Tu u Podgorici, na 10-ak metara od trga koji odnedavno ima sufiks nezavisnosti, na zgradi stoji tabla: „Ovdje se nalazila kuća u kojoj je rođen književnik Borislav Pekić”.
Jedan od najvećih južnoslovenskih književnika je napisao trilogiju „Godine koje su pojeli skakavci”, autobiografsko djelo o uspomenama iz zatvora u kojem je bio u turobnom poslijeratnom periodu.
Kakve veze ima Pekić sa ovim tekstom, u kojem se piše o crnogorskom rukometu? Samo smo mu „pozajmili” naslov, jer je 2016. u tom našem trofejnom sportu godina koju su pojele svađe.
Mada su i neki odnosi slični kao u tom periodu o kojem piše Pekić u svom antologijskom djelu...
Plan šefova crnogorskog rukometa za godinu koja broji posljednje sate je bio ambiciozan. Budućnost je htjela da prigrabi treći pehar u Ligi šampiona, „lavice” da osvoje olimpijsku medalju, a „lavovi” da naprave iskorak i pokažu da nisu samo budućnost, već i sadašnjost evropskog rukometa. Ali, od svega toga je bilo samo jedno veliko - ništa.
Krenulo je, doduše, dobro - Budućnost je u februaru osvojila 1. mjesto u grupi 2 glavne faze, potom su rukometašice Crne Gore za sedam dana u martu izborile plasman na Evropsko prvenstvo i Olimpijske igre, da bi naš najtrofejniji klub u aprilu lagano izbacio Baja Mare u četvrtfinalu elitnog takmičenja.
I tu je bio kraj uspjesima. Budućnost je u maju predala krunu i ostavila ljubitelje rukometa da se pitaju da li je u olimpijskoj godini trebalo pružiti šansu Đurđini Jauković i ostalim mladim igračicama ili ostaviti Kristinu Neagu, Draganu Cvijić, Kingu Ahruk i ostale internacionalke?
Čini se da je odgovor jasan, da bi „plave” i bez njih vjerovatno stigle do Budimpešte, a juniorke i neke nešto starije, koje su ranije otišle iz Podgorice, stekle bi veliko iskustvo za Rio.
U junu su rukometaši igrali baraž za Svjetsko prvenstvo, a nakon poraza u prvom meču u Rusiji (22:29) dogodila se jedna od brojnih svađa koje će obilježiti 2016.
Ljut zbog odnosa selektora Ljubomira Obradovića, Vladan Lipovina je digao sidro i ostavio saigrače na cjedilu pred revanš u Baru, koji je „zbornaja” još ubjedljivije riješila u svoju korist (29:19).
Bilo je vremena i šansi da se sve ispravi, jer su se približavale Olimpijske igre. Tada još aktuelne vicešampionke svijeta su dobile „pojačanje” u liku Bojane Popović, koja je nakon četiri godine prekinula penziju.
Nažalost, ispostavilo se da se rizik jedne od najboljih rukometašica svih vremena nije isplatio, jer legendarna Nišlijka poslije duge pauze nije bila ni svoja blijeda sjenka...
Dogodila se i „afera zastava”, koja je potpuno poremetila odnose u nacionalnom timu. Svađa zbog toga ko će nositi barjak na otvaranju Olimpijskih igara u Riju je na površinu izbacila sve što se godinama guralo pod tepih - ko je Crnogorka, ko nije, podjele na klanove, zavist, mržnju...
I rezultat nije mogao ni da bude drugačiji, tim Dragana Adžića je u Brazilu doživio pet poraza i posramljen se vratio kući. I to nakon sastanka između igračica i stručnog štaba, na kojem je sav prljav veš isplivao na površinu, kada su neke reprezentativke izrekle teške, preteške optužbe na račun drugih...
Adžić je tokom OI podnio ostavku, Bojana Popović je izabrana kao v.d. selektora, ali se trofejni trener vratio poslije svega 40-ak dana i krenuo u novi projekat.
Otpisao je sve igračice rođene prije 1990. i poručio da će ih zvati samo ako procijeni da su mu potrebne tamo negdje 2018. godine, kada će krenuti prve borbe za vizu za Olimpijske igre u Tokiju. Jasno je i njemu bilo da od povratka neće biti ništa, a jasno je i svima nakon javnih kritika pojedinih igračica.
Na kraju godine su nove „lavice” nastupile na Evropskom prvenstvu u Švedskoj i izdanjima u porazu od kasnijeg polufinaliste Danske (21:22) i u pobjedi nad Češkom (28:27) pokazale da je pred njima svijetla budućnost.
Nažalost, potvrdilo se da im nedostaje minuta u seniorskoj konkurenciji, jer su od Mađarske poražene sa 21:14, a mogle su da izgube sa tri razlike i da se domognu druge faze. Tu se vraćamo na onu priču o Budućnosti i propuštenoj šansi da se mladima ukaže šansa na vrijeme. Dobiće je tek naredne sezone.
U međuvremenu, dogodio se i skandal, koji je crnogorskom rukometu donio antireklamu - Stevan Vujović je nasred treninga došao sa dva druga da pita Ljubomira Obradovića zašto ga ne zove u nacionalni tim. Povišeni tonovi i odgurivanje se srećom nisu pretvorili u nešto ozbiljnije, ali je to bila kap koja je prelila čašu selektorovog strpljenja.
Podnio je neopozivu ostavku, a „lavovi” su bez njega doživjeli debakl u Švedskoj (36:21) i remizirali sa Rusijom u Baru (24:24), pa je pred Profesorovim nasljednikom Draganom Đukićem gotovo nemoguća misija da Crnu Goru dovede do Evropskog prvenstva u Hrvatskoj.
Ostaje nada da svađe u crnogorskom rukometu neće imati trilogiju kao „Godine koje su pojeli skakavci”...
Bonus video:
