Razgovarajmo: Ekonomski suverenitet građanina

Ideološki utemeljivači i gurui crnogorske neoliberalne ideologije, kao što su prof. Veselin Vukotić, Petar Ivanović i njihovi šegrti, članovi Mont Pelerin Society još od 2002. godine, utrli su put zarobljavanju i ekonomskom razbijanju osnove za održivi opstanak naše države dajući takvom sistemu ideološku, neofašističku oblandu
3518 pregleda 4 komentar(a)
Ilustracija, Foto: Shutterstock
Ilustracija, Foto: Shutterstock
Ažurirano: 08.03.2019. 07:32h

Komentar na temu Razgovarajmo o politici.

Šta je uistinu, sadržina pojma suverenost gradjanina? Šta ona zaista empirijski znači i koji su njeni izvori? Da li je ona derivat pravne, političke i ekonomske suverenosti ili pak, sve to zajedno? Od Platona, Bodena preko Rusoa ili Voltera, najveći umovi svijeta su imali glavobolje o kategorijama kao što su idealna država, demokratsko uređenje, društveni ugovor, efektivna kontrola i podjela grana vlasti kako ista ne bi skliznula u diktaturu. Pri svemu tome, ne sporeći doktrinarno značaj pravne ili političke osnove suvereniteta građanina, postoji prilično jasna tendencija da se po strani ostavi ekonomska suverenost države i izvedeno, njenog gradjanina.

Okrenimo se sada njegovom veličanstvu - Građaninu. Koje elementarne karakteristike ekonomsko-politički sistem treba da posjeduje da bi se gradjanin Crne Gore (ili bilo koje zemlje) mogao definisati kao elementarno slobodno, suvereno biće?

Sve elementarne političke i pravne slobode, koje uzimamo kao aksiom u savremenom demokratskom društvu (višepartijski sistem, parlamentarizam, ustavno regulisanje i podjela vlasti, slobodni izbori i sl.) su u krajnjem derivati osvojenog prostora ekonomske slobode. Jer kako neslobodan i zavistan čovjek, može promišljati i djelovati slobodno? Kako građanin lišen pravovremenih i objektivnih informacija, neobrazovan (ili polovično obrazovan), nezaposlen ili mizerno plaćen,u konstantnom egzistencijalnom grču, može uopšte objektivno da promišlja o svom društvenom položaju i da se efikasno bori za svoja ustavna prava? Upravo takav, osiromašen, ugrožen, nesiguran i manipulacijama i ucjenama podložan građanin, bio je i ostao ideal svakog polu-slobodnog ili diktatorskog režima, kakav je i crnogorski.

Ideološki utemeljivači i gurui crnogorske neoliberalne ideologije, kao što su prof. Veselin Vukotić, Petar Ivanović i njihovi šegrti, članovi Mont Pelerin Society još od 2002. godine, utrli su put zarobljavanju i ekonomskom razbijanju osnove za održivi opstanak naše države dajući takvom sistemu ideološku, neofašističku oblandu. Kako uostalom, jedan uticajni američki sajt lijepo govori, cilj navedene organizacije je da kroz ''formu navodnih ekonomskih sloboda i lažnog liberalizma, kreira novo feudalno društvo i tzv. Crno plemstvo''. Ta šačica koja se danas predstavlja kao pseudo elita, koja se obogatila besprizornom pljačkom društvenih bogatstava, stvorila je društveni sistem koje dobija sve obrise kastinskog i monarhističkog. Takav ideološki makijavelizam crnogorskih vlastodržaca u istoriji može ostati samo kao primjer besprizornog unižavanja i države i građana. Ostalima je u takvom sistemu namijenja uloga kmetova-poslušne, slabo plaćene radne snage i zombiranog konzumenta. Njihova isključiva uloga je da uvećavaju profite porodičnih biznisa kvazi elite i da pri tom ne postavljaju nikakva pitanja o opravdanosti svog bijednog položaja.

