Mengele – "Anđeo smrti" iz Aušvica - Vijesti.me
KAD JE STRAH OD JEDNE OSOBE VEĆI OD GLADI I HLADNOĆE

Mengele – "Anđeo smrti" iz Aušvica

"Zavukla sam se pod krevet, skupila se, zažmurila. Mislila sam – neće me naći", priča jedna od žrtava Jozefa Mengelea

Iz logora Aušvic-Birkenau
Iz logora Aušvic-Birkenau (Foto: dw.com)

Lidija Maksimovič je kao trogodišnja djevojčica u decembru 1943. došla u Aušvic-Birkenau. Njemci su njenu porodicu iz okoline Minska u Bjelorusiji strpali u taj koncentracioni logor.

Scene koje je vidjela nakon dolaska, do danas nije zaboravila. Bilo je to usred noći. Prilaz su osvjetljavali reflektori. Pripadnici SS-a su se drali, psi su lajali. Porodice su brutalno razdvajane.

I Lidija je odvojena od svoje majke i smještena u dječiju baraku. Unutra su bili dugi redovi drvenih ležajeva. Umjesto madraca, na njima je bila slama. Sve je bilo puno gamadi, pokrivači su bili tvrdi od prljavštine. Djeca su patila od gladi i hladnoće. Ali, još više od gladi i hladnoće, plašila su se dolaska doktora Mengelea.

"Anđeo smrti" dolazi u Aušvic

Jozef Mengele najstariji je sin Karla i Valburge. Imali su porodičnu firmu u Gincburgu na jugu Njemačke. Studirao je medicinu i antropologiju. Nakon toga, bio je istraživač na Institutu za biologiju nasleđivanja i rasnu higijenu u Frankfurtu.

U ljeto 1940. Mengele se dobrovoljno javio u jedinice SS. Tri godine kasnije, kao 32-godišnjak, poslat u Aušvic. Tada je imao čin u rangu majora. Kao logorski ljekar, bio je angažovan prilikom selekcije zatvorenika. Posebno su ga interesovala djeca. Prije svega blizanci i djeca patuljastog rasta.

Mengele provjerava da li boja očiju može da se promijeni uz pomoć injekcija sa bojom. Djecu operiše bez narkoze. Blizance namjerno zaražava tuberkulozom i pjegavim tifusom. Mnoga djeca pritom umiru, druga su ciljano ubijana. Zatvorenici ga zovu – "Anđeo smrti".

Borba za preživljavanje

Mala Lidija nije uspjela da se sakrije od Mengelea. Na njoj je testirao vakcine. Nakon bezbrojnih injekcija, bila je više mrtva nego živa. Kad je njena majka krijući se ušla u dječiju baraku kako bi joj dala nešto hrane, našla je svoje dijete u nesvijesti. Lidija je ležala na drvenom krevetu pod visokom temperaturom.

Mengele nije bio ni bolesni sadista, niti fanatični nacionalsocijalista – napisao je Zdenek Zofka u svojoj knjizi "Gincburg u vrijeme nacional-socijalizma“. Taj istoričar pretpostavlja da je on bio "beskrajno ciničan". I da je zbog toga mogao svoje žrtve da posmatra ne kao ljude, već kao "mrtvi materijal“.

Mengele bježi

U januaru 1945, neposredno prije nego što je Crvena armija došla do Aušvica, Mengele bježi ka zapadu. Pod lažnim imenom krio se u blizini Gincburga. U Južnu Ameriku je pobjegao 1949.

Nacističkog zločinca za kojim je bila raspisana međunarodna potjernica novcem je pomagala njegova porodica. Jozef Mengele poginuo je 1979. prilikom nesreće na kupanju u Brazilu. Porodica je dugo prikrivala njegovu smrt i to se saznalo tek 1985.

Pretpostavlja se da je porodica htjela da izbjegne kaznu – naime, nakon pet godina zločin skrivanja informacija o traženoj osobi zastarijeva.

Uticajna porodica

Mengeleovi su uticajna porodica. Karl Mengele, Jozefov otac, još prije rata je vodio fabriku "Mengele i sinovi“ koja je uspješno proizvodila poljoprivredne mašine. U novembru 1932, Karl Mengele je hale svoje tvornice stavio na raspolaganje za predizbornu kampanju Adolfa Hitlera. U maju 1933. postao je član NSDAP.

Nakon rata, firma posluje još uspješnije. Karl Mengele postaje odbornik u gradskom vijeću i drugi gradonačelnik. Godine 1952. proglašen je za počasnog građanina. Po njemu je nazvana jedna ulica. Kad je umro, firmu preuzima njegov sin Alojz, Jozefov mlađi brat. Preduzeće je u međuvremenu propalo.

Bježanje od medija

"Mengele“ – tako se javila jedna žena kad sam nazvao telefonski broj fondacije „Porodica Ditera Mengelea“ u Gincburgu. A kada sam je zamolio da zakažem termin za razgovor, odgovorila je: „Nismo zainteresovani za kontakte s medijima.“ I spustila je slušalicu.

Fondaciju je 2009. osnovao Diter Mengele, sin Alojza Mengelea. Ona je do sada u dobrotvorne svrhe dala više od 250.000 eura. Ali sa prošlošću ne želi da ima nikakve veze. I ne učestvuje u projektima obeštećenja prisilnih radnika, niti u građanskim inicijativama kojima se podsjeća na žrtve Jozefa Mengelea.

Građani podsjećaju na Mengeleove žrtve

Zahvaljujući angažmanu profesora gimnazije Zigfrida Štajgera, u rodnom mjestu Jozefa Mengelea Gincburgu podignut je spomenik Janušu Korčaku, poljsko-jevrejskom učitelju koji je 1942. ubijen u njemačkom logoru smrti Treblinki. Štajger je pokrenuo i dramsku grupu koja od 2005. izvodi komad „Potpaljivanje – ili Jizef M. i njegovi istomišljenici“.

"Kritikujemo sve ljekare koji sprovode zločinačke eksperimente na ljudima", kaže Štajger.

Iz civilnog društva došla je i ideja o podizanju spomenika žrtvama Jozefa Mengelea. Učenici gimnazije u Gincburgu predstavili su impresivnu ideju sa desetinama ljudskih očiju.

Lidija je preživjela Aušvic

Lidija je doživjela ulazak Crvene armije 27. januara 1945. u logor. "Nakon oslobođenja, u baraci je bilo 160 djece – od dvije do 16 godina. Ja sam tu bila najduže.“ U logoru Aušvic-Birkanauu ubijeno je 200.000 djece.

Nakon rata, Lidiju je usvojila jedna poljska porodica. Dugo se smatralo da joj je majka mrtva. Tek nakon više godina, majka i dijete ponovo su se pronašli.

Ali strah od doktora Mengelea je ostao. Kad bi se igrala sa drugom djecom, Lidija je upozoravala: "Ne vičite tako glasno, doći će Njemci".

Lidija Maksimovič je nakon rata završila hemiju. Udala se, pa čak i osnovala svoju sopstvenu firmu. Ali boravak u logoru ostavio je trajne posljedice: "Nisam bila u stanju da stvarno i iskreno volim. Ni svoje dijete nisam mogla da volim onako kako bi trebalo jedna majka".


Vidi sve komentare