Srbija je u 2019. godinu ušla obasjana najskupljom jelkom na svijetu i plamenom političke krize. Ovo će izgleda biti izborna godina, a bliži se i „rješavanje“ Kosova, piše u autorskom tekstu za DW sociolog Dario Hajrić.
Vanredni izbori ove godine djeluju kao neminovnost: nezadovoljstvo građanki i građana raste i preliva se na ulice, tako da je vlasti neophodno da još jednom ritualno trijumfuje pre nego što na red dođe završni čin kosovske epopeje, koji se takođe nazire u godini pred nama.
Izbori u Srbiji, naravno, predstavljaju i nešto više od puke obnove legitimiteta. Oni su idealna prilika da se ionako barbarska propaganda pojača za još koji stepen, da se nekažnjeno premlati pokoji opozicioni aktivista za nauk ostalima i da se sopstvenim biračima ponudi isprazan osjećaj pobjede nad nekim i nečim. Druge vajde od vlasti neće imati, izuzev ako im stranački biro za zapošljavanje dodjeli kakvu apanažu plaćenu novcem svih nas.
Iznad svega, ovakvi kakvi su sada, izbori predstavljaju način da se opozicija stalno iznova vraća na fabrička podešavanja. Nakon što ih vlasti poraze koristeći neograničena novčana sredstva iscijeđena zloupotrebom državnih sredstava i kontrolom najvećeg djela medija, opoziciji preostaje samo novi ciklus ostavki, međusobnih optuživanja i raskola. Posljednja tura je odnjela Sašu Radulovića i Dragana Šutanovca sa čela njihovih opcija, pripremila teren za nedavni brzi odlazak Saše Jankovića u političku penziju i time otvorila put ukrupnjavanju opozicije.
Protestna kvadratura kruga
Bude li zaista vanrednih izbora, njihov značaj će direktno zavisiti od pravila pod kojima će se održati. Ukoliko opozicija, uprkos trenutnom stavu, izađe na njih bez prečišćenih biračkih spiskova, bez obučenih kontrolora na svakom biračkom mestu, bez pristupa medijima i bez načina da džipove bez tablica zadrži podalje od biračkih mjesta, može komotno da pokuša i da bez padobrana skače iz aviona. Rezultat će biti u dlaku isti.
Manevarski prostor za dobijanje ustupaka je praktično nepostojeći kada imate vlast koja opoziciju tretira kao tropsku bolest i koja se na svaku kritiku na svoj račun baca na travu i valja kao Nejmar kad ga štoper pogleda poprijeko.
Pa ipak, potencijalni adut u borbi za dašak poštenih izbora predstavljaju protesti čiji povod je bio napad na Borka Stefanovića. Oni traju već nedjeljama, a broj učesnika im je u porastu, i to nije uspjelo da sakrije ni naprednjačko „kreativno brojanje“ prema kojem svaki demonstrant zauzima sedam kvadratnih metara.
Najavom da neće uslišiti zahtjeve revoltiranih sedmokvadratnih građana „čak ni ako ih se skupi pet miliona“ vrhovni vođa Vučićlenda je direktno omasovio proteste. To mu je izgleda postalo jasno pa je napravio zaokret od 180 stepeni i ponudio da sasluša zbog čega su to građani nezadovoljni u njegovoj državi meda i mlijeka.
Naravno da je ponuda neiskrena. Formulisanje zahtjeva je šansa da se unutar protesta stvori razdor, a njihovo iznošenje je prilika da tabloidi fiksiraju metu kojoj će ispaljivati naslovnice u potiljak. Povrh toga, ponuda dolazi uz Vođinu ogradu da hoće da sasluša građane a ne stranke, pri čemu naravno zadržava pravo da procjenjuje koji zahtjev je vaš lični, a koji iznosite zato što ste soroševski instruisana dosmanlijska gnjida željna linča, silovanja i nasilja. Drugim riječima, Vučić bi da bude jedini tumač konteksta, a kontekst je sve. Pošteno, zar ne?
Opozicija 2019. treba da reši kvadraturu kruga: kako da se ne gura u prvi plan građanskih protesta – ovih ili nekih budućih – a da ih iskoristi kao adut u borbi za iole legitimne izbore. Dodatni izazov leži u tome da tokom 2019. počne da koristi autogolove vlasti, a ne da postiže sopstvene, kao što je Đilasov stav da za Vučića radi svako ko kritikuje opoziciju i ne dolazi na proteste. Time se ne stiču nove pristalice, niti se pokazuje da si drugačiji od onih koje bi da smjeniš, a da bi klatno konačno krenulo na drugu stranu potrebno je odoleti iskušenju da se puca u vlastito stopalo.
Kosovska hipoteka
Ono što bi 2019. moglo da učini godinom odluke je druga neizostavna tema srpske politike: Kosovo. Beogradskoj vladi je u interesu da konačni rasplet odugovlači što je moguće duže: u Briselu će imati punu podršku i odrešene ruke po pitanju unutrašnje politike dok god sarađuje u procesu formalizacije kosovske nezavisnosti.
Međutim, povratak Sjedinjenih Američkih Država u pregovarački proces prošle godine sugeriše da je prelomna tačka bliže nego što smo pretpostavljali. Kada do nje dođemo, Vučić će prestati da figurira kao faktor mira i stabilnosti, stičući istovremeno hipoteku Potpisnika Onoga Što Se Nije Smjelo Potpisati.
Kako god prepakivali suštinu, nema propagande koja će takvu stavku u biografiji uspješno neutralisati pred protivnicima kosovske nezavisnosti. Naravno, daleko od toga da se neće pokušati: u javni govor već je umetnut termin „razgraničenja“, koji predstavlja ništa drugo do politički korektan način da se govori o priznavanju državnosti Kosova a da se sačuva patriotska nevinost.
Razgraničenje u svom korenu ima reč „granica“. Da se ne bismo dosetili između čega ono postoje granice, vlast metodično diže i spušta predratnu psihozu tako što u pravilnim razmacima vrišti o ratu koji samo što nije počeo, a od kojeg nas čuvaju diplomatski napori samozaljubljenog mesije. Ta držite-me-da-se-ne-pobijem retorika bila bi uverljiva kada ne bi bila rezervisana za domaću javnost – čim se prešaltaju na engleski, srpski zvaničnici skidaju ratničke boje i navlače široke ubriseljene osmehe.
Pa ipak, javnost u tu fantazmagoriju veruje zato što želi da veruje: lako je izražavati spremnost da se ide u rat kad znaš da je izvesnije da ćeš u 2019. otići u inostranstvo u potrazi za poslom.
Naravno, još je lakše kad si na čelu države, pa o svemu tome odlučuješ sam.
Bonus video:
