Osjećaj sreće i ponosa: Olimpijske igre su Igorova dobra navika - Vijesti.me
NOVI USPJEH NAŠEG PROSLAVLJENOG ODBOJKAŠKOG TRENERA

Osjećaj sreće i ponosa: Olimpijske igre su Igorova dobra navika

Proslavljeni crnogorski odbojkaški trener za “Vijesti” govori o plasmanu sa Iranom u Tokiju, gdje će četvrti put u karijeri nastupiti na najvećoj svjetskoj sportskoj smotri

Odomaćio se na Olimpijskim igrama: Igor Kolaković
Odomaćio se na Olimpijskim igrama: Igor Kolaković (Foto: Privatna arhiva)

Iako pomalo izlizana, često se može čuti fraza da su Olimpijske igre san svakog sportiste, trenera, sportskog radnika...Većina tokom karijere i ne uspije da se nađe na najvećem planetarnom sportskom događaju. Manje je srećnika koji to uspiju da to urade, a još manje onih koji su više puta učestvovali na OI.

A Igor Kolaković je dio manjine koja je navikla na Olimpijske igre. Crnogorski proslavljeni odbojkaški trener je prošle sedmice sa Iranom na kvalifikacionom turniru u Kini izborio plasman u Tokio, a u japanskoj prijestonici će četvrti put u karijeri učestvovati na Olimpijskim igrama...

"Težak je put do Olimpijskih igara. Prvi put sam bio pomoćni trener (Ljubomiru Travici u Atini 2004. godine na klupi selekcije Srbije i Crne Gore, prim.a), i nisam imao taj pritisak. Sljedeća dva puta sa Srbijom (Peking 2008, London 2012) je bilo stvarno teško, gotovo kao osvajanje medalje. Što se Irana tiče, nije bilo kao osvajanje medalje, ali je bila velika presija, od početka priprema. Imali smo problema sa povredom leđa Gafura, zbog čega je izostao sa kvalifikacionog turnira, kao što nije mogao da nastupi ni Farhat Gaemi. Poslije se povrijedio i Masut Gulami, otišli smo u Kinu sa šestoricom bolesnih igrača od virusa. A znali smo da moramo da prođemo i izborimo plasman na OI", priča za „Vijesti“ Igor Kolaković, koji je kao trener četiri puta nastupao i na svjetskim prvenstvima.

Zato je od prve utakmice na kvalifikacionom turniru bilo jako stresno za Irance.

"Najveći pritisak se osjetio u polufinalu protiv Južne Koreje, a već u finalu je protiv Kine bila „pjesma od igre“, mislim da smo se namjestili kako treba za domaćina".

Zadovoljstvo kod Kolakovića, ali, naravno, i kompletne selekcije Irana je ogromno.

"Osjećaj je predivan, nakon svih peripetija, a Olimpijske igre su san svakog sportiste. U Iranu to još jače doživljavaju, još više su ponosni na takav uspjeh, s obzirom na probleme koje imaju, pogotovo u posljednje vrijeme. Odbojka je u Iranu jako popularna, veoma je praćena, naročito ovih dana, s obzirom da je u proteklom periodu bilo dosta nesrećnih okolnosti, zbog pogibije dosta ljudi, u avionskoj nesreći, u autobuskoj nesreći, u tornadu koji je zadesio Iran. Na kraju krajeva, ta razna psihoza, rizik od rata, zbog svega toga ovi momci smatraju da su dali doprinos da narod u nečemu uživa, što će se odbojka naći na OI", ističe Kolaković, u čijem stručnom štabu su i dvojica bivših članova Budućnosti, pomoćnik Dragan Kobiljski (nekadašnji srednji bloker “plavih”) i kondicioni trener Danijel Mišić.

Dragan Kobiljski, Igor Kolaković i Danijel Mišić
Dragan Kobiljski, Igor Kolaković i Danijel Mišić(Foto: Privatna arhiva)
3 medalje je osvojio Kolaković sa Iranom, čiji je selektor od 5. februara 2017. godine. U septembru prošle godine je sa Iranom osvojio titulu prvaka Azije, 2018. godine je osvojio zlato na Azijskim igrama, a godinu prije toga i bronzu na Svjetskom kupu šampiona u Japanu. To je bila prva odbojkaška medalja Irana u istoriji na takmičenjima pod okriljem Svjetske odbojkaške federacije (FIVB)

Kao kontinentalni šampion, Iran je na azijski kvalifikacioni turnir stigao kao favorit za prvo mjesto koje vodi u Tokio. U grupi je redom savladao Kineski Tajpeh, Kazahstan i Kinu sa po 3:0, u polufinalu je bio bolji od Južne Koreje sa 3:2, a u finalu opet je savladao Kinu 3:0.

"Od prvog meča se osjetio pritisak, iako smo dosta dobro odradili sva tri meča u grupi. Na svakom koraku se osjećalo da nacija očekuje da se nađemo na Olimpijskim igrama, a Iranu je sad ovo drugo uzastopno učešće na njima. Imali smo i problema oko povreda i bolesti, iako se u Iranu nismo žalili na to, i nismo znali ko će moći da istrči na teren, a ko ne. Najviše se pritisak osjetio protiv Koreje u polufinalu, a Koreja je igrala izvanredno. Mi smo bili stegnuti, iako nismo previše griješili. Energija je bila na strani Koreje, ali smo na kraju ipak isplivali kad je trebalo, u tom petom setu igrali smo najprisebnije i jako tešku utakmicu priveli kraju. Znali smo da će nam ta utakmica pomoći u finalu, sa Kinom stvarno nismo imali problema".

Kolaković ističe da je, sa ličnog i sportskog stanovišta, plasman na OI veliki rezultat.

"Za ponos je četiri puta biti učesnik Olimpijskih igara. Međutim, nemam taj osjećaj tolikog ponosa. Tri puta sam bio na OI, i ništa se nije dogodilo u smislu medalja. Mislim da se samo pobjednici priznaju sa tih Olimpijskih igara. Iran, možda, nema potencijal da uzme medalju, ali ima potencijal da se bori za tako nešto, ima pravo na nadu da se bori za bolji rezultat nego u Riju, kada su stigli do četvrtfinala. Korak dalje bi bila borba za medalju.

Kao „veteran“ na Olimpijskim igrama, potpuno je upoznat sa vrlinama, ali i manama učešća na ovom takmičenju.

"Biti na Olimpijskim igrama nije baš idealno za trenerski posao, jer se u olimpijskom selu, u toj gužvi, gubi osjećaj važnosti najvećeg planetarnog sportskog događaja. U olimpijskom selu su mnogi olimpijski šampioni, kontinentalni prvaci, ali imate osjećaj kao da ste na radničkim sportskim igrama, iako to može grubo da zvuči za neke. Međutim, treneri će me razumjeti, jer imate najgore moguće uslove za trening, život, transport. Sa druge strane, Olimpijske igre su, zaista, veliko takmičenje, i kada se izađe na teren, tada se stvarno osjeti značaj OI. Sve do tada, u olimpijskom selu je rasipanje energije i pažnje, i to je ono što mi najviše smeta na OI. Ali, san je svakog sportiste da se nađe tamo i da pruži najbolje od sebe", istakao je Kolaković, najtrofejniji trener Budućnosti, te bivši trener slovenačkog ACH voleja i francuskog Kana.

8 medalja je Kolaković osvojio dok je vodio Srbiju. Najznačajnija je titula prvaka Evrope 2011. godine. Osvojio je i bronzu na Svjetskom prvenstvu u Italiji 2010, bronze na EP u Rusiji 2007. i Danskoj 2013. godine, te dva srebra (2008, 2009) i bronzu (2010) u Svjetskoj ligi. Sa selekcijom do 23 godine je bio vicešampion svijeta

Igrači su veoma privrženi porodicama, bilo im je teško zbog dešavanja u Iranu

Iako su se igrači trudili da budu maksimalno fokusirani na sportski teren, dešavanja u Iranu otežavala su posao Kolakoviću u pripremi za olimpijski kvalifikacioni turnir.

"Bili smo u Kini kada smo dobili informaciju da je ubijen njihov general Sulejmani, i shvatili su da će da bude određena odmazda od strane Irana, pa su se svi u reprezentaciji plašili dokle će to da ide. Tih nekoliko dana bila je dosta mučna scena. Igrači i ostali su bili dosta daleko od porodica, od kuće, a inače su veoma privrženi i vezani za svoje porodice. Dosta je bilo teško motivisati ih za veliki rad. Međutim, kad uđu na teren, nemaju problem. Izjave čelnika Irana i drugih država su ih umirile da ipak neće biti tog rata, i oni su se fokusirali na ono zbog čega smo bili došli u Kinu", ističe Kolaković.

Odbojkaši Irana
Odbojkaši Irana proslavljaju plasman na Olimpijske igre(Foto: FIVB.CH)

Trenutni događaji u Iranu ne čine lakim posao u toj zemlji, naprotiv.

"Rad u tim uslovima nije baš idealan. Nekada ne znate šta da kažete igračima, pokušavate da im objasnite da iz daleka ne mogu da utiču da dešavanja u Iranu. A bila je šteta da smo propustili ovu priliku. Situacija u Iranu će se jednog dana smiriti, i bilo bi nam žao da nismo iskoristili šansu da se plasiramo na Olimpijske igre. Na kraj, uspjeli smo da ne budemo fokusirani na stvari na koje ne možemo da utičemo", zaključio je Kolaković.


Vidi sve komentare