Antibakterijsko djelovanje meda

Još su drevni Egipćani, Asirci, Kinezi, Grci i Rimljani upotrebljavali med za previjanje rana i bolesti gastrointestinalnog trakta

5060 pregleda 0 komentar(a)
Ilustracija, Foto: Shutterstock
Ilustracija, Foto: Shutterstock

Med pronađen tokom jedne ekskavacije u egipatskim grobnicama starijim od 3.000 godina je još bio sasvim bezbjedan za jelo! Šta je to što ovom sporednom produktu metabolizma cvjetnog nektara iz digestivnog sistema matica daje takvu dugovječnost i otpornost na prirodan proces kvarenja uzrokovanog mikroorganizmima?

Postoji više faktora, a neki od njih nalaze primjenu i u humanoj medicini.

Puno šećera

Med je, tehnički gledano, prezasićeni rastvor šećera u vodi, uz malu ali značajnu količinu drugih bioaktivnih supstanci. Ali dvije najzastupljenije komponente su šećeri (glukoza i fruktoza, i nešto frukto-oligosaharida) i voda, pri čemu voda čini samo 17% ukupnog volumna meda.

Odatle i pojava - tipična za (pre)zasićene rastvore - da rastvorena supstanca, ovdje šećer, teži da izađe iz rastvora, što se i dešava pri prirodnoj kristalizaciji meda.

Ovakav nizak sadržaj vlage a visok sadržaj šećera, čini med fizičko-hemijski nepovoljnom sredinom za opstanak bakterija. Putem procesa difuzije, kada se bakterija i nađe u medu (slično je i sa gljivama i plijesnima), gubi intracelularnu vodu i ugiba.

Može se dakle reće da med, sredina sa nižim sardžajem vode, "izvuče" vodu iz bakterijskih ćelija gdje je ima procentualno više nego u istom volumenu meda.

Ali osim čiste fizičke hemije, med ispoljava svoja antimikrobna svojstva i putem biohemijskih reakcija, prvenstveno putem djelovanja enzima glukoza oksidaze.

Glukoza oksidaza

Glukoza oksidaza u medu katalizuje (pospješuje i ubrzava reakciju) prevođenje glukoze u glukoničnu kisjelinu i vodonik peroksid. Vodonik peroksid, kao što je opštepoznato - djeluje dezinfekciono (razara zid bakterijskih ćelija, između ostalog) i to je jedan od razloga zašto se med u odgovarajućim uslovima koristio, i još se koristi, za previjanje rana, a u cilju sprečavanja ili suzbijanja infekcije u njima.

Glukonična kisjelina, sa druge strane je razlog zašto med ima pH između 3.2-4.5, što ga čini kiselom sredinom, koja je nepogodna za razvoj najvećeg broja patogenih mikroba. Ipak za optimalnu aktivnost glukoza oksidaza zahtijeva veći procenat vlage od onog tipičnog za med, pa ovaj enzim ima veću stopu aktivnosti u rastvorima meda, npr. vodenom rastvoru meda.

Na primjer, pri kontaktu sa ranom, u kojoj ima više vlage nego u medu, kod meda se povećva stopa aktivnosti glukoza oksidaze, a samim tim i produkcija vodonik peroksida koji djeluje antispetički.

Med djeluje antimikrobno takođe zahvaljujući antimikrobnim biomolekulima, koje slobodno možemo nazvati i prirodnim antibioticima.

Prirodni antibiotici

Antibakterijski peptid koji stvara imuni sistem pčela, takozvani defensin-1, koji varira koncentracijski u različitim vrstama meda, uveliko doprinosi zarastanju rana podstičući migraciju keratinocita, i produkciju matriksnih metaloproteaza 9 u njima, zaključuje studija iz „Scientific reports“ objavljena avgusta 2017.

Prisustvo ovog molekula u medu, još jedan je od faktora koji doprinosi tome da med suštinski ima neograničen rok trajanja.

med
foto: Shutterstock

Tu je još jedan organski molekul izuzetno snažnog antimikrobnog djelovanja u medu - metilglioksal, derivat piruvinske kiseline. Ovaj molekul nastaje i u organizmu čovjeka prirodno, i u povećanim koncentracjama je snažno citotoksičan, interaguje sa LDL holesterolom kod dijabetesnih pacijenata povećavajući tako njihov rizik od ateroskleroze, a posreduje i nastanku veoma štetnih krajnjih produkata napredne glikacije (AGE).

Ipak, glikoksilazni sistemi, uz učešće glutationa, detoksifikuju metilglioksal efikasno kod zdravih osoba, prevodeći ga u D-laktat. Štaviše, niz studija, od kojih jedna objavljena u „British Journal of Nutrition“ 2010, (Wallace A. et al) pokazala je da metilglioksal iz meda ne dovodi do povećane produkcije krajnjih produkata napredne glikacije (AGE) kod zdravih osoba.

Ali zato pokazuje snažnu antimikrobnu aktivnost protiv mikroba poput Escherichia coli, Staphyloccus aureus a može spriječiti i formiranje biofilma od strane Pseudomonas aeurginosa.

Manuka med, superbakterije i terapija rana

Iako svaki med posjeduje antimikrobno djelovanje, posebno zapanjujuća su dejstva tzv. manuka meda, koji pčele na Novom Zelandu i u Australiji spravljaju sakupljajući nektar sa cvjetova vrsta iz roda manuka (Leptospermum spp.).

Studija iz avgusta 2020, objavljenja u „Scientific reports“ čak opisuje kako je moguće praviti samorastvarajuće mikroigle od manuka meda, koje sprečavaju posthiruške infekcije metilicin rezistentnom stafilokokom aureus, tzv. MRSA, koja je rezistentna na većinu ili na sve antibotike, zavisno od slučaja.

Osim toga, prema studiji, ovako pripremljene igle doprinosile su i bržem zarastanju postoperativnih rana! Sve vrste meda, posebno one sa nižom koncentracijom vode doprinose bržem zarastanju rana.

Zahvaljujući visokoj osmolarnosti meda, kada se isti nanese na ranu on „izvlači“ vodu koja se nalazi u osnovi rane, što onda podstiče povećanu cirkulaciju ispod same rane kako bi se nadomjestila izgubljena tečnost.

Ovakav osmotski efekat onda rezultra većim protokom limfe, čišćenjem bakterija iz rane i bržim zarastanjem. Na nekin način, ovakav tretman rane medom imitira tretman rana negativnim pritiskom. U tretmanu opekotina, med se u nekim studijama pokazao efikasnijim od srebro-sulfodazina, višestruko smanjujući vrijeme oporavka.

Posredno antimikrobno djelovanje

Med dože djelovati na mikrobe unutar organizma posredno, čak iako se u digestivnom traktu čovjeka izgubi veći dio antimikrobnih jedinjenja.

In vitro studije sa kulturama ćelija su pokazale da med djeluje imunomodulatorski, što doprinosi njegovom sveopštem antibakterijskom učinku. Naime med podstiče aktivnost humanih monocita, koji onda sintetišu određene proinflamatorne citokine, interleukine i tumor-nekrotične faktore, osnažujući oslabljen imuni odgovor.

Dodatno, med se smatra potencijalnom prebiotičkom hranom. Sadrži oligosaharide koji promovišu rast lactobaciliusa i bifidobakterija, koje sinergistički djeluju sa antimikrobnim i imunomodulatornim supstancama u suzbijanju patogenih mikroorganizama.

Praktični primjeri

U jednoj studiji iz 2007, različite sorte meda pokazale su inhibitorno dejstvo na Helicobacter pylori slično onome koje pokazuje klaritromicin (in vitro).

Tako se onda na primjer, kao pomoćna terapija u tretmanu infekcije izazvane ovim mikroorganizmom može uzeti smuti od pola šolje listova kupusa, pola šolje jabuke, pola šolje vode, 2 grama inulin praha i kašike meda. Pod uslovom da ne postoji preosjetljivost na neki od sastojaka ovaj napitak se može uzimati svakodnevno uz redovnu terapiju.

Budući da se pokazao jako efikasnim u tretmanu opekotina, i skraćivanju vremena njihovog zarastanja, med razblažen u jednakoj zapremini vode, sa dodatih par kapi etarskog ulja lavande i kašičicom jabukovog sirćeta, može se koristiti za ublažavanje crvenila i bola kod opekotina.

Kašičica manuka meda, izmiješana sa malo aloja gela, u koji je dodato 1-2 kapi etarskog ulja karanfilića ili žalfije, može se svakoga dana nanositi u veoma tankom sloju na upalne desni kod giningivitisa ili za tretman stomatitisa.

Ko ne bi trebalo da koristi med?

Osobe koje iz bilo kog razloga treba da kontrolišu (smanjie) dnevnu količinu unijetog šećera, moraju imati na umu da kafena kašičica meda sadrži 6 grama šećera, što je ¼ preporučene dnevne doze šećera za žene, prema Američkoj asocijaciji za zdravlje srca (AHA).

Pri tome ista kašičica meda ima 0 grama vlakana koja bi ublažila nagli skok šećera u krvi, kakav je slučaj na primjer sa voćem. Pa opet, med ima značajno manji glikemijski indeks od šećera, pa je definitvno bolji izbor kao zaslađivač.

Iako je med prirodno otporan na kvarenje i invaziju mikroorganizama on može sadžavati minorne količine neaktivnih spora vrste Clostridium botulinum. Ovo se dešava u nekih 10% slučajeva.

Za odrasle osobe, ovo ne predstavlja problem - pošto spore ne mogu rasti i proizvesti toksin u medu, a imuni sistem prosječne odrasle osobe ih lako uništi, prije nego dobiju šansu da se razvijaju i rastu u organizmu.

Nasuprot tome imuni sistem novorođenčadi nije uvijek u stanju da uništi ovakve spore, pa se djeci ispod 1 godine starosti ne preporučuje davati med.

Milorad Vlaović, diplomirani biolog

Bonus video: