Slavni Crnogorac opet u Hrvatskoj: Napadali su me, a ja nisam htio da pljunem na Zagreb i Dinamo! - Vijesti.me
ŽELJKO PETROVIĆ ZA VEČERNJI LIST

Slavni Crnogorac opet u Hrvatskoj: Napadali su me, a ja nisam htio da pljunem na Zagreb i Dinamo!

Petrović je odnedavno trener Intera iz Zaprešiča, poslije 30 godina je u Hrvatskoj

Željko Petrović
Željko Petrović

"Slavni Crnogorac opet u Hrvatskoj", tako zagrebački "Večernji list" najavljuje Željka Petrovića, nekadašnjeg asa Budućnosti i zagrebačkog Dinama, bivšeg igrača Sevilje, legendu PSV-a, reprezentativca SFRJ i SRJ.

Petrović je odnedavno trener Intera iz Zaprešiča, poslije 30 godina je u Hrvatskoj.

A bio je u "nemirna vremena", u predvorje krvavog rata - 1990. i 1991. godine, kada je nosio dres zagrebačkih "modrih", gdje je došao iz tadašnjeg Titograda.

Petrović se u opširnom intervjuu prisjetio tih dana.

"Ljudi su me primili od prvog dana, na gospodskom nivou. Takve stvari moraš usvojiti jer te sramota ako ne usvojiš. Svi su u Jugoslaviji govorili da je Dinamo najgospodskiji klub. To sam i ja osjetio od prvog dana. Došao sam iz potpuno drugačije sredine i vrlo brzo osjetiš tu dimenziju. To je bio velik klub. Birani su ljudi s nivoom. Ja sam došao kada je Josip Kuže bio trener. Što god da kažem o njemu, bilo bi malo. O njegovoj ljudskosti, posebnoj energiji. Imao je gospodski šarm, ali i nešto s ulice da ti jasno pošalje poruku. To je bila ona stara, šmekerska škola. Čovjek za deset. Tragedija je što je umro mlad", kazao je Petrović. 

Bio je, kaže, ljubimac navijača...

"Nikada mi Dinamovi navijači nisu zviždali. Nisam bio ni najbolji igrač ni najveća zvijezda. Zviždali su i Bobanu i Šukeru. Uvijek sam igrao za ekipu. Ako treba da trčim da Boban igra bolje, trčaću. Ćiro Blažević je htio da dođem u Dinamo iz Budućnosti. Tada je Dejan Savićević prešao u Crvenu zvezdu, a Predrag Mijatović u Partizan. Ne mogu se sjetiti imena čovjeka koji je dolazio na pregovore. Tražili su da im dam riječ. U međuvremenu sam nastavio da igram za Budućnost, čak i nekoliko puta protiv Dinama. Neki su me ljudi čak jednom tražili da ne igram neku utakmicu jer su Dinamu trebali bodovi. Nisu to bili ljudi iz kluba. Nisam htio, već sam na toj utakmici ppgodio za 3:2. Onda su ljudi u Dinamu kazali: 'Treba nam osoba baš takvog karaktera'”. Nakon sedam-osam mjeseci opet su me zvali. Pregovarali smo u restoranu blizu stadiona Budućnosti. Klub mi nije pravio probleme i dogovorili smo se, iako je pala žestoka rasprava. Ja sam jedan od rijetkih koji od Budućnosti nije dobio automobil, a ostali su mi i dužni. No, to mi nikada nije bio problem. U te četiri godine sve sam dao za klub", sjeća se Petrović.

Podsjetio se dana i kada je u tadašnjem Titogradu igrao mali fudbal.

"Sa mnom u timu bila su dva čovjeka - To su bili Mssi i Ronaldo malog fudbala. Nisam mogao da dobiem priliku u omladinskoj školi Budućnosti jer su igrali privilegovani. Gano Ćerić, bivši veliki igrač i pravedan čovjek, uzeo me za uvo i rekao da dođem na trening. Odmah sam na nekom turniru bio najbolji igrač i strijelac. Nakon pet-šest utakmica potpisao sam profesionalni ugovor, no potom sam na 15 mjeseci morao da odem u vojsku. Koji sam “maler” bio, nije me zapala ni ta sportska četa koja je poslije zapala Zvona Bobana i Dejana Savićevića pa sam morao sam da treniram. Nisam samo ja igrao mali fudbal. Igrao je i Savićević. Sjećam se naše ekipe Tehnohemije. Na utakmice nas je vozio Nikola Janković u bijeloj Jetti. Četvorica bi sjela naprijed, a ja i još jedan manji u gepek. Samo malo bi nam otvorili da možemo da dišemo. Iziđemo iz Jette i osvojimo turnir", prisjetio se Petrović tih vremena. 

"Dejan je ranije ušao u prvu ekipu jer je bio vanserijski talenat. Ali i on je imao problema da uđe u prvu ekipu. Debitovao je protiv Zvezde i zabio za pobjedu. Problem je bilo pravilo što igrači nisu odlazili van do 28. godine. Nije bilo lako nametnuti se u tolikom kvalitetu, bilo je igrača da ti mozak stane. Mijatović je odmah poslije Čilea ušao u prvu ekipu. Bili su tu Mijatović, Savićević, Brnovići, Janović, Vešović... Zamislite, izgubite dvije utakmice i borite se za ostanak. A kakvi igrači... Kada danas vidim koliko koštaju neki, oni iz moje generacije koštali bi višestruko više i igrali u najvećim evropskim klubovima.

U to vrijeme 25-godišnjeg Petrovića Dinamo je platio 200 hiljada maraka. 

"Probali smo da smanjimo na 150. Ne sjećam se jesmo li uspjeli. Žao mi je samo što se ne mogu sjetiti imena čovjeka kojeg je Dinamo poslao na pregovore. Znao sam gdje dolazim, u veliki klub. Uvijek je bio pun stadion, gdje god igrali. A da ne govorim o emociji, čuvenim prenosima legendarnog Iva Tomića i njegovih poetskih rečenica. Da se to tada komercijalizovalo, o koliko bismo novca govorili? Pa sportski pregledi na TV-u... Da bi dao intervju u Tempu ili nekom drugom časopisu, morao si da igraš tri-četiri godine na topnivou. Bilo je to prelijepo doba. Živjeli smo za vikend i utakmice na Poljudu, Marakani ili Maksimiru". 

U Zagrebu ga je, međutim, dočekala politička napetost, koja je kasnije prerasla u rat... Četiri-pet mjeseci Petrović nije imao kontakt s porodicom 

"Sve su linije bile prekinute. Ali nije me bilo strah. Ja sam uvijek bio to što jesam. Ako neko hoće da me ubije, onda će to i da uradi. Ja sve ljude dočekujem kao najbliže. Ne postoji drugi put za mene. Da sam kalkulisao, imao bih veću karijeru, no ne znam drugačije. Nikada nisam razmišljao o tome koje si nacionalnosti. Važno je jesi li čovjek, a tako sam vaspitao i djecu. Nikada nisam imao problema. Pojedini ljudi imaju problema sa mnom. U najtežim trenucima života i karijere nikada nisam pljunuo na Zagreb ili na Dinamo kada sam otišao. Nikada. Ne volim taj populizam. Što bismo sada trebali govoriti o Novaku Đokoviću ili Goranu Ivaniševiću? To je primjer kako ponaša ljudski i kako je jednostavno - biti čovjek. Sportisti su uvijek bili zajwedno. To je koncept koji bi trebalo da popularizujemo, a ne jeftino politikantstvo", rekao je Petrović.

Ističe da je puno naučio od Vlatka Markovića, tadašnjeg predsjednika Dinama, kasnije predsjednika Nogometnog saveza Hrvatske.

"On je bio bečka škola po svemu. Bio je veliki gospodin izuzetne osobnosti. Volio me kao sina, ali to je skrivao. To je u povjerenju govorio mom velikom prijatelju Tomislavu Židaku, a nije znao da smo Tomo i ja bili dobri. Htio je da me spusti na zemlju kada sam se malo osilio. Govorio je da su mi dva terena potrebna za dribling. Bio sam uvrijeđen, ali Židak mi je savjetovao da se smirim. “Pusti ga, testira te, nemoj slučajno da reaguješ, on te obožava” - govorio bi mi Židak. Puno sam naučio od njega, on je bio institucija. Onda bi Šuker i Boban na treningu govorili da bismo možda trebali proširiti teren. Naravno, šalili su se sa mnom jer su znali da mi to smeta. Potom me Vlatko zagrlio i kazao da se šalio. Kaznio me s pet hiljada maraka zbog nekog incidenta u Švajcarskoj. Nakon povratka šetao sam se sa suprugom Lidijom i sinom Vladimirom. Dođe Vlatko i pozdravi se s mojom suprugom i pita je: “Kako ste, gospođo?” A ja odgovorim: “Nikako, nemamo novca za hranu, banane, bicikl... uzeo si mi pare, vrati!”. Sjutradan mi je vratio, ali me izgrdio: “Kako te nije sramota, pred ženom tako!” No uspio sam da vratim novac", smije se Petrović.

Sjetio se i okolnosti odigravanja prve utakmice reprezentacije Hrvatske, protiv SAD-a. 

"Vlatko Marković me nazvao i obavijestio da me neće uzimati u obzir jer me htio zaštititi eventualnih neugodnosti. Bio sam na toj utakmici. To sada prvi put govorim. Kasnije su me napadali sa svih strana jer su neki tvrdili da sam Hrvat i da sam igrao za Hrvatsku. Ljudi su me napadali ničim izazvani, pa i danas me napadaju! Ali ne opterećujem se. Umoran sam od objašnjavanja. Kada sam igrao za Jugoslaviju, stalno su me pitali kako mi je bilo u Zagrebu. Uvijek s ponosom spomenem gdje sam igrao", rekao je Petrović.

Govorio je i o odnosu sa tadašnjim asovima Dinama, legendama hrvatskog fudbala.

"Čim sam došao u Dinamo, Šuker me odmah prihvatio. Bio je na putu, sjeli smo u automobil i otišli na piće. Odmah mi je rekao: “Ti ćeš biti moj cimer.”. Od prvog dana osjećao sam se sjajno. Boban me primio sjajno. On je uvijek bio poseban i zato je napravio veliku karijeru. Iako, za mene je puno bolje igrao u Dinamu nego u Milanu. Osjećao sam se kao kod kuće. Imam puno prijatelja, poput Zlatka Dodića koji mi je jako pomogao. Bilo je puno ljudi, poput Čede Jovićevića. Izlazili smo u Saloon, Šuker, ja i Dražen Petrović. Kada je on tragično preminuo, bilo mi je teško kao da sam izgubio člana porodice".

Sa Prosinečkim se tukao...

"Pa imao je nekakav gard. Sjećam se da su tada bile u modi kopačke Puma. Ja ga pitam: “Imate li možda nekakve kopačke za mene?” A on: “J..o pas mater, što nisi donio!” To su bile metode da ga ne maltretiram. Ali bilo je to doba posebnog poštovanja. Kasnije me zavolio jako. Pokraj stadiona bio je restoran i on je od mene uvijek imao vino i mineralnu. Baš planiram da ga posjetim, kao i Čedu Jovićevića, Belina... Barem da sjednem desetak minuta s njima...

Iz Dinamove ere pamti i prijateljstvo sa Zdravkom Mamićem. 

"Bili smo prvi susjedi i družili smo se svaki dan. On je bio “ludi” navijač Dinama. Zoran je s nama trenirao kao mladi igrač. Tu su bili i Alen Peternac, fenomenalni Željko Adžić, Vjeko Škrinjar... Zatim Draženko Prskalo koji me, zajedno sa Šukerom, izveo iz Hrvatske kada smo išli u Sevilju. Vozio nas je u Frankfurt u crvenom Mercedesu 190. 

U Sevilji je Petrović nekoliko mjeseci dijelio svlačionicu s legendarnim Maradonom. 

"U početku smo igrali Šuker, Ivan Zamorano, Pablo Bengoećea i ja. Nakon godinu dana došli su Dijego Siemone i Maradona. Ostao sam još nekoliko mjeseci nakon njegovog dolaska. Tada su mogla da igraju samo tri stranca. Forsirali su malo Južnoamerikance. U početku su i Šukera malo probali da ne igra. No, on je zabijao stalno i postao najbolji igrač Sevilje u istoriji. Do Maradoninog dolaska nosio sam broj deset, ali brzo sam ga odložio prije nego što je on došao, da me ne bi pred svima u svlačionici razvlastio – smije se Petrović: 

"Od mog stana do trening-kampa bilo je desetak minuta. Kada je on došao, morao sam da se vozim sat vremena zbog njega. Onda smo psovali zašto je došao! On je imao harizmu, no takve veličine nisu mogle da žive normalno. No znam da je puno ljudi pomagao. S njim je u Sevilji živjelo 30-ak ljudi i o svima se brinuo! Bilo mi je zanimljivo da dijelim autograme prva dva mjeseca, a kasnije mi je postalo naporno, mogu zamisliti šta je on proživljavao. 

Opet je u Petroviću proradio buntovnički karakter zbog kojeg je napustio Sevilju. 

"Otišao sam u Holandiju. Tamo mi je otac radio od 1970. godine. Igrao sam u Den Bošu godinu i po, nakon toga u Valvijku dvije godine. Poslije toga sam se u PSV-u vratio na vrhunski nivo. U ekipi je bilo 17 reprezentativaca. Osvojio sam prvenstvo, dva Superkupa, kup... Tu sam se vratio u reprezentaciju SR Jugoslavije. 

Te 1996. godine Ronaldo je otišao u Barselonu baš iz PSV-a. 

"Žao mi je što nisam igrao s njim. Posvađao se s upravom i otišao. No bili su to Luk Nilis, Vim Jonk, Filip Koku, Jap Stam, Budewajn Zenden... Dik Advokat bio je trener. Nakon dvije godine otišao sam u japansku Uravu, azijski Real! Tamo sam igrao tri godine, a došao sam s Ćikijem Begiristajnom, kasnije direktorom Manćester sitja i Barselone.

Igrao je s Mijatovićem, Savićevićem, Šukerom, Bobanom, Maradonom, Stojkovićem, Prosinečkim... Može li izdvojiti najboljeg? 

"Igrao sam i sa Zidanom i Ronaldom, doduše egzibicione utakmice. Ako me pitate za igrače s naših prostora, onda je to Savićević. Fudbalski genijalac! Ako ovi danas vrijede 200 miliona, on bi vrijedio milijardu po današnjim mjerilima.


Vidi sve komentare