da je ljudima uskraćena mogućnost da abreaguju sve te frustracije, napetosti i nagomilane emocije. Kako ćemo se iznjeti sa svim, na individualnom planu, najviše zavisi od naših prethodnih iskustava i podrške koju imamo u neposrednom okruženju. U aktuelnoj situaciji, neke skupine ljudi su posebno u riziku, kad je u pitanju mentalno zdravlje. To su, prije svih, ljudi koji su bolovali koronavirus. Kod onih koji su imali teške simptome, to iskustvo bliskog kontakta sa smrću i borbe za život nosi veliki traumatski potencijal. Oni koji su imali blaži oblik bolesti, opet su proživljavali kontinuirani stres od stalne samoopservacije, praćenja simptoma, prepuštenosti sebi od strane medicinskih službi. Prati ih strepnja i briga o mogućim posledicama, o mogućnosti ponovnog obolijevanja. Uz sve to mogu se javiti prateća osjećanja tuge, ljutnje, frustracije zbog suočavanja sa stigmom koja prati oboljele pojedince i članove njihovih porodica. Drugu rizičnu grupu čine ljudi koji su iskusili gubitak u ovom vremenskom period kada su zabranjeni svi oni rituali koji imaju veliki značaj u procesu opraštanja i prihvatanja gubitka.

I istakla bih, posebno ranjivu grupu, a istovremeno u javnosti vrlo stigmatiziranu i zapostavljenu, to su mladi, adolescentne dobi. Oni su “označeni” kao potajni nosioci zaraze, podmukle, potencijalne ubice svojih baba i djedova. Malo ko pomišlja koje su frustracije njihovog odrastanja u ovim okolnostima!? Već druga generacija maturanata ostaje uskraćena za tradicionalni čin obilježavanja završetka jednog važnog poglavlja života. Mnogo toga nema što čini život u tim godinama, a gubi se i predvidljiva perspektiva budućnosti. S druge strane, ima puno briga kojima nisu dorasli, koje im nisu razvojno primjerene i za koje oni sasvim sigurno nemaju iskustva da bi se mogli nositi s njima. Mnoga psihološka istraživanja pokazuju da neizvjesnost, briga i anksioznost mogu imati značajan uticaj na mentalne sposobnosti, sposobnost koncentracije, učenja i pamćenja. Koliko se o tome vodi računa u prilagođavanju školskih sadržaja i zahtjeva?!

Dugoročno, kako će se sve to odraziti na riješavanje njihovih identitetskih kriza, jer znamo da sve ono što je stapanje u masi istih ili sličnih, sve te mladalačke žurke, koncerti, okupljanja, ekskurzije itekako su značajni za prevazilaženje tih kriza.

Na kraju, ako je išta predvidljivo i izvjesno, to je da možemo očekivati povećanje potreba vezanih za mentalno zdravlje, dugo nakon okončanja širenja infekcije. Ostaje da vidimo da li će se na institucionalnom nivou, u zdravstvu i obrazovnim institucijama, osmisliti i planirati intervencije za saniranje posledica krize.

Individualno, ovaj kontekst, sa svom novinom koju nosi, poziva na kreativnu adaptaciju. Nema gotovih rješenja. I ne znamo šta će se događati za nedjelju dana, za mjesec i u situaciji smo da se moramo prilagođavati svakodnevno na ono što je pred nama. Ali to je život, svaka sigurnost je samo privid."

Preporučujemo za Vas