FK Budućnost - 13 godina praznih obećanja

Zašto bi neko - prije svih navijači Budućnosti, kojih je sve manje, kao i fudbalska javnost, vjerovali da dolaskom novih ljudi dolazi i novo vrijeme? Zašto bi novi ljudi očekivali da im odjednom svi vjeruju i pruže podršku? Trinaest godina Budućnost nema stabilnost, već samo planove i proklamovane ciljeve, koji ne mogu da se ostvare ni na domaćoj sceni
9538 pregleda 6 komentar(a)
FK Budućnost
FK Budućnost

Porazom od Zete prije pauze i pobjedom nad OFK Titogradom minulog vikenda, počela je nova takmičarska era Budućnosti, koje će danas, vjerovatno, biti nastavljena plasmanom u polufinale Kupa Crne Gore.

Dolaskom Mladena Milinkovića i subotnjim debijem na klupi, nastavljena je trenerska vrteška, a krajem septembra ozvaničenjem saradnje sa Veselinom Mijačem i njegovom kompanijom „Savana“, klub je našao novog upravljačko-sponzorsko-strateškog partnera.

Rano je da se prognozira epilog sezone, koja je donijela nove promjene na najvišim nivoima, o daljoj budućnosti je tek besmisleno pričati, imajući u vidu sve što se događalo u modernoj, post-referendumskoj istoriji podgoričkog kluba.

Od juna 2006. do danas Budućnost je imala sedam predsjednika UO, 19 trenera, osam sportskih direktora i pet šefova omladinskog sektora - 39 ljudi zauzimalo je najodgovornije funkcije.

Za to vrijeme „plavi“ su osvojili samo pet trofeja, od mogućih 26, svake sezone izborili izlazak na evropsku scenu, gdje jednom nisu igrali, jer nisu ispunili uslove za dobijanje licence neophodne za Uefina takmičenja.

Svih ovih godina lutanja - velikih očekivanja, a minimalnih ostvarenja, glamuroznih najava o evropskoj Budućnosti, a suočavanjem sa bolnom istinom da i u skromnom crnogorskom fudbalu ima boljih, samo jedna je konstanta: u pitanju je Opština, Glavni grad Podgorica, kao vlasnik kluba - akcionarskog društva.

Dugo godina je Miomir Mugoša, sa pozicije gradonačelnika i protokolarne funkcije predsjednika Skupštine kluba, bio neprikosnoveni „gazda“, čovjek koji je upravljao budžetom, donosio odluke, davao zadnju riječ u izboru trenera, a 2009. prvi put izabrao i strateškog partnera, kada je na mjesto predsjednika UO, umjesto Kemala Đečevića, visokog funkcionera Opštine, došao biznismen Tomislav Čelebić.

Mugošinim odlaskom, 2015. godine, oslabila je uloga Glavnog grada, pa je, recimo, godinu i po klub funkcionisao praktično bez rukovodstva i Upravnog odbora, ali je u tom periodu i osvojio posljednju titulu, 2017. godine, kada je ekipu vodio Miodrag Vukotić, a ostvario i jednu od najljepših evropskih pobjeda, nad Genkom 2:0 u Podgorici, jula 2016.

Na Vukotićevom, kao i na primjeru Branka Babića i Miodraga Radulovića, trenera-šampiona, te nedavno Branka Brnovića, osvajača jednog od dva Kupa, najbolje se uočava i najveći problem kluba.

Babić, Radulović i Vukotić napustili su klub po osvajanju titule, dok je Brnović smijenjen, u trenutku kada je bio lider na tabeli i u seriji pobjeda, a na iznenađenje i vlasnika kluba, odnosno čelnika Glavnog grada.

To je, vjerovatno, nezabilježen slučaj u istoriji fudbala da vlasnik kluba iz medija saznaje da je strateški partner-sponzor promijenio trenera... Trinaest godina Budućnost nema stabilnost, već samo planove i proklamovane ciljeve, koji ne mogu da se ostvare ni na domaćoj sceni.

I zašto bi neko - navijači, kojih je sve manje, kao i fudbalska javnost, vjerovali da dolaskom novih ljudi dolazi i novo vrijeme? Zašto bi novi ljudi očekivali da im odjednom svi vjeruju i pruže podršku? Mijač, i njegovi operativci, sportski direktor Zvezdan Milošević i trener Milinković su novi i moraju da znaju da su oni koji već dugo čekaju neku bolju Budućnost i nadaju joj se - izgubili strpljenje, slušajući one koji su doveli njih i njihove prethodnike.

Vlasnika kluba - čelnike Podgorice, bivšeg i sadašnje. Jedan je odlučivao o svemu, drugi o malo čemu. I jedno i drugo je, očigledno, pogrešno.

Da nije - brojali bi se trofeji, evropska ljeta bi se možda pretvorila u evropsku jesen, pod Goricom bi igrali bolji fudbaleri, a na stadionu ne bi bilo nekoliko stotina ljudi...

7 predsjednika imala je Budućnost u post-referendumskoj eri - od 2006. do danas. Bilo je perioda i kada je klub bio bez predsjednika i bez upravnog odbora, kao recimo ljeta 2016. godine, kada je ostvarena jedna od najljepših evropskih pobjeda (2:0 protiv Genka)

19 različitih trenera imali su Podgoričani u prethodnih 13 godina, a neki od njih su po dva puta bili na kormilu. Ukupno - 25 promjena na klupi, za samo pet od mogućih 26 trofeja

8 sportskih direktora imala je Budućnost od 2006. Bilo je perioda i kada je ta funkcija bila upražnjena. Takođe, pet šefova omladinskog sektora promijenio je podgorički klub

Bonus video: