Deda Mraz u aprilu

U Srbiji ćemo za 10 dana birati između Vučića, koji će jednako, ako ne i beskrupuloznije od Slobodana Miloševića i Borisa Tadića kršiti Ustav i zakone i Saše Jankovića i Vuka Jeremića koji će sa Vučićem u Nemanjinoj biti politički fikusi i ništa više
142 pregleda 7 komentar(a)
Garavi sokak, Foto: Betaphoto
Garavi sokak, Foto: Betaphoto
Ažurirano: 21.03.2017. 23:14h

Kada običan čovek sluša predsedničke kandidate u Srbiji stiče utisak da građani u aprilu neće birati predsednika Srbije, već Deda Mraza Srbije. Možda se zato, po istraživanjima javnog mnjenja, na prva dva mesta nalaze Aleksandar Vučić i Ljubiša Preletačević Beli, budući da njihovim ponašanjem i idejom o sebi najviše odgovaraju opisu Božić Bate, odnosno uverljiviji su od ostalih kandidata.

Verovati da predsednik Republike može da uradi sve ono što pričaju u kampanji predsednički kandidati je ravno dečijoj naivnosti u odnosu na dobroćudnog dekicu sa bradom, naočarima, crvenom odeždom i širokim crnim kaišom. Čak i da na Andrićev venac izaberemo nekog volšebnog alhemičara, teško da bi sa nadležnostima koje mu propisuje Ustav i zakoni ( predstavljanje države na sahranama i Olimpijskim igrama, dodeljivanje ordena, imenovanje ambasadora, potpisivanje zakona i unapređenje oficira Vojske Srbije) mogao da obezbedi Srbiji obećani Eden.

Pretpostavimo da srpski ustavno-pravni sistem daje ovlašćenja kakva će imati predsednik Turske, ako novi ustav prođe na referendumu 16. aprila, to opet ne bi bilo moguće, jer bi Srbija u tom slučaju postala zaista Srbistan. Podsetimo, po Erdoganovoj ustavnoj reformi, on će moći da raspušta parlament kad mu padne napamet, da sam donosi dekrete koji imaju snagu zakona, biće premijer i postavljaće svojim ukazom ili predlogom sve: od ministara, ambasadora, načelnika generalštaba, preko tužilaca i sudija, do direktora srednjih škola. Imajući u vidu sklonost srpskih lidera da rado poveruju kako su oni izabrani “prosvećeni vladari” čija je misija da prosvetle Srbiju koristeći, uglavnom mračne metode, naravno, ne bi me iznenadilo da nekom padne na um da kopira Erdoganovu ustavnu filozofiju već u bliskoj budućnosti.

Dakle u Srbiji ćemo za 10 dana birati između Aleksandra Vučića koji će ako pobedi, sudeći po obećanjima u izbornoj kampanji i porukama koje šalje, kršiti jednako ako ne i beskrupuloznije od Slobodana Miloševića i Borisa Tadića Ustav i zakone i Saše Jankovića i Vuka Jeremića koji će sa Vučićem u Nemanjinoj biti politički fikusi i ništa više. Baš kao što su to bili Milan Milutinović, Boris Tadić u prve tri godine mandata kada je njegova DS bila u opoziciji i Tomislav Nikolić. Nihil sub sole novum, rekli bi stari Rimljani, odnosno ništa novom pod suncem. Oba smo scenarija videli i sem malobrojnih koji su se okoristili, većina ne žali ni za jednim ni za drugim.

Uzmimo čak i da pobedi na izborima jedan od dvojice opozicionih kandidata Vuk Jeremić ili Saša Janković. Da li bi se nešto promenilo? Ne bi. Naivno je verovati da bi se Vučiću desio Miloševićev ili Tadićev scenario. Prvo, za razliku od Miloševića i Tadića koji nisu imali, bez koalicionih partnera, većinu u parlamentu, Vučić prilično drži pod kontrolom svoju skupštinsku većinu i toj većini mandat ističe tek za tri godine. Drugo, u odnosu na nekadašnjeg vođu SPS-a i lidera DS-a, SNS-ov prvak nije pušten niz vodu, ni u Moskvi, ni u Berlinu a ni u Vašingtonu. Štaviše, u sve tri pomenute prestonice stoji prilično dobro, bez obzira šta mi mislili o tome. Istovremeno, ekonomska situacija nije sjajna, ali nije u takvom progresivnom pogoršanju kao što je bila 2012. godine, a pogotovo ne 2000. kada Milošević prvi put nije imao pare da isplati penzije pred izbore, što ga je verovatno i koštalo poraza.

Srbija verovatno nije imala koristi od saveta Tonija Blera koje su srpski poreski obveznici platili, ali je Vučić od nekadašnjeg britanskog premijera naučio veoma dobro osnovnu lekciju kako se osvaja i održava vlast. I pomenute lekcije bi mogle da posluže i Jankoviću i Jeremiću jer ih čeka tek veliki posao formiranja novih ili preuzimanja neke od postojećih partija.

Prvi savet kaže: zagospodari svojom partijom. Svaki lider ima potrebu za bazom i organizacijom koja ga podržava. Drugi savet diktira: izaberi oštroumne saradnike i posebno portparola. Čak i najbolji političari na svetu ne mogu da rade sve sami, a potrebno je da neko odlično prezentira uspehe i minimizira poraze. Po tom pitanju Vučić nije uspeo da imitira Blera, jer ni izbliza nema saradnike koje odgovaraju pomenutom opisu, a kamoli Alestera Kempbela koji je bio mnogo više od portparola za Blera ili lorda Mendelsona.

Treći savet nalaže svakodnevno istraživanje šta su brige i potrebe građana na nacionalnom nivou. Nije dovoljno držati mitinge i silaziti na trgove gde pričaš sa pristalicama. Njihov uzor je bio Bil Klinton, po čijem mišljenju, u modernoj postideološkoj epohi nije dovoljno obraćati se samo vlastitom tradicionalnom biračkom telu.

Odatle proizilazi četvrti savet: obraćaj se svim građanima, posebno onima koji glasaju za tvoje protivnike. Zvezda vodilja Blerove politike bila je da Laburistička partija ne sme da bude ekskluzivno orjentisana na glasove radničke klase i siromašnih slojeva društva već da mora da privuče i glasove 60 odsto Britanaca koji imaju kuću u vlasništvu, dobre plate i žive u dobrostojećim zonama. Odnosno da uđe u teren Konzervativne partije i izbije joj iz ruku dobitnu kartu: strah od “levičara” koji će nametnuti poreze i podržavljavati preduzeća i privatnu imovinu. U tom smislu se može reći da je za Vučića, prevedeno na srpsku političku scenu, to bio evropski put odnosno proevropsko opredeljenje koje dobar deo Vučićevih pristalica iritira, ali je on s tim potezom izbio glavni adut svojim protivnicima na drugoj strani političke scene i poništio poslednju veliku razliku između njega i tzv. proevropskih snaga.

Peti i poslednji Blerov savet je da je neophodno imati veliki politički projekat čija će aplikacija početi prvog dana po ulasku u zgradu vlade i kojim se pokazuje da brineš o siromašnima, najslabijim i najnezaštićenijim slojevima društva. Bler je odmah predložio po ulasku u Dauning strit uspostavljanje minimalne plate na nacionalnom nivou. Reč je o meri koju Engleska, u svojoj hiljadugodišnjoj istoriji, do tada, nije poznavala.

U Srbiji ima snagu aksioma mišljenje da imamo uvek goru vlast od one koju zaslužujemo. Možda zato i imamo Vučića a ne Blera. Srećom, Vučić je slušao Blera, šta bi tek bilo da je učio od Erdogana? Bolje je da nikad ne saznamo.

(Autor je geopolitički analitičar iz Rima)

Bonus video: