Dok sam, prije neko veče, gledao Kolumbiju kako protiv Obale Slonovače ovjerava vizu za osminu finala, ne znam kako i zašto, ode mi misao na Svjetsko prvenstvo 1994. u SAD. I prosto mi se istovremeno pojavi slika čovjeka koji je, prije 20 godina preko Atlantika, postigao auto-gol. Samo 13 dana kasnije tu ne baš toliko rijetku grešku u fudbalu platio je - životom.
Riječ je o kolumbijskom reprezentativcu Andresu Eskobaru. Na današnji dan, prije dvije decenije, u 2. kolu prve faze SP, SAD su pobijedile 2:1, iako su Kolumbijci poveli. U tom danu, inače kolo prije kraja takmičenja po grupama, Kolumbijcima je bio dovoljan bod da prođu u drugu fazu. Rekoh, Kolumbija je povela, a izjednačio je Andres Eskobar koji je, dabome u najboljoj namjeri, presjekao centaršut Džima Harksa i skrenuo loptu u sopstvenu mrežu... Za ovo podsjećanje nije više bitno što se na kraju prvog dijela SP pokazalo da Kolumbiji ni bod ne bi pomogao da stigne među 16.
Kad se završio prvi dio američkog Mundijala, Kolumbijci su se vratili kući. Danima reprezentativci ove države nijesu izlazili iz kuće. Čekali su da se fudbalske strasti, koliko-toliko, smire. Ali te noći, 2. jula, 13. dana od auto-gola, Eskobar je, ipak, odlučio da se konačno sa djevojkom nađe i izađe u bar koji mu je bio praktično druga kuća. Poslije samo 30-ak minuta, Eskobar je ostao da nepomično leži u lokvi krvi. Sve je bilo munjevito, mafijaški. Baražnu vatru izvela su trojica „navijača-ubica”. Već sjutradan ubistvo je na sebe preuzeo izvjesni Umberto Kastro Munjoz, poznat u tom kvartu Medeljina kao bodigard vođa narko-kartela braće Pepes.
Kasnije, mnogo kasnije, u intimnoj ispovijesti, a i tokom suđenja, Eskobarova vjerenica je svjedočila da je, u tom košmarnom i pogubnom momentu, uspjela da registruje 10-ak pucnjeva i da je ubica, u stilu južnoameričkih reportera, uz svaki hitac urlikao: „Gooooooooool”...
Eskobarovoj sahrani prisustvovalo je, kažu savremenici, između 100 i 120 hiljada građana Medeljina i Kolumbije. Posljednju poštu mu je odao i tadašnji kolumbijski predsjednik Sezar Truhiljo, koga je malo ko vidio zbog nezapamćenog obezbjeđenja.
Tako je završio Eskobar. Ostalo je njegovo ime iznad ulaznih vrata osnovne škole koju je pohađao i koja je u sjeverozapadnom dijelu ovog, i dan-danas nesigurnog grada. I, uz to, čuveni žuto-plavi dres s brojem 2 je bio godinama „zamrznut”, sve dok Ivan Ramiro Kordoba nije zaslužio da ga upravo on preuzme.
Biće da je Eskobar bio osuđen na smrt tog 22. juna 1994. kad je njegov auto-gol narko-mafiji izbio iz inače prepunih džepova milione - na kladionici
A ubica? Suđenje je trajalo mjesecima i na kraju je Kastro Munjoz osuđen na 43 godine robije. Onda je, malo kasnije, kolumbijski Parlament donio novi Krivični zakonik koji je mogao da se primjenjuje i - retroaktivno. To je Umbertu automatski donijelo smanjenje kazne na 27 godina zatvora. No, da vas ne mučim s pravnim, u ovom slučaju, kolumbijskim začkoljicama - Kastro je, poslije „tričavih” 11 godina, bio ponovo na slobodi.
Do dan-danas ostala je zvanična optužnica da je Kastro ubio Eskobara jer mu je njegov auto-gol uništio fudbalske snove da će Kolumbija biti prvak svijeta. Naravno, i u toj zemlji stvarno vrele fudbalske krvi, malo ko i danas vjeruje da je to povod, a kamoli uzrok ubistva. Biće da je Eskobar bio osuđen na smrt tog 22. juna 1994. kad je njegov auto-gol narko-mafiji izbio iz inače prepunih džepova milione - na kladionici.
Danas, poslije dvije decenije, niko se ne (smije) sjeća na koji je način Eskobar likvidiran, a još manje i „razloga” zbog čega je pokošen, u tom svom kutku, na pragu doma svog u Medeljinu. Naravno, vrijeme uglavnom sjećanja briše, pogotovo ona ružna. Tako je i tamo. A možda i zbog, formalno, nikad dokazanog razloga zašto je i na koji način završio Andres.
Ostala je, možda umišljam, preskupa, nenadoknadiva opomena „urbi et orbi” da je fudbal bio i ostao (bez obzira na sav profit) zabava i razonoda, nikako stvar zbog koje može i život da se izgubi.
Možda sam i idealista bez pokrića. Jer, u ovom ludom svijetu, nešto slično može i da se ponovi. A ako se to, ne daj bože, i dogodi, opet će poslije izvjesnog vremena, sve biti zaboravljeno. Zato sam se danas odlučio na malo drugačiju HD sambu. Želio sam da vas podsjetim na čovjeka, slučajno Kolumbijca, koji je - sve do kobne noći 22. juna 1994. ostavljao srce na terenu (jeste izlizana fraza, ali doslovce je tako) za svoj klub, za svoju reprezentaciju, za svoju i danas dovoljno napaćenu domovinu. I da dodam: umro je, strogo gledajući, zbog apsurdnog razloga. Jedna lopta je otišla u (pogrešnu) mrežu.
To je za Eskobara završeno tragično, ali njegov gol je pravno, po pravilima fudbalske igre, regularan. Za razliku od kolumbijskog, i ne samo kolumbijskog, shvatanja prava i pravne države. Čak, u ovom slučaju, i prema pojedincu koji je sve učinio da je, kakva je da je ta država, časno predstavlja u svijetu. Kao što je to, na primjer, Eskobar uradio 1988. na starom, dobrom „Vembliju”, kada je na Kupu „Stenli Raus” Kolumbija pobijedila Englesku, a jedini gol je postigao upravo on. To je bio jedini pogodak Andresa Eskobara u okruglo 50 utakmica koliko ih je odigrao - do „gooooooooool” rafala u Medeljinu...
Bonus video:
