Sjećanje na Špaca: Plakali smo kad je odlazio, plakao je i on - Vijesti.me
TRENER GOSPODSKIH MANIRA

Sjećanje na Špaca: Plakali smo kad je odlazio, plakao je i on

Željko Petrović, nekadašnji fudbaler Budućnosti, prisjeća se dana sa Stankom Poklepovićem, jednim od najvoljenijih trenera u istoriji podgoričkog kluba. Šjor Špaco preminuo je u nedjelju veče u Splitu u 81. godini

Stanko Poklepović
Stanko Poklepović (Foto: Savo Prelević)

Hoću viteštvo, hoću kulturu, hoću civilizovanost!

Navijači splitskog Hajduka oprostili su se juče od Stanka Poklepovića, nekadašnjeg trenera “bilih”, citirajući njegovu čuvenu izjavu - kakav je, zapravo, klub on želio da vidi.

Šjor Špaco preminuo je u Splitu u nedjelju veče u 80. godini. Osim što je ostavio neizbrisiv trag u Hajduku,

Poklepović je obilježio i jednu od najljepših era Budućnosti, od 1987. do 1989. godine, trenirajući vjerovatno najtalentovaniji tim u istoriji podgoričkog kluba, sa Dejanom Savićevićem, Predragom Mijatovićem i ostalom plejadom fudbalskih asova evropskog kalibra.

Željko Petrović, još jedan član slavne generacije Budućnosti s kraja 80-ih, prisjeća se dana sa Stankom Poklepovićem. Kaže da je Špaco bio i ostao vjerovatno najvoljeniji trener u istoriji podgoričkog kluba.

- Sjećam se dana kada je odlazio, kao da je juče bilo - svi u klubu su plakali, plakao je i on. Eto kakav je trag ostavio - rekao je Petrović.

Petrović, koji je kasnije igrao za zagrebački Dinamo, Sevilju, PSV Ajndhoven, japansku Uravu...kaže da je Poklepović prvi trener koji je u tadašnji Titograd donio moderan, evropski način treniranja.

- Sjećam se prvog treninga, otišli smo u malu salu Sportskog centra, nas 30 fudbalera. Svi smo bili u čudu - tako mali prostor, toliko igrača, a nema gužve! To je bila takva organizacija da to do tada nije bilo viđeno. Bio je možda i premoderan za to vrijeme, a mi fudbaleri smo tek kasnije, kada smo otišli u druge evropske klubove, shvatili koliko je Špaco bio ispred svog vremena. Kod njega se sa zadovoljstvom dolazilo na treninge, trenirali smo moderno, igrali lijepo, lepršavo. Sve je bilo jako interesantno - prisjeća se Petrović za “Vijesti”.

Poklepović je 1987. u fudbalski Titograd donio i - gospodske manire.

- Njegov dolazak za nas je bio neka vrsta kulturološkog šoka - ističe Željko Petrović. - Mi, tada mladi fudbaleri, bili smo navikli da se viče na nas. Ne krivim nikoga, ali takvo je bilo podneblje, takvo je bilo vrijeme. A onda, dođe trener, koji vam se obraća sa vi. To je bila gospoština, to su bili prefinjeni maniri, takav je bio Poklepović. Prije njega imali smo trenere koji su bili ‘mangupi’, ali nisu imali takve manire. Špaco nije bio ‘mangup’, on je bio gospodin, u klasičnom smislu te riječi - navodi Petrović.

- Sa Špacom nisi mogao da se posvađaš, nisi na njega mogao da se naljutiš. Čak i kada si nezadovoljan, kada ostaneš na klupi, on je znao da to obrazloži na tako elegantan način da nisi imao šta da kažeš.

Osim Hajduka i Budućnosti, Poklepović je u dugačkoj trenerskoj karijeri trenirao i mnoge druge klubove, od Splita, Borca iz Banjaluke, Osijeka, preko kiparskog APOEL-a, mađarskog Ferencvaroša, iranskih Persepolisa i Sepahana...

- Žao mi je što se nije ispunila njegova životna želja, sjećam se da je govorio da bi volio da trenira klub iz Holandije ili Belgije. To je podneblje za koje je smatrao da bi mu najviše odgovaralo. Svako ko je barem jedan dan proveo sa njim, sjećaće ga se samo po lijepom. Ostavio je ogroman trag gdje god da je radio, od Dalmacije do Ferencvaroša. Možda nije imao toliko uspjeha kao Tomislav Ivić, ali znam da ga u Dalmaciji podjednako cijene, i po tome kakav je bio čovjek, i kakav je bio trener - zaključuje Petrović.