Još se nisam uželio košarke - Vijesti.me
NEKADAŠNJI AS KOŠARKAŠKE REPREZENTACIJE JUGOSLAVIJE RATKO RADOVANOVIĆ ZA „VIJESTI”

Još se nisam uželio košarke

„Svakome bih poželio da prođe putem kojim sam ja išao. U početku je bilo teško dok sam se probijao, ali kada sam ušao u kadetsku i juniorsku reprezentaciju, karijera je krenula uzlaznom putanjom”

Ratko Radovanović
Ratko Radovanović (Foto: Savo Prelević)

Za nekoliko godina odsustva iz javnog života, vrlo malo se promijenio - ima znatno više sijedih, ali mu zato osmijeh ne silazi sa lica.

Legendarni centar Bosne i košarkaške reprezentacije Jugoslavije, Ratko Radovanović, vrelo ljeto provodi u Nikšiću, gradu u kojem je - nakon što se rodio u Nevesinju - odrastao, načinio prve košarkaške korake i otisnuo se među zvijezde...

„Nikšić je moj grad, imam kuću u Kličevu, tu su mi sahranjeni i otac i majka. Imam veliko imanje i u Nevesinju, gdje sam rođen, Nevesinjci se napajaju vodom sa našeg imanja jer imamo izvor koji nikada ne presušuje”, kaže za „Vijesti“ košarkaš koji je bio olimpijski šampion, svjetski i evropski prvak sa reprezentacijom Jugoslavije, klupski prvak Evrope sa Bosnom, a kasnije izuzetno uspješni sportski direktor FMP Železnika.

Za medije nije pričao često ni dok je bio aktivan košarkaš i funkcioner, a pogotovo ne sada, kada je već dugo na odmoru.

Ratko Radovanović
Ratko Radovanović

„Povukao sam se prije šest godina, možda je u jednom trenutku došlo do zasićenja. Bio sam 14 punih godina u FMP-u, da tako kažem 14 godina bio sam u autobusu, avionu, vozu, na treninzima, utakmicama... Bio je to veliki pritisak. Poznato je da je mnogo lakše biti igrač na terenu, nego sjedjeti na klupi u bilo kojoj ulozi”.

Kaže da mu trenutno ne fali košarke.

„Pravo da kažem - ne fali. Još se nisam uželio košarke. Više vremena provodim sa familijom, ona biva zapostavljena, kada se čovjek posveti funkciji koja je bila vrlo odgovorna u svakom smislu”.

„Onda malo izgubiš iz vida kad djeca porastu, odjednom vidiš sin ima 30 godina, ćerka 27, oboje završili fakultet, ćerka se udala, sin oženio, sve nekako na brzinu, a ja nisam uspio sa njima da 'rastem' od malih nogu”.

Tvorac čuda iz Železnika - kako bi se najbolje mogao okarakterisati izuzetno uspješni košarkaški projekat - upravo je Rašo Radovanović.

Pronalazio je talentovane igrače, dovodio ih u FMP, insistirao da im se daje šansa, pravio od njih zvijezde i skupo ih prodavao, a potom na njihova mjesta dovodio još talentovanije.

Za sve to vrijeme, međutim, trudio se da bude u sjenci...

„Generalno, nikad nisam volio da se puno eksponiram. Uvijek sam izbjegavao intervjue, mislim da mediji brzo potroše čovjeka. Mogao sam svaki dan da budem po novinama i na televiziji, ali nisam tip koji voli da se šepuri, uvijek sam djelovao iz sjenke”.

„Tako je bilo i kada sam dovodio igrače, od Raduljice za koga su u Partizanu rekli da nije talentovan, pa Teodosića, Ercega, Labovića, Aleksandrova, da ih sve ne nabrajam... ”.

Ratko Radovanović
Ratko Radovanović

Projekat FMP Železnika koji je forsirao mlade igrače i potom ih usmjeravao u veće klubove za ogromna obeštećenja, smatran je idealnim za jugoslovensko područje, prepuno talenata. Ipak, niko nije uspio da iskopira ono što je radio Radovanović.

„Teško je to iskopirati, neke stvari su nam se jednostavno desile. Kada sam ja ušao u FMP, 1996/97. godine, riješili smo se jedne generacije starijih igrača, koji su osvojili Kup, savladavši izuzetno jaki Partizan. Drugi bi vjerovatno ostavili igrače koji su nešto osvojili, ali mi smo morali to da napravimo, jer smo imali generaciju koja je dolazila, igrače od 17-18 godina”.

„Imali smo ekspozituru u Čačku gdje smo te igrače doškolovavali, igrali su Prvu srpsku ligu, a kad bi stariji otišli, oni su dolazili na njihovo mjesto. I Teodosić je igrao u Čačku jednu sezonu, pa Savanović...”.

Između ostalih Radovanović je u FMP doveo i Dejana Radonjića, nakon što je ovaj eksplodirao u Lovćenu pod dirigentskom palicom Miodraga Kadije.

Radonjić je iz FMP-a kasnije prešao u Budućnost, potom postao uspješan trener Podgoričana, a sada sa velikim uspjehom vodi Crvenu zvezdu.

„Jeste, ja sam doveo Radonjića, dogovorili smo se u jednoj piceriji u Budvi. Bio je sjajan igrač, a sada je postao odličan trener, što me raduje jer je dobar čovjek”.

„Slično je bilo i sa Dejanom Milojevićem, i on je sada sjajan i trener i čovjek. I to pokazuje da smo uspjeli u tome što smo radili. Bilo je discipline i kazni, igrači su se ljutili zbog toga, ali na kraju svaki je postao milioner i izašao na put kao čovjek, što je jako bitno”.

„Ako pustiš djecu da se u startu raskalašno ponašaju, to nije dobro za njih. Danas djecu ne interesuje škola, a kod nas su svi morali da je završe. Imali smo na jednom mjestu i školu, i smještaj, i restoran, i dvoranu. To je bila velika prednost za roditelje, jer nije lako ostaviti nekome dijete od 13 godina”.

Primjer sličan Železniku ne nazire se ni danas.

Ratko Radovanović
Ratko Radovanović

„Sada je to druga priča. Ima talentovane dječice, ali je jedino uspjeh bitan. Postoji i danas šansa da se pravi nešto slično, ali veliki je problem što djeca sa 13, 14 ili 15 godina idu u Barselonu, Real... Oni se generalno snabdijevaju igračima iz bivše Jugoslavije, to im je lakše nego da stvaraju svoje igrače”.

„Maltene, pokupe sve što je interesantno. Tu nastaje problem za roditelje, velika je nemaština, a uslove koje djeca dobiju vani rijetko koji klub na našim prostorima može da priušti”.

„Djeca odlaze, pa onda kada igraju za svoju reprezentaciju nemaju nikakav osjećaj pripadnosti, jer ne rastu zajedno sa sredinom, sa svojim klubom, sa navijačima. Ne znam kako to može da se prevaziđe”.

Poseban problem, kaže Radovanović, nastaje kada igrači postaju punoljetni.

„Tada se potpisuju dugogodišnji ugovori, cifre su ogromne, a roditelji strahuju jer svi naši klubovi ostaju dužni igračima. Zato se odlučuju na odlazak”.

Šta biste savjetovali ljude koji vode košarku u Crnoj Gori?

„Sve bih posvetio mladima, a potreban je i ogromni rad. Mislim da nedostaje dobrih trenera. Ima ih kvalitetnih, ali mislim da je to jako mali broj u odnosu na talente koje ima i uvijek će imati Crna Gora”.

„Rijetkost je da neko ima predispozicije kao što imaju ljudi iz Crne Gore i okolnih krajeva. Ipak, djecu je jako teško usmjeriti u sport, u ovoj besparici svi se radije okreću ulici”.

Iako nije aktivan, Radovanović prati šta se zbiva na ex-YU prostorima, pa je dobro upoznat i sa rezultatima Budućnosti.

„Mislim da je Budućnost napravila fantastičan rezultat sa vrlo skromnim timom. Za to je zaslužan trener, a mislim da je imao punu podršku predsjednika kluba Dragana Bokana, koga sam upoznao i koji me oduševio svojim razmišljanjem. Mislim da je za crnogorsku košarku dobro i što je na čelu Saveza Milo Đukanović”.

Trener koji je 1979. sa Bosnom pokorio Evropu - Bogdan Tanjević - sada je u Crnoj Gori, uključen u rad trenerske organizacije pri Košarkaškom savezu.

„Čujem se s Bošom, kaže mi da tu bude po mjesec. On je uvijek dobro došao svakom timu i svakoj reprezentaciji. Najsretniji trebaju da budu treneri koji bi morali da ukradu što više znanja od njega”.

Vučević je pravi biser, morate ga čuvati i njegovati

Kako ocjenjujete najbolje crnogorske košarkaše Nikolu Pekovića i Nikolu Vučevića, koji igraju upravo na Vašoj poziciji?

„Pekovića sam htio da dovedem kada je bio u Atlasu, ali se on odlučio za Partizan. On je vanserijski talenat. Vučević je bio mjesec kod mene u kampu FMP-a, a ja sam sljedeće godine izašao iz kluba”.

„Trebalo je da ostane, a bolje je što nije. Rekao sam njegovom ocu Boru: 'Vodi dijete u Ameriku, tamo mu je bolje sto puta, jer je ovo prevazišao'. I bio je prevazišao, što bi on radio u kampu i igrao sa djecom, a prevazišao ih je toliko da je mogao da igra za prvi tim”.

„Boro se bio naljutio na mene, tek smo nedavno izgladili odnose, mada nismo bili u svađi. Čuli smo se baš prije dva dana, sad je zadovoljan. Nikola je ekstra talenat, pravi biser kojeg morate čuvati i njegovati”.

„Ekstra je vaspitan, takva mu je i majka Ljilja, koja je igrala košarku u Želji, a Boro je predivan čovjek koji je sa mnom igrao u slavnim danima Bosne. Bio ekstra moderan košarkaš, ljevak sa sjajnim šutem i skokom, a izvanredan momak”, ističe Radovanović.

Svakome bih poželio da proživi što i ja

Kada biste se vratili kroz vrijeme, da li biste nešto promijenili?

„Ne! Svakome bih poželio da prođe putem kojim sam ja išao. U početku je bilo teško dok sam se probijao, ali kada sam ušao u kadetsku i juniorsku reprezentaciju, karijera je krenula uzlaznom putanjom. Sa Tanjevićem i Pivom Ivkovićem smo u francuskom Orleanu bili juniorski prvaci Evrope i od tada je počela žetva medalja”.

Ratko Radovanović
Ratko Radovanović

„Imao sam ludu sreću što sam igrao sa Plećašem, Simonovićem, Đerđom, Jelovcem, Ćosićem, Marovićem, potom sa Draženom Petrovićem, Rađom, Kukočem, Divcem, Đorđevićem, a na kraju sa Dalipagićem u Veneciji, i sa Kićanovićem u Francuskoj, i usput sam osvojio sve što se moglo osvojiti i sa ekipom Bosne i sa reprezentacijom Jugoslavije“.

Nažalost, slavna Bosna se praktično ugasila.

„Za uspjeh Sportskog društva Bosna, ne samo košarke nego i svih ostalih sportova, najzaslužniji je naš Nikšićanin, pokojni Vule Vukalović. On je doveo sve igrače, da su Nikšićani imali malo više sluha za njega, i ovdje bi napravio bum. A što se Bosne tiče, kada su počeli da dovode igrače iz inostranstva i troše ogromne pare, sve je pošlo naopako”.

Ne shvatam filozofiju nekih trenera

Koliko je košarka sada drugačija, u odnosu na vrijeme kada ste Vi igrali?  

„Košarka se dosta promijenila, sada je sve u fizičkim predispozicijama. Igra se mnogo jača odbrana, pušta se oštrija igra. Ranije su igrači bili neuporedivo više zaštićeni, dok se sada igra kao u rukometu”.

„Igrači u tom ritmu ne mogu da izdrže dugo na parketu, poslije desetak minuta ih mijenjaju. Mada mi nije jasno zašto treneri nekada mijenjaju igrača taman kada 'namjesti ruku'. Vidim da je to neka moda među trenerima”.

„Nisu svi takvi, ali ima ih dosta. Ne slažem se sa tom filozofijom, to je nekad bilo nezamislivo. Ja sam ludio kada me trener mijenja u 39. minutu ako igram dobro”.

Vraneša ugrabio na ekskurziji

Posebno je interesantno kako je Radovanović primijetio i doveo gorostasnog Slavka Vraneša (229 cm), koji je kasnije iz Budućnosti potpisao NBA ugovor.

„Bio sam sa prijateljem u Budvi i iz kola sam ispred sportske dvorane vidio grupu dječaka i djevojčica na ekskurziji. Sa njima profesor, a ispred svih Vraneš, koji je tada imao dva metra i nešto”.

„Kažem prijatelju da zaustavi kola i ja Vraneša kroz prozor pitam: 'Sine, igraš li košarku'. On kaže da igra nešto malo, da je iz Pljevalja, a ja izvadim vizit kartu i kažem mu: 'Daj ovo tati ili mami, ti ne znaš ko sam ja'. Profesori su me poznali, a poslije dva-tri dana Vraneš je došao u Beograd i tražio da ostane, govoreći: 'Ako me sad vratite, više me neće pustiti da dođem'”.