Prethodna, 2019. godina za Crnu Goru bila je godina protesta. Protestovalo se za čemprese i parkove, za rijeke i potoke, za pašnjake i planine, za hramove i vjeru. Protestovalo se protiv korupcije i pljačke, protiv lokalnih vlasti, ministarstava, tužilaštva i prije svega vrha vlasti oličene u partijama koje vladaju sedamdeset i pet godina (DPS, legalno preimenovan iz nekadašnjeg Saveza komunista).
U klasičnom crnogorskom maniru, istovremeno su živjela dva narativa, bilo o kom protestu da se radilo. Možemo tako reći da kod nas postoji jedan svojevrstan Hajzenbergov princip neodređenosti. Po Hajzenbergu, u kvantnoj mehanici što preciznije mjerimo položaj, to nam je teže da izmjerimo impuls a što više pažnje usmjerimo na impuls, to nam mjerenje položaja više izmiče. U crnogorskoj javnosti, što se više krećemo u provladinim krugovima, to više čitamo njima naklonjene medije, to teže možemo razumjeti šta žele i misle oni opoziciono nastrojeni. Isto tako, ako čitamo opozicione medije, razgovaramo sa opoziciono nastrojenim ljudima, mi maltene ne možemo zamisliti kakav to čovjek podržava ovu vlast, nejasno nam je da li on uopšte postoji?
Kada se radi o protestima, jedni su govorili o iskri slobode, o pravu na mišljenje, o borbi za svoja prava, o iskrenosti i istrajnosti, dok su drugi osuđivali apsolutno sve, nazivajući demonstrante izdajnicima, politikantima, ljudima koji misle i žele loše ovoj državi. Za jedne je svaka od tema bila apsolutno primarna, za druge je uvijek moglo nešto drugo da se uradi i uvijek su oni na protestu “bili u krivu”. Zanimljivo je da je svaki protest vlast pokušavala poniziti riječima da je protest “politički”, kao da je u pitanju nešto loše, slučajno ili namjerno zaboravljajući da je protest upravo “najpolitičkiji” potez koji građani mogu povući. To nam samo pokazuje koliko smo se udaljili od suštine onoga što politika treba da predstavlja, zanemarujući da njeno izvorno značenje, grčko “politikos” znači “javno, društveno”, odnosno da predstavlja cilj učešća u društvu i javnom prostoru koji nam svima pripada. Čuđenje tome da ljudi protestuju je poseban vid zlobe i bezobrazluka jer ljudi ne protestuju kada su srećni, kada misle da vlast poštuje njihove želje i da ih zapravo predstavlja, kada vjeruju da u njihovoj zemlji postoje pravo i pravda. Svakome je ljepše biti na nekoj prijatnoj lokaciji u društvu porodice i prijatelja umjesto što šeta, u svom ili drugom gradu, nerijetko po hladnom vremenu, a još manje da iste događaje planira ili vodi računa da proteknu u najboljem mogućem redu.
Sva ta politička dešavanja, a protest je zapravo više politički od bilo kakve skupštinske rasprave ili (ne)slobodnih izbora, vratila su me osam i po godina unazad, u vrijeme koje sam proveo u Londonu. Doživjeti London je moguće na hiljadu i jedan način, i to je vjerovatno njegova najveća ljepota. Iako je stari grad jedne imperijalne i bogate nacije, on ne predstavlja sterilan grad-muzej nalik na Pariz. Nije ni brutalno savremen kao Berlin, niti zaglavljen u jednoj staroj eri kao Beč. Istovremeno je moderan i star, kulturan i užurban, pun velikih i malih ljudi, parkova i arhitektonskih čuda, te po meni najviše oslikava Evropu nekada i sada, što je možda i paradoksalno imajući u vidu nadmenost Britanaca prema Kontinentu, te ponižavajuće poglede koje im upućuju Francuska i Njemačka. London možete doživjeti čisto turistički, obilazeći veliki broj nevjerovatnih spomenika, od katedrale Svetog Pavla i Big Bena do Trga Trafalgar, Bakingemske palate i Griniča, možete i kroz kulturu, posjetivši Britanski muzej i mnogobrojne galerije, ali i predstave u nebrojenim pozorištima Kovent Gardena, u Sohou i Trgu Lester. Možete ga iskusiti i kroz zabavu, kroz hranu i pića (koja su mahom donijeli raznorazni imigranti), kroz fudbal i kriket ili jednostavno kroz razgovore s ljudima. Ako, pak, želite da ga doživite kroz modernu muziku, tek vam se tu otvaraju hiljade mogućnosti, od Ebi roud zebre, Kemden Taun prolaza, elektrane Batersi i ostalog. Tu su i lokacije iz filmova i serija, gdje ćete u pabovima i na trgovima naići na likove iz filmova Ričarda Kertisa, Gaja Ričija i mnogih drugih. Da ne govorim o svima nama poznatom Pekamu i zgradama “Nelson Mandela”. Jednostavno, mogućnosti doživljaja Londona su nebrojivo velike i samo od vas zavisi koju ćete izabrati. Pretpostavljam da bi se grad mogao posjećivati svake godine, uvijek na drugačiji način.
Za ovu priliku, pokušavam se prisjetiti jednog možda manje poznatog Londona, mjesta protesta i otpora, mjesta naučenih, ali i novih lekcija. Lista protesta i nemira u glavnom gradu Velike Britanije seže deset vjekova unazad i vjerovatno da ne postoji važnije političko pitanje koje nije izvelo određen broj građana na ulice. Većina tih protesta vezana je za životni standard, za radna mjesta i radna prava uopšte, ali je bilo i onih koji su za temu imali životnu sredinu, poreze, biračka prava, ljudska prava i suprotstavljanje ratu. Najveći protest u istoriji Londona se odigrao petnaestog februara 2003. godine i za cilj je imao dizanje glasa protiv nelegalne invazije na Irak. Smatra se da je između 750.000 i milion ljudi izašlo na ulice.
Pokušao sam u svojim mislima rekreirati taj protest, krećući od ulice Gauer koja se nalazi iza Britanskog muzeja, jedne male ulice koju krase zgrade od braon cigle, cigle koja samo u Londonu ne može djelovati mrtvo već prkosno, i kroz koju se pružaju redovi platana. Teško mi je bilo izmaštati u tako maloj ulici tako nepreglednu masu, pa sam produžio na Totenhem bulevar, koji je nešto širi ali i dalje sasvim običan. Nije mi bilo lako da zamislim desetine hiljada pred sobom jer je i sama ulica bila poluprazna, i najveću buku su stvarali crveni dabl-dekeri i crni taksiji. Totenhem bulevar se na kraju uliva u aveniju Šaftsburi koja je već turistički prepoznatljivija i krase je zanimljive radnje uz crvene telefonske govornice i crvenu ciglu koju je patina pretvorila u boje londonskog Vest Hema. Ta ulica već djeluje nekako spremna da podrži protest, djeluje kao svjedok raznih dešavanja koja su došla i prošla, a crvena cigla je ostala. Sve te široke ulice se na kraju izlivaju u trg Pikadili na kom je već ozbiljna masa s jedne strane gledala u pozorišta a s druge u zasljepljujuće led reklame. Da li su tu već demonstranti bili svjesni da, koliko god da ih je, točkovi svijeta se okreću, predstave i dalje igraju, reklame se vrte a njihovi vapaji za poštenim i pravednijim svijetom odlaze u vjetar?
Na kraju, kada se čitav milion skupio u Hajd parku, najvećem od velikog broja londonskih parkova, odslušali su govore, skandirali parole i razišli se. U rat, opravdan najdestruktivnijom teorijom zavjere poslije 1945. se otišlo, stotine hiljada (pretežno) civila su poginule a situacija nije ništa bolja ni sedamnaest godina kasnije. Danas, mediji koji su huškali na rat se pretvaraju da to nisu činili istovremeno huškajući na nove ratove (sada je Iran na meti), političari koji su pokrenuli te ratne zločine nisu odgovarali, a neki od njih pozivaju na nove ratove uz obećanja “ovaj put nećemo pogriješiti”. Milion ljudi je bilo na ulici i nisu postigli ama baš ništa. Možda su građani Londona baš zato, osam godina kasnije, a nepunih mjesec dana od mog odlaska iz britanske prijestonice, na policijsko ubistvo Marka Dugana reagovali besmislenim, haotičnim nasiljem. Londonci tada nisu protestovali, nisu uzvikivali parole već su išli, lomili, palili, uništavali ono što su našli pred sobom, bilo da se radilo o automobilima, radnjama ili infrastrukturi.
Treći Njutnov zakon kaže da svaka akcija ima jednaku reakciju u suprotnom smjeru. Kao što su problemi sedamdesetih naišli na nerazumijevanje i onda eskalirali u “Nemire u Brikstonu” (koje je u pjesmi predvidio kultni bend “The Clash”) tako su decenije ignorisanja javnosti od strane političkih elita (nisu pomogli ni protesti ni smjene na izborima, ni razne peticije i aktivizmi) dovele do “Nemira u Totenhemu”. Pitam se, vraćajući se mislima u zelenilo Hajd parka, da li u svim tim ljudima koji provode svoje dnevne aktivnosti, bilo da čitaju, šetaju, igraju kriket ili nekud žure, lagano otkucavaju bombe nepravde, spremne da ih samo jedna kapisla pretvori u bezumne rušitelje svega što im se nađe na putu. Ljudi koji protestuju, tamo su jer ih tišti određena nepravda, oni su spremni da žrtvuju svoje vrijeme zarad svoje zajednice i Vlade su dužne da ih saslušaju. Suviše često političari zaboravljaju da su obični građani njihovi poslodavci, da ih plaćaju kako bi ih predstavljaju i sprovodili u djelo njihovu volju. Vlast počiva na suverenitetu svih građana i njen mandat, ako želi da bude legitimna, jeste da taj suverenitet poštuje, umjesto što se krije u paternalističkom elitizmu po kom navodno oni bolje znaju šta građani, pravi poslodavci i nosioci suvereniteta, žele. Londonske, kao i svake druge šetnje, su želja građana da nosioci vlasti budu njima odgovorni, s druge strane, nemiri su plod predugog ignorisanja te odgovornosti koje vode u haos beznađa. Ne treba biti previše mudar i zaključiti da su same šetnje jedan alarm, jedan vapaj društva u cjelini ka onima koji ga vode da se krenulo nekim pogrešnim putem a da je i dalje moguće tu grešku ispravljati, a suverenitet vraćati onom kome pripada, građaninu. Ako je i nemoguće zamisliti svijet bez nepravde, nadajmo se makar da će šetnje biti dovoljan korektiv istih, i u Londonu i na drugim mjestima.
Bonus video:
