Kada su u pitanju modni dodaci i nakit, čini se da zlato, kristali i biseri padaju u zaborav, naročito među mlađom populacijom. Asesoar ručne izrade sve je popularniji, jer ga djevojke često same prave, a one koje nemaju vješte ruke i maštu, mogu se naći po veoma pristupačnim cijenama.
Ana Pajović-Kljajić i Bojana Bojat proizvode bižuteriju “na veliko”, a prodaju je zainteresovanima uz pomoć Facebooka ili preko prijatelja, no obje se nadaju da će jednoga dana proširiti ovaj zanat i imati svoje radnje.
"Kod nas ručni rad kao modni dodatak tek postaje popularan. S obzirom na tu činjenicu i na nisku platežnu moć građana, prodaja ne ide loše. Ne žalim se, dok god zaradim toliko da mogu ponovo da stvaram", kaže Ana i dodaje da je za sada kao reklama Internet dovoljan jer se tu nalazi i njena ciljna grupa.
Jedan od problema kod ovog “biznisa” jeste nabavka materijala, koji se u Crnoj Gori ne može naći, ali se i to uz malo truda prevaziđe.
"Za izradu nakita koristim poludrago kamenje, minerale i srebro, a taj materijal se ne može uopšte naći kod nas. Nabavljam ga od prijatelja iz Splita od kojih sam i dobila ideju da se ovim bavim", kaže Bojana Bojat, koja sama smišlja izgled asesoara.
Materijala nema u Podgorici
Za razliku od nje Ana Pajović-Kljajić, uspijeva da nađe u Podgorici bar dio potrebnih stvari:
"Veoma je malo mjesta gdje mogu naći materijal i za ta mjesta znaju svi lokalni hobisti. Uvijek se trudim da pronađem elemente koje drugi ne koriste, pa zato nešto nabavljam iz Srbije, Kine, Amerike i Švedske. Nekada to znaju biti prave avanture", kaže Ana koja za izradu nakita koristi polimernu glinu, metale, akrilne boje, tekstil, vunicu i slične elemente.
Ona često dobija zahtjeve od mušterija da izradi nešto po njihovoj zamisli, ali to čini samo kada njeno umijeće i kreativna sloboda ne trpe.
Bojana Bojat za sada radi uglavnom ono što sama smisli, ali ne isključuje mogućnost da kreira po narudžbini.
"Vrijeme izrade zavisi od komplikovanosti komada, ali i inspiracije. Nekada mi je dovoljno pola sata, dok na neke komade potrošim dane", ispričala je ona.
Kod Aninih minđuša, prstenja, ogrlica i narukvica slična je stvar:
"Izrada se uglavnom sastoji iz više faza, pa je nezahvalno procjenjivati koliko je vremena potrebno. Najčešće ideju prenesem na papir, pa tek onda izrađujem, pečem i sušim. Zavisi i od materijala, jer ponekad treba i lakirati, pa ponovo sušiti. Kada dodajem tekstilne ili vunene elemente, oni se dodatno šiju ili heklaju, a na kraju sve to treba fotografisati i postaviti na Internet", opisala je proces Ana koja ponekada inspiraciju nađe u radu drugih, ali nikada ne pravi kopije.
Od četiri do 15 eura
Kada je kod svojih prijatelja vidjela nakit ručne izrade Bojana Bojat je odlučila da se oproba i pravi nakit za svoje potrebe, nakon što se ispostavilo da ima talenta, odlučila je da pokuša sa prodajom.
"Nekada se moglo zaraditi. Međutim u posljednje vrijeme ljudi nemaju novca ni za neophodne stvari, a ne za nakit. Tako da ovo više smatram hobijem", objašnjava Bojana, koja je najskuplji komad prodala za 80 eura, dok je najjeftiniji “prošao” za 15.
Njena konkurentkinja u prodaji Ana, kaže da je veliki optimista, te da svakom komadu nakita posvećuje veliku pažnju. Njoj je veoma bitno da u potpunosti bude zadovoljena prvobitna ideja.
"Cijene mog nakita se kreću od četiri do 15 eura. Sa druge strane materijali su poprilično skupi, a tu su i poštarine kada naručujem iz inostranstva. Najveći dio zarade se ponovo utroši na materijal koji omogućava ponovno kreiranje nakita”, ispričala je ona.
Bonus video:
