Naravno da i sami sebi postavljamo pitanja o našoj budućoj bebi: Hoće li imati njegove plave oči i moje smeđe kovrdže? Hoće li naslijediti očev vedar karakter ili sklonost ka pretjeranom razmišljanju na majku? Ali pitanje o polu našeg budućeg djeteta sasvim svjesno ne postavljamo - genitalije su samo jedno od mnogih obilježja našeg djeteta.
U kojem se smjeru razvijaju druge osobenosti, otkriva se tek kasnije. Zašto se fokusirati na tu jednu karakteristiku samo zato što je slučajno već sada vidljiva? O tome hoće li karakter našeg djeteta biti „divlji i avanturistički" ili „poslušan i dobar", genitalije u svakom slučaju ne govore ništa. I sigurno ni o tome hoće li voljeti ružičastu ili svjetloplavu boju. U našem okruženju, često se međutim, susrećemo s nerazumijevanjem takvog stava i pitanjima poput: „Kako ćete onda znati šta da kupite za dijete?"
Kategorizacija od prvog dana
Stas, veličina cipela ili obim struka - Do puberteta većina dječaka i djevojčica razvija se na potpuno isti način. Ipak, nekim ljudima je podjela na dječake ili djevojčice toliko važna da se ta razlika prosto mora ispoljiti putem određenih boja, odjeće ili dodataka. Zašto?
Kako bih to otkrila, razgovaram s psihološkinjom Stefani Peikarjou. Ona sprovodi istraživanja o razvojnoj psihologiji. „Razvrstavanja na živo-neživo, životinja-čovjek, dječak-djevojčica, razvija se u najranijem djetinjstvu", objašnjava ona. To nam pomaže da brzo razumijemo svoje okruženje i pravimo predviđanja, poput: Da li je li ovo kamen ili mrav, i slično.
Podijeliti svijet na kategorije je vrlo smisleno. „Ali važno je", tvrdi ona, „da se ne zaustavljamo na ovoj prvoj, automatskoj klasifikaciji, već da na to priključimo proces otvorenog razmišljanja." Drugim riječima, čak i ako se dijete zove Liza i rado nosi lijepu odjeću i frizure, to još uvijek može biti mali mamac. Možda se radije igra automobilima, nego lutkama ili ipak voli oboje. „Ali, kad se djeca stalno klasifikuju kao dječaci ili djevojčice, njihovo okruženje ima jasna očekivanja, što naravno može uticati na individualni razvoj", kaže Stefani Peikarjou.
Industrija i marketing
Međutim, uticaj rodnog marketinga je toliko velik da djeci postaje sve teže da otkriju sopstvene sklonosti i interese. Bilo da se radi o odjeći, igračkama ili potrepštinam za ličnu higijenu - propovijed o roze svjetlucavoj princezi nasuprot nestašku avanturističkog duha je sveprisutna u svijetu industrije koja se bavi djecom.
Ekspert za rodne razlike Aline Olof čak vidi vezu između tih stereotipnih pripisivanja u ranom djetinjstvu i kasnijeg izbora karijere: „Ako pogledate samo dječije igračke, vidjećete da se tako djeci nude različite osnove za lični razvoj i razvoj njihove budućnosti - zavisno od toga je li dječak ili djevojčica."
Nije novost da rodna pristranost - nesvjesno pripisivanje sklonosti, karakteristika i sposobnosti zbog pola - počinje već u dječijoj sobi: Takozvani „Beba ‚X‘ eksperiment" psihološkinje Filis A. Kac pokazali su još 70-ih godina kako odrasli različito tretiraju djecu, polazeći od pretpostavke da je dijete muško ili žensko: Bebi koja se zvala Meri su češće nudili lutku, a Džonu lopticu. Oba puta je to bila ista beba - oba puta u žutom bodiju.
BBC je ponovio eksperimentu jednom videu i došao do istog zaključka: Djetetu za koje se mislilo da je djevojčica davale su se lutke i plišane igračke. S druge strane, navodnom dječaku ponuđene su igračke koje su trenirale prostorno razmišljanje i motoričke sposobnosti.
Očekivanja s dalekosežnim posljedicama
„Našem djetetu je dopušteno da se igra sa svim igračkama", često čujemo kada se bavimo pitanjem rodnih igračaka. Pa ipak, kada pitamo - može li dječak za rođendan poželjeti lutku umjesto aviona ili bagera, lice se namršti. Uvreženo je mišljenje da dječaci više vole da nešto grade, a djevojčice da se brinu o nečemu - tako je to „priroda uredila". A treba znati da čak i mala djeca žele da ispune očekivanja ljudi oko njih.
Da su ta očekivanja prilično različita, pokazao je eksperiment motoričkih sposobnosti djece: Iako nije bilo objektivne razlike u sposobnostima, roditelji su bili skloni da svoje sinove precijene, a svoje ćerke potcijene.
"Djevojčicama je potrebno natprosječno samopouzdanje kako ne bi izgubile interesovanje kada su u pitanju tehničke stvari, ako su svi oko njih uvjereni da su dječaci u tome bolji", kaže Saša Verlan, koautor knjige „Roze-svjetloplava zamka" o stereotipnim ulogama u svakodnevnom porodičnom životu. Ako kao dječak volite da se igrate s lutkama i neprestano vas zbog toga zadirkuju, morate da pređete mnogo unutrašnjih prepreka ako se jednom odučite da budete vaspitač ili učitelj.
Oslobodite se predrasuda
Čim se sazna pol, djetetu se automatski dodjeljuje određena rodna uloga - često i prije rođenja. Ako je dječak, majke odjednom opisuju djetetove pokrete u trbuhu kao „živahne" i posebno aktivne. Djevojčice su navdno mnogo mirnije u majčinom stomaku. Još jedan klasik: Budući tata sigurno želi dječaka, s kojim bi mogao da igra fudbal, čujemo iz kruga poznanika. A mama se sigurno više raduje djevojčici, koju će moći lijepo da oblači.
„Manje je loše imati predrasude nego misliti da ih nemate, jer ih tada nesvjesno prosljeđujete dalje", kaže Verlan. Dakle, ako ne želimo da znamo da li je naše još nerođeno dijete dječak ili djevojčica, to je ujedno i da nas malo zaštitimo od nas samih i sopstvenih stereotipa. Na kraju, i mi smo odrasli u društvu koje trajno stvara i reprodukuje podjelu na „dječake" ili „djevojčice".
Kako da se izvučemo iz toga? „S jedne strane, prepustite djeci njihove sklonosti, i prije svega ne sankcionišite dječake, ako posegnu za lutkom, vole da crtaju ili se tokom kupovine obuće odluče za zlatne baletanke", savjetuje rodna istraživačica Olof.
Psiholog Peykarou dodaje: „Istraživanje je pokazalo da su razlike između različitih dječaka ili između različitih djevojčica puno veće od onih između 'prosječnog' dječaka i 'prosječne' djevojčice. Moramo se više usredsrediti na specifičnosti našeg djeteta, nego na sam pol.
Upravo to želimo da uradimo - bez obzira na to da li se radi o dječaku ili djevojčici!
Bonus video:
