Obično ih u širokom luku zaobilaze pri raznoraznim izborima za najbolje fudbalere. Nemaju ni izbliza status medijskih zvijezda kao napadači. Njihove dobre igre brzo padaju u zaborav, a greške se dugo pamte.
Ipak, centarhalfovi su oči i mozak svakog tima, trenerova produžena ruka na terenu. Nisu najbrži, nisu najdarovitiji, ali pokrivanje središnje pozicije u odbrani zahtijeva karakter, analitički um, sposobnost da se „čita“ igra, liderski potencijal... Sve ono što krasi i dobre trenere.
Zato i ne čudi da je skoro polovina menadžera Premijer lige, tačnije njih devetorica od dvadesetorice, regrutovana upravo sa pozicije centahalfa.
MANUEL PELEGRINI (Mančester siti, 62)
Igračka karijera: 1973-1986 Universidad de Čile
Reprezentacija: Čile 28 (1)
„Inteligentan“, „jak u skoku“, „odlično taktički potkovan“ (nije ni čudo: roditelji su mu bili Italijani), Manuel Pelegrini je kompletnu igračku karijeru proveo u Universidad de Čileu, za koji je u periodu od 1973. do 1986. godine odigrao 451 meč i postigao 7 golova.
Zamjeran mu je nedostatak suptilne fudbalske tehnike, ali je i pored toga sakupio 28 nastupa u dresu Čilea. Nije ga, međutim, bilo na velikim takmičenjima na kojima je „La Roja“ tih godina učestvovala (svjetska prvenstva 1974. i 1982, te kontinentalni šampionati 1975, 1979. i 1983. godine).
Odluku da okači kopačke o klin donio je nakon meča u domaćem Kupu sa Kobraendinom.
„Naš golman je odbio šut. Skočio sam da otklonim opasnost, kada se pojavio sedamnaestogodišnji dječak koji me je nadskočio za pola metra i postigao gol. Tog dana sam odlučio da je dosta.“
Dječak će deceniju kasnije igrajući za Real izrasti u najboljeg strijelca španskog prvenstva – bio je to Ivan Zamorano.
„Da sam znao dokle će momak dogurati, možda bih odložio odluku o povlačenju.“
ARSEN VENGER (Arsenal, 65)
Igračka karijera: 1969-1981 Mutzig, Miluz, ASPV Strazbur, RC Strazbur
Ruku na srce, oskudijevao je u fudbalskom daru. Ipak, njegove liderske karakteristike nisu prošle nezapaženo još u tinejdžerskim danima.
„Nije bio kapiten“ – prisjeća se jedan od njegovih tadašnjih saigrača – „ali je često govorio 'ti uradi ovo, ti ono'. Bio je pravi lider.“
Igrajući sa nižerazdredne, amaterske klubove Mutzig i Miluz, imao je dovoljno vremena da uporedo studira i stekne diplomu iz ekonomije.
U poznim igračkim godinama (29) postao je član Strazbura, u kome mu je povjereno da trenira rezervni sastav. Stigao je da upiše dva meča u šampionskoj sezoni ovog kluba 1978/1979 (jedina titula u istoriji), a debitovao je i u Kupu UEFA. Legenda kaže da nije bio na slavlju povodom osvajanja pehara, jer je bio okupiran vođenjem mlađeg tima.
Uskoro se oprostio od igranja, a 1984. godine, na preporuku Alda Platinija (Mišelovog oca), povjerena mu je klupa Nansija.
SLAVEN BILIĆ (Vest Hem, 47)
Igračka karijera: 1988-2000, Hajduk, Primorac, Šibenik, Karlsrue, Vest Hem, Everton, Hajduk
Reprezentacija: Hrvatska 44 (3)
Robustan, bridak i beskompromisan, splitski „Nane“ bio je prototip klasičnog ostrvskog centarhalfa.
Sa Bokšićem, Jarnijem, Vučevićem bio je dio jedne od najtalentovanijih generacija Hajduka, za koji je od 1988. do 1993. godine odigrao stotinjak prvenstvenih mečeva.
Uslijedio je odlazak u Karlsrue u kome se brzo nametnuo, vodeći kao kapiten ekipu do polufinala Kupa UEFA (1994). Proglašen za najboljeg štopera Bundes lige, što mu je omogućilo unosan transfer u Vest Hem (1996), do tada najveći u istoriji kluba (1,85 miliona funti). Naredne sezone prešao je u Everton (4,25 miliona funti) i postao najplaćeniji defanzivac Premijer lige.
Igrački vrhunac doživio je na Mundijalu u Francuskoj 1998. godine, kada se sa hrvatskom reprezentacijom popeo na postolje, slaveći bronzu. Usput je postao omraženi lik francuskih navijača, jer je u polufinalnom meču sa „trikolorima“ poslije bezazlenog duela u šesnaestercu sa Loranom Blanom, odglumio da je udaren u glavu. Kapitenu domaće selekcije je pokazan crveni karton zbog čega nije mogao da nastupi u finalu.
U pozadini te slike, cijelo prvenstvo je odigrao sa povredom kuka, zbog koje će dvije godine kasnije u Hajduku jurenju za „balunom“ reći adio.
MAURISIJO POKETINO (Totenhem, 43)
Igračka karijera: 1989-2006, Njuels Old Bojs, Espanjol, Pari Sen Žermen, Bordo
Reprezentacija: Argentina 20 (2)
Trenerska karijera Maurisija Poketina i dalje kaska za igračkom.
Sa Njuels Old Bojsima (1988-1994) osvojio dvije argentinske titule, prije nego što je prešao Atlantik i ušančio se u Espanjolu. U dresu manjeg kluba iz Barselone odigrao šest sezona i zaslužio status standardnog argentinskog reprezentativca.
Potom proveo tri godine u Francuskoj (Pari Sen Žermen, Bordo), da bi se vratio u Espanjol, u kome je proveo dvije posljednje igračke sezone, postavši stranac sa najviše utakmica u istoriji kluba (301). Učesnik Mundijala 2002. u Japanu i Južnoj Koreji.
O fudbalskim karakteristikama posvjedočiće njegov nadimak - „Šerif Marfi“.
RONALD KUMAN (Sautempton, 52)
Igračka karijera: Groningen, Ajaks, PSV, Barselona, Fejnord
Reprezentacija: Holandija 78 (14)
Igrački, bio za dvije klase iznad svojih kolega u Premijer ligi.
Stamen, disciplinovan, odgovoran, vanrednih tehničkih karakteristika, sa loptom „koja ima oči“... Nije iznenađenje što je Ronald Kuman trener, već što, vodeći Ajaks, Benfiku, PSV, Valensiju, AZ, Fejnord i na kraju Sautempton - nije uspješniji.
Nakon dokazivanja u dresovima Ajaksa i PSV-a (sa kojim je 1988. godine uzeo Kup evropskih šampiona), te proslave titule na Evropskom prvenstvu (1988) sa holandskom reprezentacijom, prešao u Barselonu.
Kao dio Krojfovog „tima snova“ osvojio četiri španska prvenstva i evropsku titulu. Njegov gol Sampdoriji u finalu elitnog takmičenja 1992. godine je za priču i prepričavanje.
Kuriozitet: u sezoni 1993/1994 sa osam golova bio najbolji strijelac Lige šampiona.
Završne dvije sezone proveo u Fejnordu.
„Tintin“, kako mu je bio nadimak zbog sličnosti sa likom iz stripa, ostaće upamćen kao najefikasniji golgeter među defanzivcima – u 533 zvanična ligaška meča zatresao je mrežu 193 puta!
JIRGEN KLOP (Liverpul, 48)
Igračka karijera: 1989-2001, Majnc
Čovjek jednog kluba. Od 1989. do 2001. godine kroz tri njemačke lige igrao za Majnc, najprije kao napadač. Od 1995. godine premješten je na poziciju centarhalfa, nedugo pošto je na Geteovom univerzitetu u Frankfurtu diplomirao sportske nauke.
Za klub sa zapada Njemačke nastupao je u 337 mečeva, postigavši 52 gola. Stasit (193 centimetra), svoju igru bazirao je na fizičkim prednostima.
Neposredno nakon okončanja igračke, u Majncu je započeo trenersku karijeru. Ostalo je istorija.
GERI MONK (Svonsi, 36)
Igračka karijera: 1995-2014, Torki junajted, Sautempton, Barnsli, Svonsi
U februaru 2014. godine iznenađujuće je imenovan za menadžera Svonsija, sezonu i po prije nego što će mu isteći važeći igrački ugovor.
Prošao je četiri razreda engleskog klupskog fudbala, a sreću je pronašao u Velsu. U Svonsi je došao 2004. godine, kada je klub nastupao u trećoj ligi. Devet sezona kasnije, dočekao je da kao kapiten u svečanoj loži Vemblija podigne trofej namijenjen pobjedniku Liga kupa.
Njegova autobiografija nosi naziv „Glasan, ponosan i pozitivan“. Sugestivno, nema šta.
EDI HOUV (Bornmaut, 37)
Igračka karijera: 1994-2007, Bornmaut, Portsmaut, Svindon
Reprezentacija: Engleska U21 2
Kao talenat matičnog Bornmauta, 1998. godine nastupao za englesku U21 reprezentaciju na prestižnom turniru u Tulonu, u društvu sa Lampardom, Karagerom, Heskijim...
Četiri godine kasnije, Hari Rednap ga je za 400 hiljada funti doveo u Portsmaut, za koji je vlasnik Milan Mandarić imao velike planove. Fortuna mu nije bila naklonjena – u martu 2003. godine, praktično na debiju, u meču Prve divizije polomio je nogu.
Iako se aktivno zadržao u fudbalu još tri godine, to više nije bilo to. Vratio se u Bornmaut, u kome je u decembru 2006. godine postao igrač-trener i preuzeo rezervni tim. Uskoro, kopačke je zamijenio cipelama i našao se na klupi. Koliko uspješno pokazuje podatak da je nedavno proglašen za najboljeg menadžera Prve divizije u posljednjoj deceniji.
SEM ALARDAJS (Sanderlend, 60)
Igračka karijera: 1973-1992, Bolton, Sanderlend, Milvol, Tampa Bej, Koventri, Hadersfild, Preston, Vest Bromvič Albion, Limerik
Zamislite tipičnog engleskog centarhalfa iz sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka, koji manjak tehničkog znanja nadoknađuje sirovom snagom, fizikalijama i voljom. Dodajte mačo brčiće i, eto – Sem Alardajs.
Za 18 godina aktivnog bavljenja fudbalom, „Veliki Sem“ je promijenio sedam engleskih klubova, u rangu od prve do četvrte lige, a stigao je da sakupi i američkog iskustva (Tampa Bej), te da zaigra u irskom Limeriku.
U tri kluba (Bolton, Vest Hem i sada Sanderlend) vratio se – kao menadžer.
Bonus video:
