Od specijalnog izvještača "Vijesti"
Strah se crtao na licima engleskih navijača i novinara na stadionu Spartaka u Moskvi, dok je pjesma kolumbijskih navijača rušila sve mundijalske rekorde po broju decibela.
Sedmi put u posljednjih 28 godina, Gordi Albion je bio pred najtežim mogućim ispadanjem sa velikih takmičenja - na penale.
Činilo se da se prokletstvo nastavlja kada je kolumbijski golman David Ospina, član Arsenala, odbranio penal Džordanu Hendersonu, članu Liverpula.
Engleska fudbalska penal-tragedija počela je na Mundijalu u Italiji 1990. godine, porazom od SR Njemačke. Nastavila se na Euru 1996, održanom u kolijevci fudbala, novim porazom od Njemaca, kada je tragičar bio niko drugi do sadašnji selektor Engleza, Garet Sautgejt. Od 10 izvođača penala, on je jedini promašio.
Preko Argentine na SP 1998, Portugala na Euru 2004. i Mundijalu 2006, do Italijana na EP 2008. - svaki put su Englezi ispadali u penal-lutriji.
Kada je Henderson promašio, stvarno se činilo da je neko bacio kletvu na najstariju reprezentaciju.
I mnogi su na Ostrvu izgubili svaku nadu da će se jednom dogoditi i to čudo, kada su prečka gola ispod sjeverne tribine "Otkrivene arene" i golman Džonatan Pikford okrenuli istoriju.
Prvi put otkada se igra fudbal, Engleska je slavila mundijalsku pobjedu na penale. Prvi put od Svjetskog prvenstva u Japanu i Koreji 2002. godine, Gordi Albion je u četvrtinalu najvećeg takmičenja.
I trebao im je "moskovski triler", u bukvalnom smislu te riječi, da bi se ponovo našli među najboljih osam na svijetu.
Pravda je zadovoljena, na neki način, jer je Sautgejt - prije 22 godine tragičar, a sada heroj - napravio ekipu koja zaista igra bolje nego mnoge prethodne generacije Engleza.
Mlad, odvažan, ofanzivan tim, koji igra možda i najneobičniji fudbal na Mundijalu (sa trojicom pozadi, od kojih je jedan, Kajl Voker, ultraofanzivan bek), držao je "kafeterose" na distanci cijelih 85 minuta, u teškoj utakmici ispunjenoj čarkama i tenzijima. Povrijeđeni Hames Rodriges, u prvom redu, samo desetak metara od novinarske lože, većinu meča se držao za glavu, selektor Pekerman, a posebno njegovi pomoćnici, stalno su gestikulirali rukama.
A onda su Kolumbijci izjednačili, u sudijskoj nadoknadi, iz prekida - gol nije imao najavu, iako je sjajni skakač Santi Mina već postigao dva gola na Mundijalu na isti način. Zato je slavlje skoro 30 hiljada navijača "kafeterosa" u sjeveroistočnoj Moskvi bilo još žešće.
Gol je šokirao Engleze, toliko da im je trebalo cijeli prvi produžetak da se povrate. Činilo se tada da su "tri lava" na konopcima, frenetični Kolumbijci napadali su kao u talasima, ali su već u drugom "ekstra-tajmu" Gordi Albion stabilizovao i opet bio bliži da meč riješi i prije ispucavanja penala.
Bio je to rastući saspens, utakmica koja je potom doživjela vrhunac drame - ko zna koja po redu takva, na ovom dramatičnom Mundijalu.
Na terenu, pravda je možda i zadovoljena, van terena nije.
Oko 60 hiljada Kolumbijaca, barem prema podacima "Dejli Mirora", doputovalo je u Rusiju, naspram samo osam hiljada Engleza.
Tih 60 hiljada, od kojih je barem polovina bila na stadionu, prošlo je četiri puta duži i barem dvostruko skuplji put da bi gledalo svoju reprezentaciju.
Takvi navijači nisu zaslužili da ispanu sa Mundijala.
"Ne znam kako je kod Engleza, ali nama je ovo sve - strast, pitanje života i smrti", kazao je tužnim glasom 28-godišnji Hulijan iz Bogote, prije nego što se izgubio u moskovsku noć.
Bonus video:
