Božidar Maljković, proslavljeni košarkaški trener, sada predsjednik Olimpijskog komiteta Srbije, bio je jedan od gostiju na svečanosti povodom 15 godina prijema Crnogorskog olimpijskog komiteta u olimpijsku porodicu.,
Maljković kaže da nije došao, već da se vratio u Crnu Goru, da se, kao i uvijek, odazvao na svaki poziv prijatelja. Nekada je dolazio kao košarkaški trener, sada je u drugoj ulozi...
"Ne mogu da zaboravim da me sada već davno, gle čuda, crnogorski savez predložio za selektora bivše Jugoslavije”, kaže se Maljković za TV Vijesti.
Odnosi između dva olimpijska komiteta su, kaže Maljković, jako dobri, stvoreno je i prijateljstvo, a ne samo saradnja, a stvoren je i širi blok...
“Slabi smo pojedinačno, jer jaki blokovi, poput anglo-saksonskog ili istočnog, mogu da proguraju sve što hoće, bilo da je dobro, a često je i loše. Neki pametan čovjek je i prije mog dolaska ujedinio eks-jugoslovenske zemlje, koje se podijeliše, i navodno žive srećno i zadovoljno. Uključili smo i Rumuniju, Slovačku.... To jako dobro funkcioniše. Imamo 30-ak glasova i sada nas zovu ako treba neko iz ovih super-sila da dobije funkciju ili mjesto u nekom upravnom tijelu”, kazao je Maljković.
Sa pozicije na kojoj se nalazi, Maljković ima ideje koje će, kako kaže, prenijeti čelnicima međunarodnog olimpijskog komiteta...
“Danas je jako teško doći do Olimpijskih igara. Srbija je imala devet medalja u Tokiju i još deset ljudi u top četiri. Predlažem da se nagradi i četvrto mjesto, pisaću Tomasu Bahu na tu temu. I što je još važnije, treneri nemaju olimpijsku medalju. To je katastrofa. Jednom Ranku Žeravici su igrači napravili medalju, koju je osvojio košarkaški tim na Igrama u Moskvi 1980. Zar je na to spao trenerski posao. Jedan Majkl Džordan kaže, u intervjuu sa Ivicom Dukanom , mojim bivšim igračem, na pitanje šta je najvažnije u košarci za jedan tim da je to trener...”.
Maljković prati učinak crnogorskih sportista i selekcija, informisan je, a ima savjet za sve sportske poslenike ne samo u Crnoj Gori, već i u svim zemljama okruženja:
“Mora više da se radi. Moj 'tajnik” Bilić je dolazio u pola sedam na posao, a ja u sedam i 15 (u Jugoplastici), pa dva treninga, pa analize, do duboko u noć. Čuda u sportu se ne događaju, već se istinski stvaraju”.
O košarci, sportu u kome je dostigao vrhunac trenerskog posla, ne želi da priča mnogo, posebno ne o srpskoj:
“Mogu da govorim o briljantnoj Španiji, fantastičnoj taktičkoj pripremi mog prijatelja Skariola, o Njemcima koji su imali sjajnu timsku koheziju... O nama ne bih. Izašao sam iz košarke, ne bavim se košarkom, imam 40 sportova, a rekao sam da košarci neću pridavati posebnu pažnju, oni su jaki sami po sebi... Ja sada mislim o maloj Andrijani Vilagoš, o Angelini Topić... našim šampionkama u atletici... i o drugim sportistima”.
Ipak, otvori se priča, posredno i o Srbiji, kroz priču o Španiji i Skariolu:
“On ima sreću da uz sebe ima pametnog momka i bivšeg igrača, što se obično ne poklapa – Horhea Garbahosu (predsjednik KS Španije). Oni idu ispred vremena, što u košarci i treba da se radi. Pored Marbelje su napravili trening centar, predlažem KSCG da ode i vidi kako to izgleda, sve je savršeno. Mene, sa stanovišta srpske košarke, brine to što su Španci igrali sva finala ovog ljeta u muškoj i ženskoj konkurenciji, a mi smo osvojili samo jednu bronzu. Dok je bio Žarko Varajić u jednom ljetu smo uzeli četiri zlatne medalje. E, to mene brine...”.
Bonus video:
