Ono slavlje zbog gola i rezultata vrijedi više od remija - Vijesti.me
ŠTA SMO DOBILI U KLUŽU

Ono slavlje zbog gola i rezultata vrijedi više od remija

Slavlje fudbalera sa navijačima nakon izjednačujućeg gola, pa ponovo nakon promašenog penala Rumuna - ta strast zbog pogotka, zbog dobrog rezultata, osjetila se ponovo nakon dugo, dugo vremena...

Rumunija - Crna Gora
Rumunija - Crna Gora (Foto: Savo Prelević)

Crna Gora je uz puno sreće, ali i znanja i umješnosti, dobre organizacije u igri, čvrstine i timske ozbiljnosti kakvu odavno nije imala, osvojila priželjkivani bod na gostovanju Rumuniji u Klužu, u prvoj utakmici u novom ciklusu.

Kvalifikacije su na takmičarskom debiju novog selektora Ljubiše Tumbakovića počele baš onako kako su svi priželjkivali - remijem koji treba da bude podstrek za nove utakmice i nove borbe, u pakleno teškoj grupi E kvalifikacija za Mundijal.

Jer, znalo se i prije utakmice, koliko god to bilo okrutno, ali loš start, za selekcije poput Crne Gore, obično znači i  - loš kvalifikacioni ciklus.

Vjerovatno to ni sami sebi ne bismo mogli da priznamo, ali da je stigao poraz u Klužu, i to onakav poraz, u posljednjim sekundama - bio bi to klasičan nokaut, od kojeg se ne bismo brzo oporavili. Jasno je, sve bi u startu bilo gotovo.

Eto koliko je značio gol Stevana Jovetića u 87. minutu, eto šta je sve stalo u promašenom penalu Rumuna Stanćiua u sedmom minutu sudijskog dodatka.

Uz sve igračke limite, i dva-tri važna, a povrijeđena fudbalera, Crna Gora je krenula gostujućim bodom protiv selekcije koja nije nije doživjela poraz u prošlim kvalifikacijama, koja je pred ovaj ciklus žrijebana iz prvog šešira, koja je igrala Evopsko prvenstvo.  

OK, Rumuni su na Euru ispali u grupi, pokazavši sve limite kada treba da napadaju, ali ispali su i Rusija, Austrija, Švedska - selekcije koje su se poigravale sa Crnom Gorom u prošlom ciklusu.

A to vrijeme kada smo “igrali dobro, a primali tri”, valjda je prošlo sa dolaskom novog selektora, koji je imao dovoljno sreće da viziju koju je počeo da sprovodi u prijateljskim mečevima, okruni remijem u gostima protiv favorita u prvom takmičarskom meču. 

Crna Gora je osvojila bod, ali jedan drugi detalj, iako je sve usko to povezano - još je značajniji od remija u Transilvaniji.

Slavlje fudbalera sa navijačima nakon izjednačujućeg gola, pa ponovo nakon promašenog penala Rumuna - ta strast zbog pogotka, zbog dobrog rezultata, osjetila se  ponovo nakon dugo, dugo vremena...

Crna Gora
Crna Gora(Foto: Savo Prelević)

Iskra emocije vezana za crnogorsku reprezentaciju posljednji put je zasjala prije tačno dvije godine, na meču sa Moldavijom pod Goricom, kada je Vučinić dao gol, takođe na startu kvalifikacija. No, ugasila se samo mjesec kasnije, remijem u Lihtenštajnu, pa porazom u Austriji.

Ta euforija oko reprezentacije, „veza” sa navijačima, nada da može da se napravi nešto veliko (koliko god to bilo teško i nerealno), grozničavo iščekivanje naredne utakmice - svega toga nije bilo odavno. Jednostavno, nestalo je sa lošim rezultatima, a nastala je i  trajala apatija.

Ne zna se kakav će put Crne Gore biti u ovom ciklusu, možda ćemo biti drugi, možda ćemo završiti i peti - uostalom, grupa je prejaka, Danska, Poljska i Rumunija i dalje su veliki favoriti - ali za početak, Crna Gora nije izgubila vjeru. Zapravo, vratila je vjeru, koja se izgubila u međuvremenu.  

Taj povratak euforije oko nacionalnog tima, svijest da smo opet tu - najveća je dobit sa utakmice u Rumuniji. 

Tumbaković će u međuvremenu, bez emocija, razmišljati kako da nadogradi tim pred oktobarska iskušenja, jer je vjerovatno i on svjestan brojnih igračkih ograničenja.

Jer, dolazi i ona druga, teža „vrsta” utakmica, kada će Crna Gora morati da se nametne  terenu i da napada, kada će se naći u ulozi Rumuna od prije dvije noći iz Kluža. 

Baš takav je duel sa Kazahstanom pod Goricom, već 8. oktobra. Ako „sokoli” odgovore i tom izazovu, onda bi to stvarno bila sjajna najava. I velika promjena.

Svaki veliki rezultat došao je u utakmicama sa malo golova

Remi sa Rumunijom u Klužu spada u red boljih rezultata crnogorske reprezentacije, iako je, naravno, u prethodna tri ciklusa bilo i većih rezultata, odnosno velikih pobjeda.

Ono što je karakteristično za sve najveće poduhvate crnogorskog tima jeste da su stigli u mečevima na mali broj golova. Uostalom, četiri najveće pobjede - Vels i Švajcarska u Podgorici, Bugarska u Sofiji 2010. i Ukrajina u Kijevu 2012, zabilježene su rezultatom - 1:0.

Čak i remiji koji su smatrani sjajnim rezultatima, stigli su na mali broj golova - sa Engleskom 0:0 na Vembliju i 1:1 u Podgorici, sa Poljskom 1:1, Švedskom 1:1, Irskom dva puta po 0:0... Remi sa Engleskom 2:2 koji je 2012. donio plasman u baraž, očito je izuzetak koji potvrđuje pravilo...

Nasuprot tome, kada je Crna Gora gubila, obično je gubila u goleadama - od Ukrajine 4:0, Engleske i Bugarske po 4:1, Švedske 3:1, Austrije 3:2... Ove podatke Tumbaković je sigurno imao u vidu kada je razmišljao kako treba da igra crnogorska reprezentacija.