Sveštenici nove crnogorske ekonomske religije, sve ove devijacije objašnjavaju darvinističkom i redukcionističkom ekonomskom teorijom koja nas svodi na ekonomske životinje i zainteresovane zombirane konzumente, koje se bore za opstanak u njihovoj areni, po njihovim pravilima. Na kraju u životu ostaju samo najsposobniji (mala grupa ''preduzetnika''), a svi ostali, koji u tom procesu nastradaju ili pate, proglašavaju se službeno ''žrtvama tranzicije'. Za razliku od ostalih razvijenih i demokratskih zemalja zapada, kojem težimo, u Crnoj Gori ne postoji sindikat. Borba za radnička i prava zaposlenih se vodi posredstvom nekoliko suprotstavljenih sindikalnih organizacija, koje se čuju samo kada u medije dospije njihova svađa oko kolača koji nije dobro podijeljen između tzv. sindikalnih vođa. Ima tu i poštenih ljudi, neću da griješim dušu, ali njihove akcije su sterilne, a glas i mogućnost efikasne akcije ugušeni. Neki od njih su se dobrano ''omastili'' u tom procesu i dok su fabrike i preduzeća redom padali u ruke pseudo elite ili u stečaj, oni su postajali multimilioneri. Zaposleni, dakle, nemaju sindikalnu i sudsku zaštitu, te postaju svjesni da je njihov ropski položaj nešto što ne mogu promijeniti regularnim putem. A u slučaju bilo kakve pobune ili otpora, rezervna armija rada čeka kao zapeta puška da uskoči na njihova mjesta.

Upravo stoga, nikad niste čuli da je u Crnoj Gori organizovan generalni štrajk, esnafski štrajk ili da su se zaposleni u privatnom sektoru uspjeli izboriti za primjenu ključnih prava garantovanih ustavom (pravo na odmor, jedan neradni dan u nedelji,povećanje satnice i sl.). Gašenjem velikih i značajnih industrijskih preduzeća, kreiran je dvostruki efekat – ugašena je kritična masa i potencijal za pobunu (onu istu koja je njih ''mlade i pametne''dovela na vlast), a radnici koji su ostali bez posla postali su podložni izbornim ucjenama, razbijeni i demoralisani.

Ono što je valjalo ili ima monopolski položaj ili pak predstavlja prirodno bogatstvo koje po definiciji pripada svim građanima, brutalno je privatizovano od strane pseudo elite. Udio industrijske proizvodnje u BDP-u od 2000. godine do danas opao je preko tri puta! Kreiranje privredne strukture bazirane na uslugama (preko 80/%) zarobilo je ekonomske potencijale zemlje, vodilo ka peglanju budzetskog deficita ogromnim zaduženjima, uvećalo godišnji trgovinski deficit na preko 2.1 milijardu eura. Njena neodrživost se reflektovala kroz masovnu (zvaničnu) nezaposlenost od preko 50.000 ljudi.

Državna i lokalna administracija, slabo plaćena, nemotivisana, u većini nesposobna i poslušnička, predstavljajući trećinu ukupnog radnog kontigenta, postala je bastion izbornih manipulacija, ucjena i izvor izbornih ''pobjeda'' režima. Interesantan je fenomen, vrijedan pažnje, da centralnu državnu administraciju,državna preduzeća, posebno zadnjih šest ili sedam godina, intenzivno okupiraju kadrovi privatnog UDG Univerziteta. Možete zamisliti kvalitet kadra koji na elektrotehničkom fakultetu izučava mitologiju i religiju, a na fakultetu Bezbjednosti hrane i prehrambene tehnologije izučava ''Filozofiju poljoprivrede''? Oranje Kraljevića Marka, šta li već.

Ovakva privredna struktura, sa deficitima (budžetski, trgovinski, platnog bilansa itd.) koji su gotovo ravni godišnjem BDP-u, mora biti iz korijena promijenjena, desetine novih fabrika moraju biti otvorene ili reaktivirane (u sektorima u kojima Crna Gora posjeduje komparativne prednosti u odnosu na region), mora doći do re-nacionalizacije pojedinih životno važnih sektora proizvodnje. Jednom riječju,ljudi se moraju zaposliti na kvalitetnim i solidno plaćenim osnovama da bi imali suverenog, svjesnog i produktivnog građanina. O ovome ipak malo više u nekom drugom osvrtu.

Obzirom da je broj žrtava tranzicije, hiljadostruko nadmašio njene pobjednike, zakonito se stvara bunt, kulja nezadovoljstvo, koje je eksplodiralo zadnjih mjeseci, nakon što je nakaradna priroda ove vlasti ogoljena do srži kroz aferu ''koverta''. Stoga, nova ekonomska strategija i politika nove crnogorske Vlade koja će doći, novi društveni ugovor koji će potpisati sa građanima mora postati nezaobilazni element i osnov dugoročnog oslobođenja građanina iz kandži predatorskog ekonomskog sistema koji je kreiran u Crnoj Gori.

Autor je doktor ekonomskih nauka

Bonus video: