Daleko na zapadu bio je tip o kojem vam želim govoriti. Zvao se Džef Lebovski. Ime su mu dali roditelji, ali on se njime nije nikad služio. Sebe je zvao Frajer... Uvijek postoji neki čovjek...ne junak. A ja govorim o Frajeru.
Ovo nije priča o Lebovskom braće Koen. Glavni junak ove priče je iz Brazila.
Karlos Enrike Raposo je frajer iz zemlje kafe, fudbala i sambe. Sebe je proglasio za Kajzera po ugledu na mnogo poznatijeg Bekenbauera. Ali, sa Bekenbauerom osim nadimka nije imao nikakve sličnosti.
Jer, ovaj brazilski Kajzer poznat je kao najveći fudbalski prevarant. Fudbaler koji nikada nije igrao fudbal. Ili, bolje reći, nije želio da igra.
„Ja jednostavno nijesam želio da igram. Nije moj problem, ako drugi žele da me vide na terenu. Ni Isus nije svima udovoljao, pa zašto bih i ja“, govorio je svojevremeno ovaj Brazilac.
Rođen u Rio de Žaneiru 1963, Kajzer je imao samo jedan cilj – pobjeći od nemaštine. Zato je odlučio da živi život punim plućima.
„Rio je posebno mjesto“, pričao je Žoel Santana, trener koji je osvojio državno prvenstvo (Campeonato Carioca) sa četiri najveća kluba iz Rija (Botafogo, Vasko de Gama, Flamengo i Fluminense).“ Priroda je posebna. Mnogo plaža. Mnogo sambe. Mnogo puteva. A, dobar Karioka je onaj koji zna da uživa u životu.“
A Kajzer je itekako uživao. Novac, izlasci, djevojke...Poseban je njegov fudbalski put. Imao je dvije decenije dugačku karijeru tokom koje je "nastupao" za Botafogo, Flamengo, Fluminense, Vasko de Gamu, Bangu, Pueblu, a stigao je i do francuskog Ažaksjoa.
Da bi uspio u svojim namjerama, Kajzer je osmislio jedan trik. Postao je dobar prijatelj sa moćnim ljudima, kojima je govorio o svojoj karijeri. Korisito bi razne novinare, vlasnike klubova i igrače, vješto pleteći mrežu laži u kojima nije mogao biti uhvaćen, jer nakon dobro konstruisane priče Kajzerovi sagovornici nijesu mogli da znaju ko je za njega uopšte garantovao. U tim danima, prije interneta neke stvari jednostavno nijesu mogle da se provjere.
„Život je marketing“, govorio je Kajzer, koji je izmišljao priče bolje od svih pisaca bajki za djecu.
„Njegova priča bila je toliko uvjeriljiva da biste odmah povjerovali u to što govori. Čim bi otvorio usta, šarmirao bi vas“, govorio je čuveni Bebeto o ovom zaista posebnom fudbaleru.
Kada bi dobijao priliku na raznim probama, Kajzer je činio sve što je u njegovoj moći da ne igra. Simulirao bi povredu mišića i odmah bi dobio poštedu. Odsustvo sa terena koristio bi da zabavlja saigrače.
„Bio je zabavan, srećan i bezbrižan. Saigrači su ga voljeli“, priča Aleksandre Tores sin čuvenog Karlosa Alberta.
Priča o Kajzerovim prevarama i putovanju iz kluba u klub počinje iz Botafoga. Dok je boravio u ovoj brazilskoj ekipi, on se na treninzima stalno šetkao sa ogromnim telefonom i pravio se da razgovara sa moćnim ljudima iz Evrope koji za njega imaju razne ponude. Sve je radio kako bi se zadržao u ovom timu. Tada je uhvaćen u laži. Naime, niko u klubu nije znao engleski osim kondicionog trenera Ronalda Toresa. On je bio zbunjen kada je jednom prilikom čuo Kajzerov engleski. Znao je da nešto nije u redu. Tako je, kada je Kajzer otišao da se tušira ovaj trener počeo da pretura po Kajzerovim stvarima i tom prilikom našao telefon, koji je bio igračka.
Kajzer je otišao tada iz Botafoga, ali je nastavio u svom stilu da se provlači kroz razne klubove.
On bi činio sve kako bi dobio priliku da zaigra na probi za neki klub ili u drugom slučaju da izbjegne da igra. Tako je plaćao članove mladog tima da galame na treningu i odvrate treneru pažnju od njega da bi mogao da simulira povredu. Ili bi platio navijačima da skandiraju njegovo ime kako bi mu predsjednik kluba dao priliku da na probama pokaže šta zna.
Jedan tim bio je toliko frustriran sa njegovim čestim povredama, da su u pomoć pozvali vrača da skine crnu magiju sa Brazilca. Kada je za to saznao Kajzer je samo mirno odgovorio da postoje takve povrede koje ni crna magija ne može otkriti.
A najpoznatija i najopasnija Kajzerova prevara dogodila se kad je bio član Bangua iz Rija. Tada je vlasnik kluba bio Kastor de Andrade, dobar prijatelj bivšeg predsjednika FIFA Žoaa Avelanža i jedan od, kako su ga zvali, najopasnijih ljudi u Brazilu. Nije bio poznat kao čovjek blage naravi, o čemu svjedoči podatak da je nakon jedne utakmice jurio sudiju, dok mu je iz džepa virio pištolj.
Dolazak Kajzera u Banguu domaća štampa je propratila sa oduševljenjem. „Bangu ima kralja“, pisalo je na naslovnicama. Kada je došao, Kajzer je odmah primijenio svoju taktiku – povrijedio se. Ipak, to nije smetalo vlasniku kluba koji ga je obožavao. Jednog vikenda Kajzer je bio u noćnom klubu do četiri sata ujutro kada je saznao da predsjednik želi da bude na klupi za rezervne igrače u meču koji počinje za samo nekoliko sati. Tada je od trenera dobio uvjerenje da ga neće uvoditi u igru.
Ipak, tok same utakmice nije išao u korist Bangua. Gubil su 2-0 pa je predsjednik preko toki-vokija naredio da njegov miljenik uđe u igru. Kajzer je imao dvije opcije – da uđe kao zamjena ili da odbije da igra. Koju god opciju da izabere znao je da će poslije meča, nakon što bi njegova prevara bila otkrivena, biti mrtav. Tada se dosjetio jednog trika. Tokom zagrijavanja zaletio se na navijača suparničke ekipe i dobio direktan crveni karton, a da nije ni ušao u igru. Kasnije je taj potez morao da pravda pred predsjednikom kluba.
„Bog mi je oduzeo oba roditelja, ali mi je kasnije dao drugog oca, kojeg su optužili da je lopov. A ja nikada neću dozvoliti da neko govori mom ocu da je lopov. Ali, ne brinite. Ugovor mi ističe za nedjelju dana i idem odavde“, govorio je Kajzer, prstom upirući u Andradea, kojem je rekao da su skandiranja suparničkih navijača bila usmjerena protiv njega.
Ovaj potez oduševio je predsjednika Bangua koji je odmah Kajzeru dao povišicu i produžetak ugovora.
Fudbalski put naveo je Kajzera i u Evropu. Tih godina brazilski fudbaleri bili su u modi, pa je francuski Ažaksjo doveo Brazilca predstavljajući ga tamošnjoj javnosti kao čudo. Navijači su pohrlili na stadion da na treningu vide to novo čudo od igrača na djelu.
Shvatajući da bi njegova prevara mogla biti otkrivena, Kajzer se odlučio za nevjerovatan potez. On je sve lopte koje su bile na terennu šutnuo u publiku, koja je taj potez dočekala sa oduševljenjem. Ovim potezom iznenadio je saigrače koji nijesu imali lopti za trening, ali to njemu nije smetalo.
Uprkos simuliranju povreda, Kajzer je u ovom francuskom klubu ostao godinu dana, a zatim se vratio u domovinu.
Tokom svoje karijere odigrao je samo 30 utakmica, na kojima nije postigao gol.
Pričao Karlosu Enrikeu Raposu nije priča o fudbaleru koji je tokom karijere osvojio mnogo trofeja i postigao pregršt golova. Ovo je priča o čovjeku koji nije imao ni želje ni upornosti da postane fudbaler, ali je htio uživa u svemu što donosi život fudbalske zvijezde.
Preveo i priredio: Savo Njunjić
Bonus video:
