San Antonio Sparsi nije najveća NBA franšiza u istoriji, to su Boston Seltiksi i Los Anđeles Lejkersi. Sparsi nisu dio nijednog velikog rivalstva kao što su Lejkersi i Seltiksi, Bulsi i Pistonsi, Pejsersi i Niksi, ili sada Voriorsi i Klipersi. San Antonio nije tim za kojim "bale" prosječni NBA gledaoci, jer nema ih u pregledima dana, i nemaju igrača tipa Šona Kempa ili Blejka Grifina. San Antonio nikada nije odbranio titulu, i ni po tome se ne može mjeriti sa „Šoutajm Lejkersima“, Džordanovim Čikagom, pa čak u tom dijelu ni Lebronovim Majamijem.
Ali, ono što San Antonio jeste, nije nijedna druga ekipa. Sparsi su ekipa koja je redefinisala pojam dinastije, vratila vjeru u NBA ligu i timsku košarku, pokazala da atraktivnost igre ne proizilazi i alej-ap zakucavanja i cirkuskih pogodaka, već iz nevjerovatnog broja dodavanja i brze tranzicije koje čine da košarka izgleda lako.
Preko 50 pobjeda u svakoj od 17 sezona od kada su na scenu stupili tihi superstar Tim Dankan i najbolji trener današnjice Greg Popovič (izuzetak je lokaut sezona u kojoj su imali procenat pobjeda koji bi u regularnim uslovima značio preko 60 trijumfa).
Sparsi su osvojili pet titula, a od šeste ih je odvojila greška Popoviča, skok Boša i trojka Alena u šestoj utakmici, i zicer Dankana u sedmoj. Obojica su priznali da ih je to proganjalo tokom čitave sezone, u kojoj niko nije očekivao da će u 17. nastupu Dankana u plej-ofu moći da se ozbiljno bore za naslov. Ali, San Antonio nema jednog rivala, on je rival čitavom Zapadu i rijetkim ekipama sa Istoka koje sretne u plej-ofu.
Ali, sistem koji je evoluirao nebrojeno puta u tih 17 godina, a ostajao svojstven sebi je pokazao da ne bi trebalo da Big Fundamental bude samo Dankanov nadimak, već naziv za čitavu ekipu.
Još od titule 2007. godine, analitičari su govorili da su Sparsi istrošeni, da više nemaju snage, da velika trojka nije efektivna, i da će svake godine biti sve teže zaustaviti ekipe u naletu kao što su Oklahoma, Hjuston, Indijana i Majami. Ali Popovič, za koga će hrabriji kazati i da je najveći trener ikada, jeste svake godine uspio da u postojeći sistem integriše savršene djeliće.
Svaki igrač želi da igra za San Antonio, zato što ima jasnu svrhu. Svaki igrač kog San Antonio izabere, bilo na draftu, putem trejda ili kao slobodnog agenta, ima svoju ulogu u savršenom Popovom sistemu.
Dovoljno je pogledati sastav Sparsa. Parker i Spliter su pikovi sa kraja prve runde, Đinobili sa samog kraja druge runde, kao i Peti Mils koji je iz Portlanda otišao u Australiju, pa u Kinu, odakle ga je izvukao Pop, kao i Deni Grina kog se Klivlend odrekao nakon 20 uakmica, a bio je 46. pik. Italijan Belineli je lutao od tima do tima, a ove godine je imao najefikasniju sezonu karijere, Boris Dijao se u Bobketsima isticao prekomjernom težinom, a sada je povratio formu iz Finiksa, dok igrači poput Dajea, Bonera (osvojio titulu i 2007) i ostalih bi van Popovog sistema teško opstali u NBA ligi.
Pop i generalni menadžer Rod Bjuford su selektirali prave igrače, znajući tačno koliko mogu da pruže. Prstene su tako na ruku stavili Finli i Glen Robinson na zalasku karijere, vječiti pobjednik Robert Hori, beskompromisni Brus Bouven, Nesterović, Klekston, Feri, Ker, Malik Rouz...
Ali Sparsi polako kreiraju novog lidera tima, koji će zamijeniti Tima vjerovatno nakon sljedeće sezone. Gervina je zamijenio Admiral Robinson, njega Dankan, a Kavaj Lenard je lice Sparsa za novu eru. Potpuno se uklapa u profil nenametljivog lidera, lojalnog igrača kome je tim na prvom mjestu, a tek onda razmišlja o svom učinku. Upravo je ta osobenost ono što čini Sparse ekipom kakva jeste – nema rivalstva između najboljih igrača, da je bilo ko osvojio titulu MVP-a finala, ostali bi slavili podjednako.
A Lenard ni u srednjoj školi, ni na koledžu nije bio „hajpovan“ kao „sljedeća velika stvar“, ali stručni tim Sparsa imao njuha, pa je trejdovao Popovog miljenika Džordža Hila za mladog Kavaja.
Tri sezone kasnije – Lenard je MVP finala, a da prethodno nije učestvovao na All-Star utakmici. Najmlađi MVP finala još od Medžika. Igrač koji je tri utakmice u nizu protiv Majamija bio najbolji strijelac Sparsa, što i nije neko dostignuće ako ignorišete da na drugoj strani Lenard čuva najboljeg igrača današnjice Džejmsa. I u takvoj situaciji se rodila zvijezda - Lenard prvi put u karijeri vezuje tri utakmice u kojima postiže preko 20 poena.
I šta govori to što je i po statistici ovo najdominantije odigrana finalna serija ikada? San Antonio je 4 utakmice dobio sa preko 15 razlike, a ono što je samljelo Majami jeste hemija „mamuza“. Zamislite situaciju u bilo kojoj drugoj ekipi gdje nakon 1-1 u seriji, trener odluči da startnog centra pošalje na klupu. Bili oni vrhunski centri kao što su Dvajt Hauard ili Demarkus Kazins, ili ispodprosječni kao Dalembert i Kanter, niko od njih ne bi kao Tijago Spliter prihvatio da ulazi sa klupe, a onda tako energično sa klupe podizao kvalitet igre svog tima.
Nigdje timski duh ne pobjeđuje ego na taj način. Nigdje Peti Mils ne bi bio među igračima koji postižu skoro 10 poena u prosjeku. Nigdje nemate ekipu u kojoj samo jedan igrač igra prosječno preko 30 minuta u sezoni. Zato što niko ne razmišlja o sebi, nego o timu, imate oborene šuterske rekorde u NBA finalu. U San Antoniju šutira onaj koji je u najboljoj poziciji, ne onaj koji je najbolji igrač.
U finalu smo svjedočili uništenju ega , nadmenosti i arogancije Majamijeve trojke. Naučili su ih košarci oni koje nepravedno zovu „starci“ samo zato što je njihova trojka mnogo duže zajedno od bilo koje druge. Majami nema nijednog igrača mlađeg od 23 godine, i daleko je najstariji tim u NBA, ali je to malo bilo poznato regionalim znalcima, koji su zarad uspješnijih naslova oslovljavli Sparse „matorcima“.
Taj mit je i godio San Antoniju, naročito kada su 11 od 12 pobjeda (protiv Majamija, Oklahome i Portlanda) dobili sa više od 15 razlike.
Jedini tim koji je pokazao zube su Dalas Maveriksi, jer su oni jedini bili sposobni da sistemu suprotstave sistem, sa njihovim sjajnim trenerom Karlajlom. Ali, ni oni nisu mogli da zaustave ono što je bila možda i najbolja serija timskih utakmica odigranih ikada.
Principi isti kao 1999. godine – profesionalizam, osvježavanje ekipe, žrtvovanje individualnog, i dva šrafa: Tim Dankan i Greg Popovič. Sparsi 17 godina dominiraju Zapadom u situaciji kada je jedna konferencija mnogo jača od druge, i kada se godišnje ritualno veliča dominacija nad Istokom. Dankan i nakon 17 godina izlazi na kraj sa Djurentom (MVP regularne sezone), Vestbrukom i Ibakom.
Dankan neće rasturiti ekipu kao što su Šek i Kobe, pored živog Fila Džeksona, rasturili Lejkerse i spriječili da postanu najdominantija dinastija svoje ere. Dankan nije otišao iz Sparsa kada nije osvajao titulu, da bi se pridružio zvijezdama kao što je to uradio Lebron, sada sve su prilike i drugi put. Dankan i Sparsi ne unajmljuju zvijezde, oni ih prave.
Dankan opstaje u eri kada su rivali bolji igrači od njega, a on ih pobjeđuje. Dankan igra u eri kada nije viđena unaprijed njegova titula kao kada su Lejkersi sa 15-1 osvajali plej-of.
Do titule vas može povesti najbolji igrač lige. Ali, dinastiju čini tim u kom je najbolji igrač ujedno i najbolji saigrač. Zato je Timi igrač kakav nikada prije nije viđen, zato je San Antonio tim kojim se ponose i navijači rivala.
Galerija
Bonus video:
