Iza kulisa: Kako je dogovaran Dejtonski sporazum

Novinarske ekipe vidjele su zaprepašćene lidere - srpski i hrvatski predsjednik, Milošević i Tuđman, već na prvom neformalnom susretu nisu krili emocije
229 pregleda 1 komentar(a)
dejtonski sporazum, Foto: AP
dejtonski sporazum, Foto: AP
Ažurirano: 22.11.2018. 10:30h

Trojica predsjednika tri nedjelje pokušavaju da pronađu rješenje za tri naroda koja već više od tri i po godine krvavo ratuju - sa vremenske distance od 23 godine, gotovo da zvuči kao scenario za triler američke produkcije.

A zapravo se radi o pregovorima zaraćenih strana u ratu u Bosni i Hercegovini u američkoj bazi „Rajt Paterson" u gradu Dejtonu, država Ohajo.

„Dejton je bio jedna potpuno nova priča - nikada u istoriji nijedan rat nije tako završen. I zato ne možemo zameriti ako neke stvari nisu išle dobro", kaže za BBC na srpskom tadašnji šef Rojtersovog tima u Dejtonu Jovan Kovačić.

Mnogi su skloni da kažu da neke stvari u Bosni i Hercegovini ni dan danas ne funkcionišu upravo zbog komplikovanih okvira Dejtonskog sporazuma, dok drugi tvrde da i ono malo što u ovoj državi radi - radi upravo zbog dogovora na kome se dugo radilo.

„Mjesecima prije pregovora, 200-300 ljudi radilo je na pripremama dokumenata i različitih varijanti - to je bio herojski posao o kome se nikad nije pričalo."

Sve oči bile su uprte u predsjednike Slobodana Miloševića, Franja Tuđmana i Aliju Izetbegovića, kao i posrednike - javnog pregovarača Ričarda Holbruka, ali i američkog državnog sekretara Vorena Kristofera, za koga Kovačić kaže da je pravi tvorac Dejtonskog sporazuma.

Vojnički režim

Kao izvještač agencije Rojters, Kovačić je pratio i prethodne runde pregovora o ratu u Jugoslaviji - sve redom neuspješne.

„Prethodni pregovori vođeni su u Ženevi ili u Portugaliji, gdje su svi odsjedali u hotelima o kojima nisu prethodno mogli ni da sanjaju, a smještaj košta nekoliko hiljada švajcarskih franaka za noć.

Ako bi se oni pitali, ti pregovori mogli su da traju do sljedećeg milenijuma."

Američki posrednici promijenili su taktiku, pa su regionalne lidere smjestili u ponos američke vojske - vazduhoplovnu bazu u gradiću Dejtonu.

„U bazi je bilo božanstvenih generalskih kuća, ali pregovarači nisu spavali u njima već u tipičnom kvartu u obliku ćiriličnog slova P, u sobama veličine tri sa pet kvadratnih metara i veoma osnovnim namještajem."

Novinarske ekipe vidjele su zaprepašćene lidere - srpski i hrvatski predsjednik, Milošević i Tuđman, već na prvom neformalnom susretu nisu krili emocije.

„Prva stvar koju je Tuđman rekao Miloševiću bilo je pitanje - vidiš li ti gdje su nas smjestili. Mi smo onda zvali najpoznatije psihologe u Dejtonu - bez dileme su po toj rečenici zaključili da su lideri dva duboko sukobljena naroda zapravo dobri prijatelji koji se često viđaju."

Da bi „prijatelji" mogli da rade, američki domaćini obezbijedili su im potpuni mir.

U vojnoj bazi veličine omanjeg grada, sa hiljadama zaposlenih i najdužim avionskim pistama, imali su mir i od novinara - ili je bar to bila početna ideja.

„Odmah po dolasku, svim delegacijama domaćini su oduzeli telefone i podijelili nove - sa instrukcijama da mogu da se javljaju svojim ministarstvima, ali ne i javnosti.

Međutim, mi smo za pola sata imali sve brojeve telefona."

Kovačić kaže da je svim delegacijama bilo u interesu da u danima pregovora „cure" informacije koje im idu u korist.

„Slobodan Milošević se posljednji uključio u to - srpska strana nije volela kontakt sa medijima, a to je bila ogromna strateška greška", zaključuje tadašnji dopisnik Rojtersa.

Dejtonski sporazum

  • Pregovori su vođeni od 1. do 21. novembra 1995. godine u vazduhoplovnoj bazi Vojske SAD „Rajt Paterson" u Dejtonu, država Ohajo;
  • Potpisnici sporazuma su predsjednici Srbije, Hrvatske i BiH - Slobodan Milošević, Franjo Tuđman i Alija Izetbegović;
  • Pregovarački tim SAD predvodio je državni sekretar Voren Kristofer, a činili su ga i Ričard Holbruk i Vesli Klark;
  • Sporazumom je BiH podeljena na dva entiteta - Republiku Srpski i Federaciju Bosne i Hercegovine, uz distrikt Brčko;
  • Aneks 4 Sporazuma je Ustav Bosne i Hercegovine;
  • Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine nikada nije ratifikovala Dejtonski sporazum, a originalni primjerak je izgubljen;
  • Sporazum je zvanično potpisan u Parizu, 14. decembra 1995. godine.

„Najdužih 45 minuta u životu"

Kada konačnog sporazuma nije bilo ni poslije dvije nedjelje intenzivnih razgovora, sve se glasnije javljalo da ni od Dejtonskih pregovora neće biti ništa.

„Pet dana smo radili punom parom, dan i noć, pa sam tog 21. novembra tek oko četiri sata otišao da spavam i konačno isključim telefon. Ipak, đavo mi nije dao mira, pa sam se probudio oko 8, i u farmerkama, bez tuširanja, otišao pravo u Bazu - a tamo svi pišu o propalim pregovorima."

Jedan telefonski poziv Kovačiću je govorio potpuno drugačiju informaciju - onu na koju su u Bosni i Hercegovini čekali od aprila 1992. godine.

„Na mom pisaćem stolu pozvonio je telefon i moj izvor me najprije pitao što mi je ugašen mobilni, a onda mi rekao da je potpisivanje sporazuma zakazano za 12 sati. Nisam ni mojim kolegama rekao - direktno sam pustio vijest na Rojtersovu mrežu. Svi su bili šokirani, nastao je lom."

Zvanična potvrda da su Milošević, Tuđman i Izetbegović spremni za potpis i povratak kući došla je nešto kasnije.

„Tih 45 minuta, do zvanične potvrde, vječno je trajalo", prisjeća se Kovačić.

Uspjesi i neuspjesi Dejtona - 23 godine kasnije

Daleko duže i od samih Dejtonskih pregovora, pa i rata koji je njima okončan, traju debate da li je ovaj sporazum ispunio svoj cilj.

„U vojnom smislu, Sporazum je na opšte zaprepašćenje bio ispunjen za tri mjeseca - bez ikakvog problema.

Civilni aspekt je, zbog činjenice da je fokus bio na tome da se prekine rat, ipak bio u drugom planu."

Jovan Kovačić se, nakon još tri godine novinarske karijere, okrenuo sprovođenju upravo Sporazuma o čijem je nastanku izvještavao.

Postao je dio tima Visokog predstavnika međunarodne zajednice za Bosnu i Hercegovinu Karla Bilta, kao politički savjetnik.

„Dejton je sebi dozvolio mogućnost rješenja svih spornih pitanja, ali samo ako se sva tri naroda saglase. Ja sam ubijeđen da bi se oni dogovorili ako bi ih svi ostavili na miru, da se sami dogovore."

Ipak, razmatrajući svjetsku geopolitičku situaciju, Kovačić kaže da je to malo izvjesno.

„Na Balkanu se sukobljavaju dvije sile: SAD i Rusija, ali su tu i interesi Saudijske Arabije, Irana, Turske, Kuvajta, Katara, Malezije. Šta oni imaju zajedničko? Mrze i Ameriku i Rusiju i mrze se međusobno - to je ogroman inostrani uticaj koji vuče ne više na dvije, nego na osam strana. Kad se tu dodaju i Francuzi, Britanci, Njemci - to je galimatijas bez šanse za rješenje."

Uz široki osmijeh, novinar koji je javio vijest iz Dejtona kaže da se ovom gradu nije vratio od novembra 1995. godine.

„Dejton je toliko van svih puteva, da nije bilo razloga da mu se vratim.

Ono što se desilo u Dejtonu je u našim sjećanjima", zaključuje Kovačić.

Bonus video: