Da li biste ostavili svoje dijete u šumi? - Vijesti.me
NORMALAN DIO DJETINJSTVA KOD HOLANĐANA

Da li biste ostavili svoje dijete u šumi?

Holandska tradicija podrazumijeva da se djeca u predtinejdžerskom uzrastu, mahom u grupama, ostavljaju u šumi odakle treba sami da nađu put do baze. Holanđani to rade jer tvrde da djeca tako “brže odrastaju”

Ilustracija
Ilustracija (Foto: Shutterstock)

Malo posle deset uveče, automobil se zaustavio na ivici šume. Vrata su se otvorila i iz kola je izašlo troje djece: dvojica plavokosih dvanaestogodišnjaka i petnaestogodišnja djevojčica sa smeđim pletenicama i rancem išaranim emotikonima. Vozač je potom dao gas i ubrzao.

Troje djece bilo je tako sićušno dok su hodali prostranom šumom, kilometrima daleko od ljetnjeg kampa koji su pohađali. Pratili su stari GPS uređaj koji im je pokazivao u kom smjeru treba da idu. Bio je mrak. I bili su sami. Posmatrali su tamu: da li je ovo pravi put?
“Mogao bi da bude”, rekao je Tomas, vođa ekipe.

Potom su zašli u šumu.

U pitanju je holandska tradicija koja podrazumijeva da se djeca u predtinejdžerskom uzrastu, mahom u grupama, ostavljaju u šumi odakle treba sami da nađu put do baze. Trebalo bi da ovo bude izazov, a avantura uglavnom počinje oko dva ili tri sata ujutru.

U nekim varijantama izazova donekle inspirisanog vojnim vježbama, odrasli prate djecu, ali im ne pomažu da se snađu, iako im ponekad kao tragove ostavljaju šifrovane poruke. Da bi izazov bio teži, organizatori ponekad djeci stavljaju poveze preko očiju dok ih odvoze do mjesta sa kojeg njihova potraga kreće. Ponekad se čak skrivaju u žbunju i proizvode zvuke nalik divljim životinjama.

Ako vam ovo zvuči pomalo suludo, to je zato što niste Holanđanin. Holanđani drugačije percipiraju djetinjstvo. Djeca se uče da ne zavise pretjerano od odraslih, a odrasli se uče da djeci dopuštaju da ona sama rješavaju svoje probleme. Izazov u šumi, takozvani “dropping”, predstavlja ove principe u ekstremnoj formi i vodi se idejom da je čak i za djecu koja su umorna, gladna i dezorijentisana uzbudljivo da budu vođe. Odrasli imaju lijepa sjećanja na svoje šumske avanture.

Rik Udega, 22-godišnji vođa izviđača, prisjeća se kako ga je zaustavila policija pošto je vozio jednosmjernom ulicom do mjesta sa kojeg je trebalo da djeca krenu u potragu. Srce mu je preskočilo jer je, kaže, uradio nešto što je protivzakonito.

Policajci su zavirili na zadnje sjedište gdje je sjedelo četvoro djece vezanih očiju, što takođe, dodaje Udega, nije dozvoljeno.

Pokušao je da ostane smiren i ukratko rekao kuda se zaputio...

“Pogledali su se, a potom mi se osmjehnuli i rekli: ‘Prijatno veče vam želimo. I pokušajte da se držite pravila’”.

šuma
Ilustracija(Foto: Jelena Kontić)

Djeca su u Osterlicu ušetala u šumu, a sa zemlje se širio miris borovih iglica. Na nebu je nikao polumjesec. Nekoliko minuta su se čuli automobili sa obližnjeg puta, ali je buka brzo utihnula.

Te noći je u šumu prvi put krenuo Stijn Jongenvard, jedanaestogodišnji dječak koji tvrdi da je naučio engleski jezik uz igru Minecraft i Hawaii Five-O. Kod kuće slobodno vrijeme provodi ispred svog PlayStation-a.

Njegova majka Tamara kaže da je došlo vrijeme da se on nauči odgovornosti i da je “dropping” korak ka tome.

“Stijn ima jedanaest godina. Vremenski okvir u kojem možemo da ga naučimo nečemu se polako zatvara. Ulazi u adolescenciju, a onda će morati da sam odlučuje o svom životu”, smatra ona.

Pošto su hodali nekih pola sata, skrenuli su sa puta dublje u šumu, a zatim zastali na nekoliko minuta. Deset metara dalje, nekakva telesina šuškala je u grmlju i djeca su se preplašila. Jelen.

Ovakve izviđačke pustolovine su normalan dio detinjstva kod Holanđana u tolikoj mjeri da se oni gotovo po pravilu iznenade kada ih neko pita o tome.

Pia de Jong, holandska književnica koja je svoju djecu odgajala u Nju Džerziju, navodi da ova tradicija odražava jedan dio filozofije roditeljstva svojstven Holanđanima:

“Prosto pustite djecu u stvaran svet. Naravno, pobrinete se za to da ne umru, ali mimo toga, sve je na njima, moraju da sami nađu svoj put”.
Pia de Jong (58) počela je da preispituje uvreženo mišljenje da je ova tradicija zabavna.

“Zamislite da ste se izgubili i nemate pojma kuda treba da idete. Možda ste izgubljeni deset sati, možda čitavu noć, nemate predstavu, kasno je i dugo ste hodali, i svi su pomalo uplašeni”, kaže Pia.

šuma
Ilustracija(Foto: Jelena Kontić)

Nakon toga je, ipak, zamišljeno zastala.

“Ne mislim da je lijepo raditi to djeci, u stvari”, zaključila je. Djeca koja su odlazila u šumu 2011. i 2014. godine povrijeđena su u saobraćajnim nesrećama pošto su automobili udarili dok su lutala niz put. Tada je ova praksa regulisana strožije. Tim djece nosi mobilni telefon za slučaj nužde, a izviđačka udruženja nalažu da učesnici nose prsluke zbog vidljivosti i nude smjernice.

Izviđačke vođe nedavno su ćaskale o „papirologiji“ i tome kako je djetinjstvo sada mekše nego ranije.

“Društvo se miijenja”, kaže Udega, ali je srž ove holandske tradicije ista...

“Tako se osjećate kao da ste glavni.”

Stijn i drugo dvoje djece su do jedan posle ponoći ušli u treći sat hoda. Bili su previše iscrpljeni da bi razgovarali.

Prošlo je petnaest minuta, i još petnaest i nije bilo nikakvih naznaka da su uopšte u blizini kampa.

“Moji roditelji sada spavaju. Moja sestra spava. Mozak mi je umoran. Stopala su mi umorna”, rekao je Stijn.

Jedan dječak je odustao na pola puta, a to kao da je dodatno podstaklo ostale u odlučnosti da dođu do kraja.

Na polovini puta, djeca su dobila grickalice i vodu, ali su zauzvrat morala da se odreknu GPS uređaja. Svejedno se niko nije žalio.

“Nastavljam”, rekao je Stijn i dodao:

“Ne znam zašto, ali nastavljam”.

Bilo je blizu dva sata posle ponoći kada su konačno stigli do kampa. Zapalili su vatru i na njoj skuvali kobasice. Smazali su kasnu večeru, neko vrijeme su posmatrali vatru, a potom otišli u šatore.

Kada se narednog jutra probudio, oko jedanaest sati, Stijn je sebe smatrao veteranom. Više mu nije nedostajao PlayStation. Jednog dana će, kada bude imao svoju djecu, kaže, i njih poslati u ovu pustolovinu.

“To vas uči da i onda kad je najteže nastavite naprijed, nastavite da hodate. Nikada ranije to nisam morao da uradim”, ističe jedanaestogodišnjak.

Elen Beri, The New York Times


Vidi sve komentare