Novinar može da objavi sadržaj privatne prepiske ako je ta prepiska od "izuzetnog značaja za javnost"

273 pregleda 3 komentar(a)
mail Koča Pavlović, Foto: Printscreen
mail Koča Pavlović, Foto: Printscreen
Ažurirano: 23.02.2015. 15:00h

U okviru projekta HRA „Podrška razumijevanju novinarske etike i slobode izražavanja“, ove nedjelje saznajte odgovor na pitanje motivisano objavljivanjem e-maila političara Koče Pavlovića u “Vijestima”:

  • Da li novinar može da objavi sadržaj privatne prepiske javne ličnosti, ako je tu informaciju dobio od lica koje nije zakoniti primalac poruke ili je novinar primio sadržaj informacije od anonimne osobe?

Na pitanje su odgovorili Marijana Buljan, stručnjakinja za novinarsku etiku i Peter Noorlander, advokat i direktor NVO Media Legal Defence Initiative iz Londona, autor biltena Akcije za ljudska prava o praksi Evropskog suda za ljudska prava o slobodi izražavanja i HRA.

Ova i prethodna pitanja i odgovore možete vidjeti OVDJE.

Pitanja se mogu postaviti i anonimno!

Pitanje: Da li novinar može da objavi sadržaj privatne prepiske javne ličnosti, ako je tu informaciju dobio od lica koje nije zakoniti primalac poruke ili je novinar primio sadržaj informacije od anonimne osobe? Pri čemu je posebno važno da sadržaj poruke nema veze sa (zlo)upotrebom javnih resursa, niti ukazuje na izvršenje krivičnog djela, postojanje korupcije, kršenje Etičkog kodeksa ili drugih pravila. Pitanje motivisano objavljivanjem (navodnog) e-mail-a Koče Pavlovića u Vijestima.

Odgovor:

1) Kodeks novinara Crne Gore

Novinar može da objavi sadržaj privatne prepiske javne ličnosti bez obzira kako je do nje došao, ako je ta prepiska od "izuzetnog značaja za javnost", kaže Kodeks novinara Crne Gore. O tome se govori u načelu br. 6, koje navodi u kojim slučajevima novinar može do informacija doći i na druge načine, osim standardnog novinarskog istraživanja, odnosno, kako se navodi, osim "profesionalno časnih i pravno dozvoljenih metoda". Važna je, dakle, procjena što je od" izuzetnog značaja za javnost".

Nema sumnje da je funkcionisanje važne političke koalicije od interesa za javnost, ali kad je riječ o "izuzetnom značaju za javnost", Kodeks nudi vrlo ograničeno tumačenje i navodi "otkrivanja kriminalnih radnji, zloupotrebi položaja, ili u slučajevima otkrivanja nečega što predstavlja opasnu prijetnju po zdravlje i bezbjednost građana". Doslovno tumačenje Kodeksa dovodi do zaključka da u primjeru kojeg navodite nije bilo opravdanja za objavljivanje sadržaja mejla, odnosno za korišćenje nezakonitih i nečasnih metoda, uz pretpostavku da je mejl bio ukraden ili hakovan. Međutim, skrećemo pažnju na standarde iz prakse Evropskog suda za ljudska prava (u nastavku), koji navode na drugačije tumačenje slobode izražavanja.

Važno je napomenuti da se u ovom slučaju ne može govoriti o kršenju privatnosti, jer se u poruci ne otkrivaju pojedinosti ili okolnosti nečijeg privatnog života.

I u ovom, kao i drugim slučajevima kada je izvor informacije javnosti nepoznat ili na svoj zahtjev ostaje anoniman, vrlo je važno da novinar provjeri tačnost informacije i autentičnost dokumenta, kako bi se izbjegla mogućnost manipulacije. O tome govori i načelo br. 7 Kodeksa koje upozorava da novinar ima obavezu da "uvijek provjeri motive povjerljivog izvora pije nego mu obeća anonimnost i zaštitu".

2) Krivični zakonik i Zakon o medijima

Zakon o medijima propisuje: ”informacije prikupljene na nedozvoljen način mogu se objaviti samo u interesu nacionalne bezbjednosti, zaštite teritorijalnog integriteta ili javne bezbjednosti, sprječavanja nereda ili kriminala i zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprječavanja otkrivanja obavještenja dobijenih u povjerenju ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva” (čl. 21, st. 1). U stavu 2 istog člana jasno se navodi i sljedeće: ”Novinar ili mediji nijesu odgovorni ukoliko u svom radu pribave ili objave informaciju koja predstavlja državnu, vojnu, službenu ili poslovnu tajnu, ako postoji opravdani interes javnosti da bude upoznata.” U ovom slučaju, moglo bi se smatrati i da je mejl sadržao ”poslovnu tajnu” jedne političke stranke, koja je od legitimnog interesa za javnost. Naravno, ovo pod uslovom da je sadržaj mejla autentičan.

Krivični zakonik Crne Gore (KZ) propisuje novčanu kaznu, ili kaznu zatvora do jedne godine za neovlašćeno otvaranje tuđeg pisma (čl. 172, stav 1), kaznu zatvora do jedne godine za saopštavanje drugom sadržine pisma, odnosno kaznu zatvora od tri mjeseca do tri godine, ako je djelo učinilo službeno lice u vršenju službe. Izuzetak od kažnjavanja (“neće se kazniti”) je propisan u slučaju da se otvaranjem ili saopštavanjem sadržine tuđeg pisma spriječi ili otkrije krivično djelo za koje se po zakonu može izreći kazna zatvora od pet godina ili teža kazna (čl. 176a). Međutim, treba uzeti u obzir da je ovo zakonsko rješenje problematično u odnosu na evropske standarde slobode izražavanja (u nastavku), i suprotno je gore navedenoj odredbi Zakona o medijima.

3) Relevantni međunarodni (evropski) standardi slobode izražavanja i zaštite privatnosti

(a) Opšte posmatrano, mejlovi (elektronska pošta) tretiraju se kao povjerljiva komunikacija sa jednim ili više primalaca. Na privatnu prirodu mejlova se često ukazuje i posebnim obavještenjem na dnu svake poslate poruke. Takav mejl po pravilu štiti pravo na privatnost koje je zaštićeno članom 8 Evropske konvencije o ljudskim pravima. Ako bi npr. državni organ (policija, ANB) presreo mejl bez posebnog odobrenja nekog sudskog organa, onda bi pošiljalac imao osnov za tužbu protiv države zbog narušavanja privatnosti.

(b) Međutim, treba uzeti u obzir da u konkretnom slučaju mejl nije sadržao informacije intimne prirode. Nisu otkrivene informacije o ličnom životu ni pošiljaoca ni primaoca, niti životima njihovih porodica, već se ticao političke djelatnosti i aktivnosti političke stranke na visokom nivou. Nivo zaštite koju takva prepiska uživa na osnovu člana 8 Konvencije niži je od onog koji po pravilu uživaju privatne komunikacije. To znači da kada takav mejl dođe u ruke novinara – pogotovo ako novinar nije imao udjela u njegovom presretanju – njegovo naknadno objavljivanje može biti legitimno, tj. od javnog interesa.

(c) Nema sumnje da su pitanja vezana za rukovodstvo istaknute političke stranke od javnog interesa. Primjeri onoga što se može smatrati „javnim interesom“ se mogu naći u sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, a pitanja koja se tiču politike su visoko rangirana na toj listi (vidjeti npr. presudu u predmetu Lingens protiv Austrije). Stoga nema sumnje da bi objavljivanje mejla od strane novinara u ovom slučaju bilo zaštićeno članom 10 Evropske konvencije o ljudskim pravima, koja štiti pravo na slobodu izražavanja.

(d) U predmetu Stoll protiv Švajcarske Evropski sud za ljudska prava je utvrdio da „sloboda štampe dobija još više na značaju u okolnostima kada aktivnosti ili odluke države zaobilaze demokratsku ili sudsku kontrolu na račun njihove povjerljive ili tajne prirode. Osudom novinara zbog objavljivanja informacija koje smatraju povjerljivim ili tajnim bi se mogli obeshrabriti zaposleni u medijima da informišu javnost o pitanjima od javnog interesa. Kao posljedica toga, štampa više ne bi mogla da igra svoju ključnu ulogu 'čuvara javnog interesa', došlo bi do negativnog uticaja na sposobnost štampe da obezbijedi tačne i pouzdane informacije.“

(e) Evropski sud za ljudska prava je dozvolio ograničenja u objavljivanju takvog materijala samo onda kada je objavljivanje samo po sebi senzacionalističko, kao što je to bio slučaj u pomenutom predmetu Stoll, gdje su novine, kao ilustraciju inače ozbiljnog članka o reparaciji žrtava holokausta, objavile sliku švajcarskog ambasadora u bademantilu. Sud je takođe dozvolio ograničenja u pogledu objavljivanja informacija iz privatnog života koje ne doprinose javnoj raspravi ili se isključivo tiču informacija o nečijoj intimi.

(f) Skrećemo pažnju i na to da su specijalni izvjestioci UN-a, OAD-a i OEBS-a o slobodi medija i slobodi izražavanja usvojili deklaraciju o objavljivanju tajnog materijala od strane novinara, u kojoj se navodi da „novinari ne treba da se smatraju odgovornima za objavljivanje povjerljivih ili tajnih informacija onda kada se sami nijesu ogriješili o zakon prilikom pribavljanja tog materijala.“

(g) Primjenom opštih principa na ovaj slučaj, zaključujemo da je sadržaj mejla bio povezan sa pitanjem od javnog interesa. Novinar, kako je objavljeno, nije počinio krivično djelo pribavljanjem tog mejla, a i koliko sam razumio, od objavljene priče koja je proistekla iz mejla nije napravljena pretjerana senzacija. Stoga, član 10 Evropske konvencije o ljudskim pravima štiti objavljivanje ovakvog mejla i naknadno izvještavanje o njemu.

(h) S druge strane, ako se autentičnost mejla dovodi u pitanje, onda to s pravnog aspekta više nije pitanje zadiranja u privatnost, već potencijalna tvrdnja o narušavanju ugleda – ili drugim riječima – radi se o kleveti. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava objavljivanje mejla i kontroverze koja ga prati se može smatrati zakonitim ako novinari vode računa da izvijeste o obje strane priče i ne iznose navode koji bi mogli predstavljati klevetu. Priča je očigledno od javnog interesa - sva pitanja koja se tiču politike i vođenja države predstavljaju takav interes, tj. smatraju se „političkim govorom“, koji Evropski sud za ljudska prava smatra da ne bi trebalo ograničavati osim ako je to zaista neophodno u demokratskom društvu. Ovo znači da dok zlonamjerno širenje činjenica ne predstavlja legitimnu upotrebu prava na slobodu izražavanja, iskreno izvještavanje o mogućim mejlovima koji se šalju o rukovodstvu vodeće (opozicione) političke stranke je legitimno

Bonus video: