Srđan Aleksić je pokazao šta znači biti čovjek

Rade Aleksić zahvalio Crnoj Gori na inicijativi da glavni grad dobije ulicu sa imenom njegovog sina Srđana koji je 93. u Trebinju ubijen braneći druga muslimana
0 komentar(a)
Ažurirano: 13.07.2012. 18:10h

"Sjećam ga se dok je rastao, bio je dobre naravi, nježan, jako su ga voljeli u duštvu", počinje Rade Aleksić priču o dvadesetšestogodišnjem životu sina Srđana, dok ko zna koji put u životu gleda stare fotografije pružajući drhtavom rukom onu kojom se možda najviše ponosi.

"Ovdje nosi olimipjsku baklju. Srđan je bi dobar plivač, osvajao je medalje kao dječak", nastavlja Rade pripremajući se polako u mislima za taj 21.januar 1993. godine.

Podgorica dobija ulicu Srđana Aleksića? >>>

"Znate, neko živi 100 godina i ne zna da je živio. E pa Srđan je i sa 26 godina živio svoj život", tiho, ali samouvjerno nastavlja Rade.

"Vrijeme u kojem se sve desilo, mutno je, burno i neljudsko. Tad su generali o ljudima pričali u procentima. Ako ih pogine trideset odsto onda smo dobro prošli, prisjeća se Rade ratnih izopačenosti.

"Srđan nije bio takav. Bio je vojnik, ali kada je jednog dana zatekako drugove kako ubijaju stoku bacio je pušku", priča Rade i opet obara pogled na fotografije.

"Posmatrajući ga dok je rastao činilo mi se da kao da je i sam imao osjećaj da neće dugo živjeti. A onda se to i desilo. Dobio sam tog jutra poziv da je Srđan pretučen i da je u bolnici. Još mi u glavi odzvanja rad mašine koja prati ritam njegovog srca. Za tih sedam dana dok je ležao u bolnici nijesam imao hrabrosti da ga vidim", prisjeća se Rade.

Tog 21. janura na trebinjskoj pijaci desilo se nešto nesvakidašnje ljudsko, iskonsko i nesebično. Desio se herojski čin koji koji samo čovjeka može istovremeno i da ponizi i da uzdigne za sva vremena. Gledajući kako vojnik Republike Srpske, u vremenu kad je nacionalizam razarao ljudske živote, usred grada nožem kreće na muslimana Alena Glavovića, Srđan je odlučio da spasi Alena, da spasi ljudski život.

Uspio je u tome, ali batine koje je potom dobio od još trojice rezervista koštale su ga života.

"Umro je vršeći ljudsku dužnost", napisao je Rade u čitulji nakon Srđanove smrti.

"Ovo sadašnje vrijeme učinilo da je Srđan živ, da živi u dobroti čovjekovoj. Poslao je najveću poruku od svih, poruku da je čovjek iznad svega i to prepoznaje sve više ljudi. To je moja najveća osveta onima koji su ga ubili. Jedan je poginuo kasnije na ratištu, dok trojica i dalje žive u Trebinju. Samo jednog sad poznajem. Ranije me je izbjegavao. Sad ništa. Sad me drsko gleda u oči", priča Rade zajedljivo se osmjehujući i nastavlja.

"Na suđenju su trojica negirala da su tu i bili. Jedino je ovaj što je poginuo, zapamtio sam ga, Redžo se prezivao, na suđenju rekao "Bože oprosti što ubismo takvog momka".

Ubice su dobile kaznu zatvora od 2 godine i 4 mjeseca. A šta je bilo sa Alenom?

"Prije neki dan je bio u Trebinju. Sad živi u Švedskoj i svakog ljeta dođe ovdje i posjeti sa djecom Srđanov grob. Znate, nikad mu nijesam zamjerio što je u strahu pobjegao tog dana. Situacija određuje čovjekovo ponašanje, a to se teško može predvidjeti", zaključuje Rade.

Srđan je posthumno dobio brojna priznanja za djelo u kom je braneći ljudski život pokazao ono najbolje u nama. Odlikovan je zlatnom medaljom Miloša Obilića, a Ulice u Novom Sadu, Pančevu i Sarajevu nose njegovo ime.

Slična inicijativa koja od skora postoji i u Podgorici obradovala je i dirnula Rada, jer kako reče, njegov đed, Vaso, bio je plemenski kapetan kralja Nikole.

"Ja se ne vežem mnogo za to nacionalno, ali eto porijeklom sam Crnogorac i zato sam zahvalan crnogorskom narodu što hoće na taj način da ukaže Srđanu čast za djelo koje je napravio. U stvari ja mislim da je to u čast Crne Gore. Ali ako građanin Crne Gore ne osjeti ljubav prema djelu Srđanovom, da je on na neki način dio njega, onda će ta ulica ostati nešto što je mrtvo", poručio je Rade.

U Srđanovom rodnom Trebinju i dalje ne postoji niti ulica niti bilo kakvo vidno obilježje koji bi ovjkovječilo njegovo humano djelo, samo plivački miting i igralište koje je u sklopu kampa Dejana Bodiroga zovu se imenom Srđana Aleksića.

Ipak njegovo djelo živjeće kroz sve one koji će pričati o hrabrosti jedinog heroja bezumnog građanskog rata.

Galerija

Bonus video: