Bila je to godina kada su se pojavili prvi televizori u boji, a kompjuteri su već mogli da obave hiljadu operacija u sekundi. Merilin Monro je kucala na vrata Holivuda kada su se najbolje svjetske reprezentacije, nakon 12 godina pauze zbog Drugog svjetskog rata, okupile u Brazilu da odigraju četvrti Mundijal.
Iz Evrope, koja je još bila zatrpana ratnim ruševinama, doputovalo je samo šest reprezentacija. FIFA je direktivom zabranila nastup Njemačke, dok se Engleska, kolijevka fudbala, prvi put pojavila na Svjetskom prvenstvu. Englezi su prije toga smatrali da takve smotre nisu vrijedne njihove pažnje, ali su u Brazilu doživjeli žestok šamar od Sjedinjenih Američkih Država (0:1).
„Pobjedonosni gol za Amerikance nije bilo djelo generala Džordža Vašingtona, već crnoputog prednjeg veznog igrača porijeklom sa Haitija po imenu Lari Gaetjens”, ironično su pisali novinari, zbijajući šale na račun Engleza.
U finalu su se sastali Brazil i Urugvaj. Po mnogima, bila je to jedna od najvećih utakmica u istoriji fudbala. Na „Marakani”, najvećem stadionu na svijetu, okupilo se 200 hiljada navijača i sve je bilo spremno za slavlje domaćina.
„Brazilski igrači, koji su sve svoje protivnike ispratili gomilom golova, dobili su dan uoči finala zlatne satove na kojima je pisalo ‘svjetskim šampionima’. Naslovne stranice brazilskih dnevnih listova štampane su unaprijed, a već su bile spremne ogromne kočije koje je trebalo da idu na čelu slavljeničke povorke”, opisivali su mediji atmosferu uoči finala.
Ali, pobijedio je Urugvaj, rezultatom 2:1. Poveli su Brazilci preko Friase, dok su Urugvajci preokrenuli golovima Skijafinai Đide.
„Kada je pao drugi gol Urugvaja, ‘Marakanom’ se prolomio muk, bila je to najglasnija tišina u istoriji fudbala”, napisao je urugvajski novinar i pisac Eduardo Galeano.
Bio je to čuveni “Marakanaco” - potop Marakane.
Domaći novinari proglasili su ovaj poraz kao najveću tragediju u istoriji Brazila, mada se slična “tišina” čula 64 godine kasnije, u Belo Horizonteu, kada su Njemci u polufinalu Svjetskog prvenstva 2014, na stadionu “Mineirao”, deklasirali Brazilce sa 7:1.
Finalna utakmica u Riju 1950. pamtiće se po brojnim anegdotama - recimo, kako je novinar Ari Baroso zauvijek napustio mjesto komentatora, ili kako je predsjednik Fife Žil Rime izgubljen tumarao terenom jer je u džepu već imao spreman govor u slavu pobjede Brazila.
„Bio sam sam, sa peharom u rukama, ne znajući šta da radim. Najzad sam pronašao Urugvajca Obdulia Varelu i gotovo krišom mu uručio pehar. Pružio sam mu ruku, ne progovorivši ni riječ”, mnogo godina kasnije opisao je Žil Rime.
Upravo je Varela u Urugvaju proglašen za nacionalnog heroja. Legenda kaže da je te noći nakon velikog trijumfa sam tumarao ulicama Rio de Žaneira, išao od bara do bara i pio pivo u zagrljaju sa poraženima. Cijeli Brazil je bio u suzama, ali njega niko nije prepoznao. Sjutradan, u Montevideu, gdje je bio upriličen veličanstven doček, Obdulio je pobjegao od gomile svijeta maskirajući se u Hemfrija Bogarta, sa šeširom natučenim preko glave i podignutom kragnom kaputa. Mundijal u Brazilu pamtiće se i po tragičnoj sudbini domaćeg golmana Barbose, koji je prije finala bio heroj, a nakon njega državni neprijatelj.
„U Brazilu, najveća kazna koju zakon propisuje jeste 30 godina zatvora. A ja već 40 godina plaćam za zločin koji nisam počinio”, opisivao je Barbosa.
Treće mjesto na Mundijalu zauzela je Švedska, četvrta je bila Španija.
Jugoslavija je igrala u grupi sa Brazilom i zauzela je drugo mjesto - samo prva pozicija je tada značila plasman u finalnu rundu.
"Plavi" su u grupi, golovima Rajka Mitića, Koste Tomaševića i Tihomira-Bate Ognjanova tukli Švajcarsku sa 3:0, potom su bili ubjedljivi i protiv Meksika 4:1 (dva gola Željka Čajkovskog, po jedan Stjepana Bobeka i Tomaševića), ali su u odlučujućem meču za prolaz, pred skoro 150 hiljada gledalaca na "Marakani" u Riju, izgubili 2:0 od Brazila. Presudili su golovi Ademira i Zizinja.
Bonus video:
