Kada je 9. jula 2000. godine Pit Sampras osvojio 13. grend slem titulu i nadmašio rekord Roja Emersona star više od tri decenije, mislilo se da je to to, da se Amerikanac grčkog porijekla popeo na teniski Olimp, da ga niko nikada naće svrgnuti sa trona... Još kada je dvije godine kasnije na US openu prigrabio i 14. pehar na US openu, činilo se da su te prognoze još utemeljenije.
Sada, 17 godina nakon tog poduhvata, Sampras je tek četvrti na vječnoj listi, jer je ispred njega Velika trojka, ljudi koji su pomjerili granice „bijelog sporta”, Rodžer Federer, Rafael Nadal i Novak Đoković.
Fedeks je velike domete nagovijestio još 2001. godine, kada je u osmini finala Vimbldona šokirao Pistol Pita, tada rekordera sa sedam titula. Na prvi grend slem je, ipak, čekao do 2003, kada je u Londonu savladao Marka Filipusisa i počeo nezabilježenu dominaciju svjetskim tenisom.
Koliko je Švajcarac bio nedodirljiv za rivale, govori činjenica da je već 2007. imao 12 GS pehara, da je na Vimbldonu i US openu do 2008. slavio po pet puta zaredom, a na Australijan openu dominirao 2004, 2006. i 2007.
A onda se pojavio Nadal. Brzo je dobio nadimak Kralj šljake, jer je sa tek 19 godina osvojio Rolan Garos (kasnije ih uzeo još 11), a 2008. je u jednom od najboljih mečeva u istoriji tenisa savladao Federera u finalu Vimbldona 3:2, kada je nad prijestonicom Ujedinjenog Kraljevstva već padao mrak.
Fedeks je već 2009. postao najbolji svih vremena, a godinu kasnije je Nadal vezao titule na Rolan Garosu, Vimbldonu i US openu i stigao do devet najvećih pehara. Mislilo se da niko ne može da im zaprijeti, jer Đoković od Australijan opena 2008. nije stizao do pehara, a šampion US opena 2009. Huan Martin del Potro je zbog operacije zgloba bio van svih tokova.
I onda je Srbin počeo da melje - 2011. je osvojio sve grend slemove osim onog u Gradu svjetlosti i polako počeo da topi prednost rivala. U sljedeće tri godine je, međutim, podizao „samo” po jedan trofej na grend slemovima, a onda je na prelazu između 2015. i 2016. vezao sva četiri najveća turnira i uradio ono što nije niko od Roda Lejvera 1969. godine.
Činilo se da ništa ne može da ga zaustavi, da će kraj njegovog imena stajati čuvena engleska skraćenica GOAT (najveći svih vremena), ali je misteriozno počeo da pada. Vidno je smršao, prestao da jede meso, više se pričalo o odnosu sa guruom Pepeom Imasom nego o igri, a onda je stigla i povreda lakta koja ga ja potpuno izbacila iz ritma.
Mislilo se da je izgubljen, ali se vratio jači nego ikad i osvojio četiri od posljednjih pet grend slemova. Posljednjim je pokazao da želi i može da bude GOAT, jer je protiv Federera u Londonu spasao dvije meč lopte (jedini u open eri prije njega u finalu to uradio Gaston Gaudio na Rolan Garosu 2004) i pokazao koliko je mentalno jak. Izgleda da je za njega samo nebo granica, a Nadal i Federer samo prepreke ka vječnosti...
Bonus video:
