Na prostorima bivše Jugoslavije i uopšte u Evropi bilo je mnogo košarkaša koji su bili jedinstveni i neponovljivi, svi su imali neke karakteristike koje su ih izdvajale od drugih. Legendarni Dražen Petrović je bio virtuoz pod koševima, otud mu i nadimak Mocart, Vlade Divac je loptom baratao i imao asistenciju kao najbolji plejmejker, Toni Kukoč je bio univerzalac koji je jednako dobro igrao bukvalno na svim pozicijama u petorci... Ranije je gledaoce oduševljavalo majstorstvo Krešimira Ćosića, skok-šut Dražena Dalipagića, lucidnost Dragana Kićanovića, preciznost Mirze Delibašića, sportska drskost i vrcavost Zorana Slavnića... Kada su djeca počinjala da se bave košarkom, pokušavala su da kopiraju igrače koji su košarku poistovjetili sa umjetnošću. U tom kopiranju neko je bio manje, neko više uspješan.
Ali, u Evropi je postojan jedan i samo jedan košarkaš kojeg je bilo nemoguće kopirati, kojeg nikada niko nije ni pošušao da imitira jer je svima bilo jasno da je to nemoguća misija - Žarko Paspalj!
Za njegov šut ili dvokorak nije bilo rješenja. Ne zna se ko se više hvatao za glavu - njegovi protivnici ili saigrači - kada bi lopta, vođena nekom čudnom putanjom (ili silom) prolazila kroz obruč. A kakav je bio pod koševima, takav je bio i ostao i u privatnom životu. Originalan! Uvijek je govorio ono što je mislio, sviđalo se to nekome ili ne, ne razmišljajući o eventualnim posljedicama. O posljedicama nije razmišljao ni kada je sopstveno zdravlje bilo u pitanju - cigarete mu nije mogao zabraniti ni trener ni doktor. Ali, uvijek je bio omiljen. I sada je isto - kao potpredsjednik Olimpijskog komiteta Srbije, kako kaže predsjednik Vlade Divac, zadužen je da “otvara oči” kada se pojavi neki problem, da svojim beskompromisnim stavom ukaže na uzrok, posljedice i rješenje... Njemu se, jednostavno, ništa ne može zamjeriti, pa ni to što je do njega bar dva puta teže doći nego do Divca, Ali, uz izuzetno ljubazno osoblje Olimpijskog komiteta, ni to nije bio veliki problem. Mjesto susreta - restoran “Njujork” u Beogradu, Paspaljev komšiluk...
Poznato je da ste se sa Divcem fenomenalno slagali u igri, on kaže da je ista situacija i sada... Koji su to Vaši zadaci kao potpredsjednika?
- Pazi, kad se mi dobro ne bismo slagali, ko bi drugi? Što se tiče zadataka, oni stižu sve da urade i bez mene. Diki nije čovjek koji se hvali, ali definitivno se mora reći da je strašno prebrazio tu sportsku ustanovu sa velikim imenom u nešto što već jeste i što će tek biti jako bitno za srpski sport. Komplimenti na njegov račun dolaze ponajviše od ljudi sa strane, jer smo mi njegove kvalitete znali i ranije. Divac je veliko ime i na kraju krajeva sve se oko njega vrti, u smislu da je on veoma interesantan kao ličnost, neka njegova ljudskost je nadasve poznata, a to se kod nas na Balkanu nekako najteže probija. On je napravio izvrstan posao, u jako teškim vremenima za sport uopšte na Balkanu, kada su finansije u pitanju, čini mi se da nama ide dosta dobro. Definitivno, država Srbija ali i svi ostali počinju drugačije da gledaju na Olimpijski komitet vidjevši jednu zdravu priču i vidjevši da je u to priču uključen neko ko stvarno želi dobro sportu - kaže za “Vijesti” Paspalj.
Koliko pratite košarku, Partizan Vam je nekako najbliži?
- Pa, košarku pratim onoliko koliko me interesuje. Što se tiče Partizana, to je posebna priča već 10 godina. Partizan je fenomen u jednoj prilično tužnoj situaciji, s obzirom na nedefinisane odnose u sportu, i nedefinisane uslove u društvu. Samim tim, bilo šta što ima kontinuitet a ne oslanja se nešto posebno na pare, niti dolazi od velikih para, definitivno svakome izaziva jake emocije i jaku podršku. Sale Danilović i Dule Vujošević, a sada i ovaj dečko koji ove godine vodi ekipu, uradili su dobar posao u kontinuitetu, bez obira na novac koji primaju. Svake godine je vrlo slična priča, i to malo igrača što imamo odlazi, ali i sa onim što ostane Partizan ima kontinuitet, pa i dalje igra sasvim dobro. Koliko je realno da to opstane - e to je već druga priča. Iako imamo dva lijepa primjera, Partizan i reprezentaciju koja dosta dobro izleda, to nije stvarnost srpske košarke. Stvarnost je mnogo ružnija i dok se to sve značajno ne promijeni ne vjerujem da ćemo u skoroj budućnosti praviti neke rezultate niti imamo igrače koji dolaze i koji mogu nešto da naprave.
Čini se da i u Evropi, pa čak i u NBA nema više igrača kao nekad, da nema više one lijepe košarke...
- Bilo jednom tako, sada je ovako. Stalno pominjemo i svi bismo voljeli da još postoji neke romantike i da postoji to što smo mi živjeli prije 20-30 godina. Normalno, u današnjim uslovima to je nemoguće i treba tražiti nešto što je dobro za danas, koji je to sistem koji bi mogao da bude zadovoljavajući za bilo koji sport, ne samo za košarku. Uvijek počinjem od košarke, ali suštinski svi sportovi, manje ili više popularni, imaju svoje probleme i svi traže neki koncept koji bi mogao da pomogne. Košarka je, po meni, doživjela ogromnu stagnaciju, više na evropskom nivou nego na američkom. U Americi imaju uhodan princip funkcionisanja i kod njih se sve zna. Oni mogu da imaju gore ili bolje igrače, ali definicija i mjerilo uspješnog poslovanja jedne košarkaške ili sportske organizacije kod njih je isključivo novac. Oni to jako dobro rade, NBA je dostigla nivo nevjerovatnih organizacionih sposobnosti, dok ovdje kod nas posoji desetogodišnji čudan odnos između Uleba i Fibe. Meni se to ništa ne sviđa, hiljadu puta sam govorio o tome. Mnogi drugi sportovi su otišli daleko, poput fudbala koji je najpopularniji. Tu je i tenis, koji je napravio jako dobru priču, pa atletika... Jedino je košarka ostala tu, a sve zarad nekih sitnih birokratskih interesa jedne organizacije koja se zove ULEB i druge koja se zove FIBA.
Stižete li da gledate Budućnost?
- Nisam nešto pratio, ali vidim da dobro igraju ove godine, da je to sasvim u redu. Osim što znam nekoliko imena, ovih starijih, ne koji su igrači nego koji su sada treneri, nemam neki poseban uvid u to.
Jeste li pratili reprezentaciju Crne Gore?
- Gledao sam nekoliko utakmica u kvalifikacijama prošle godine, ostalo nijsam pratio. Osvojili su prvo mjesto, ali upravo je to primjer slabe organizacije u evropskoj košarci - Crna Gora je igrala kvalifikacije, bila prva, ali to poslije nije ništa važilo nego maltene svi idu na Evropsko prvenstvo. To ne može da se desi organizaciji sa ozbiljnim ljudima, koji treba da se bave ozbiljnim poslom. Ali, u svakom slučaju Crna Gora je odradila super posao.
Šta mislite, kakve su šanse Crne Gore na Evropskom prvenstvu?
- U pitanju je mlada ekipa, nova na velikim takmičenjima, sa nekoliko igrača koji su imali trenažni i igrački dril. Da li postoji kvalitet? Sigurno postoji. Ali, šta će da bude, to sve zavisi od njih.
Čujete li se sa kumovima Goranom Rakočevićem i Zoranom Vukčevićem?
- Ne baš tako često, a i kada se čujemo ne pričamo nešto puno o košarci. Znaš, košarka je priča koja nije za telefon, posebno između ljudi koji se ne čuju tako često. Radije voliš da čuješ neke druge stvari koje su ti interesantne. A košarka kao košarka, uvijek je dobra tema kada se ljudi koji je vole nađu za stolom. Onda se kreću sa nekim svojim stavovima.
Ko ima najveće šanse na Evropskom prvenstvu?
- Domaćin, uvijek, iako nema najbolji tim. Siguran da će Španci da dođu sa mnogo dobrim timom, pretpostavljam da će i Gasol da igra. U sistemu gdje samo finalisti idu na Olimpijske igre, siguran sam da Španci neće propustiti tu šansu. Mislim da Turci neće tako dobro da igraju, te da će Grci da budu tu gdje su bili i prošle godine. Što se tiče Srba, nijesam siguran da će moći da igraju finale, što bi bio fenomenalan uspjeh. Šansu za plasman u London treba tražiti u tom utješnom ciklusu, jer neodlazak na Olimpijske igre bio bi težak udarac za srpsku košarku.
Gdje Vam je bilo najljepše u karijeri?
- Po logici stvari u Grčkoj, tamo sam proveo najviše vremena. Imao sam vrlo jako i životno i košarkaško iskustvo, mogao sam da napravim potpuniju sliku svega što je dobro i svega što je loše. Život u Grčkoj je bio vrlo interesantan iz prostog razloga što vidiš jednu zemlju koja doživljava ekonomski bum, preokret gdje ljudi počinju da žive dobro, gdje se svi smiju, a ti, ako se malo zagledaš u dubinu, kapiraš da to ne polazi od zdravih osnova i vidiš da će jednog dana biti mnogo gore. Živeći tamo 15 godina gledao sam kako se to polako ruši, jer nije bazirano na pravim stvarima. Govorim to kao jedan primjer iz mog života, a bilo je svega, bilo je interesantno.
Kako ste sa zdravljem?
- Dobro. Što bi rekli, koliko se pazim - super sam!
Cigarete niko nije mogao da Vam zabrani, još od vremena kada ste bili u mlađim kategorijama. Ni treneri, ni doktori zbog problema sa srcem...
- Iskreno, nije za pohvalu, ali tako je ostalo. Desiće se i to jednog dana. Zdravlje ne funkcioniše po tom principu, tačnije kod nekih osoba da a kod nekih ne, ali će morati da se desi iz prostog razloga što tako treba. Da ne pričam sada - cigarete su ovo, cigarete su ono - ko nije probao, onda bolje da ne propuši.
Kada sam ja igrao uNBA, s nevjericom sugledali na Evropljane
Utisak je da je sada neuporedivo lakše graditi karijeru u NBA nego kada ste Vi igrali?- Ako uzmeš u obzir da sada imaš sto igrača iz cijelog svijeta u NBA, čak možda i preko sto, a da ih je tada bilo pet, onda je pretpostavka da je bilo mnogo teže. Bilo je i drugačije, i teže, ne samo zbog kvaliteta nego jednostavno odnosom ljudi prema evropskim igračima. Jer, Amerikanci, posebno u sredini gdje sam ja bio, imali su jaku dozu nevjerice da Evropljani mogu da igraju na istom nivou u NBA kao Amerikanci. Normalno, s godinama se to promijenilo. Jednostavno, interes NBA je postao da uvozi igrače iz čitavog svijeta, jer to donosi pare. Oni su, uostalom, tako uspješni jer postave primjer kako treba da se funkcioniše i svi znaju kako da se ponašaju.
Lična karta
Rođen: 27. marta 1966. godine u Pljevljima.Klubovi: Budućnost (1984–1986), Partizan (1986–1989), San Antonio (1989–1990), Partizan(1990–1991), Olimpijakos (1991–1994), Panatinaikos (1994–1995), Panionios (1995–1996), Pariz Rasing (1996–1997), Aris (1997–1998), Kinder Bolonja (1998).Trofeji: srebro sa reprezentacijom Jugoslavije na OI 1988. u Seulu, srebro na OI u Atlanti 1996, zlato na SP u Argentini 1990, bronza na EP u Grčkoj 1987, zlato na EP u Jugoslaviji 1989, zlato na EP u Italiji 1991, zlato na EP u Grčkoj 1995, prvak Jugoslavije sa Partizanom 1987, kup Jugoslavije sa Partizanom 1989, prvak Grčke sa Olimpijakosom 1993, 1994, bio je najbolji strijelac prvenstva Grčke 1992, a izabran je za MVP finala Evrolige 1994. godine, iako je Olimpijakos poražen od Huventuda (59:57).
Bonus video:
