Jasno je da je LeBron Džejms, najbolji košarkaš 21. vijeka, započeo (i nastaviće da vodi) debatu da li je on ili Majkl Džordan najbolji koškaraš svih vremena, i to na osnovu svojih potcijenjenih karakteristika: izdržljivosti i konzistentnosti.
Nema NBA sezone od 2003. godine u kojoj LeBron nije bio značajna figura, a morali bi da se vratimo sedam godina unazad da bi našli sezonu u kojoj nije igrao u finalu.
Skoro pa da mi je žao onih koji i dalje ne žele da čuju ništa mimo "DŽORDAN JE NAJBOLJI IKADA, A LEBRON JE PLAČLJIVA BEBA", jer će ova debata biti još glasnija kako LeBron bude prikupljao još nagrada, a njihovo neumorno poricranje LeBronovog statusa i postojanje držanje uporišta za nekog ko se povukao prije dvije decenije će se činiti samo sve više nelogičnim i histeričnim.
Nemilosrdnost LeBronove karijere oslikava kumulativni efekat koji on ima na svoje protivnike tokom utakmica od 48 minuta i plej-of serija od sedam utakmica. On je takva neumorna, jedinstvena i žestoka sila prirode da na kraju izmori ljude, iscijedi ih kao sok i samelje ih u prah.
Ako Džordana možemo da uporedimo sa munjom, zbog brzine, svjetlucavosti i mogućnosti da zaslijepi ljude briljantnošću, onda je LeBron cunami - smrtonosni fenomenm sa tijelom Karla Melouna, vještinama Medžika Džonsona, odrazom Džulijusa Irvinga i mozgom Bobija Fišera.
(Kad je u pitanju Džordan - LeBron debata, mogao bih da iskucam još 3 hiljade riječi, ali ću probati jednostavno. Majkl Džordan je bio savršen košarkaš. Skoro savršen set vještina mu je omogućio da bude takav transcendentalni virtouz koja je podizala timove u kojima je igrao, poput sunca koje obezbjeđuje svjetlost za čitavu galaksiju. LeBron, pak, posjeduje igru i tijelo i mozak koji mu omogućavaju da igra savršenu košarku. Njegovi pokreti nisu toliko tečni, njegova igra nije tako seksi kao što je bila Džordanova, ali nema te stvari koje on fizički ne može da izvede i mentalno da procesuira i to je dinamika koju mu omogućava da izvede najbolji potez u skoro svakoj košarkaškoj situaciji. On nije zvijezda, ni sunce, niti planeta. On je gravitacija. U vakuumu je Džordan bolji košarkaš, ali LeBronove vještine ga čine efektivnijim. Ja biram efikasnost).
Svakako, dok debata o njihovim talentima i igri, i ocjenama o košarkaškim veličina ostaje relevantna, nema nikakve debate o tome da je 32-godišnji LeBron daleko nadvisio i 32-godišnjeg Džordana i sada 54-godišnjg Džordana po pitanju integriteta i hrabrosti.
Možete li da zamislite Majkla "moje su ruke prekratke da bih se borio sa republikancima koji takođe kupuju patike" Džordana (referenca na čuveni razlog zbog Džordan nije htio da podrži kandidata demokrata 90-ih), koji noć prije NBA finala, drži pres konferenciju i kaže:
"Ovo samo pokazuje da će rasizam uvijek biti dio svijeta, dio Amerike. Mržnja u Americi, naročito prema Afro-Amerikancima, živi. Većinu dana je skrivena. Ali je živa svakog dana. Sjetim se majke Emeta Tila (dječak koji je linčovan 1955. godine) i razloga zbog kog je držala otvoren kovčeg, htela je da pokaže svijetu šta je njen sin doživio u smislu zločina iz mržnje u Americi. Bez obzira koliko imaš novca, koliko si poznat, koliko ti se ljudi dive, biti crnac u Americi je teško".
Ovo je, naravno, bio odgovor LeBrona na to što su mu na ogradu njegove kuće napisali "crnčuga".
Umjesto da odbije da komentariše i odbaci to kao distrakciju, što bi bilo savršeno opravdano zbog tajminga i eksplozivne vrste incidenta, on je iskoristio svoju poziciju i uticaj da podsjeti Ameriku (i svijet) na tu bolest koja prožima kosti i krvne sudove mnogih ljudi. Možda je LeBron najpoznatiji sportista svijeta, uskoro će biti milijarder i ima pristup brojnim privilegijama i moći. Ali za mnoge Amerikance, za previše Amerikanaca je on i dalje samo crnčuga. Kao Emet Til.
Daleko od toga da je ovo prvi put da je LeBron pričao o rasi, ili o obrazovanju i nepravdi. Ali, ne mogu da se sjetim kada su njegovi riječi bile tako jasne, čiste i relevantne. I da on tako nešto kaže, dok se sportski svijet bavi debatom o njemu i Majklu Džordanu dosta govori. Čak je LeBron sam priznao da mu je ta misao u glavi, da on juri duha, duha koji je igrao u Čikagu. Ali dok se pitamo da li je uradio dovoljno da zaslužuje poređenje, možda postavljamo pogrešno pitanje.
Možda LeBron ne treba da bude kao Majk. Možda je Majk trebalo i treba da bude kao LeBron.
(Autor je urednik u Very Smart Brothas)
Bonus video:
