Različite vizije zbližavanja Evrope

Barosova zamisao Evrope kao federacije nacionalnih država izazvala je burne reakcije
5 komentar(a)
Ažurirano: 17.09.2012. 09:48h

Od dopisnice „Vijesti“

Nekoliko dana nakon što je Žoze Manuel Baroso, za vrijeme najvažnijeg godišnjeg govora u Evropskom parlamentu, iznio svoju viziju Evrope kao federacije nacionalnih država, reakcije se ne smiruju.

U Briselu, predsjednici velikih evropskih partija zastupljenih u Evropskom parlamentu reagovali su mlako - i to i socijalisti i demohrišćani, okupljeni u Evropskoj narodnoj partiji (EPP). Bivši belgijski premijer Gi Verhofštat, danas lider liberalne frakcije (ALDE), rekao je da je po njemu Barosov predlog o federaciji nacionalnih država preslab, jer ono što bi stvarno bio pomak, bila bi federacija građana.

Lider Zelenih, legenda 68-osmaškog pokreta, Daniel Kon-Bendit, takođe je rekao da je nezadovoljan Barosovim predlogom, jer nije dovoljno promišljen. Njemci su, preko analitičkih i univerzitetskih instituta bliskih vladajućim demohrišćanima (CDU), dali neku vrstu opreznog blagoslova. Britanci ni ne komentarišu, jer se zna da bi istog trenutka, kad bi takva ideja bila na stolu, vlada pozvala na referendum kojim bi građani odbacili članstvo u Evropskoj uniji.

O čemu je, zapravo, govorio predsjednik Evropske komisije u Evropskom parlamentu i koliko je to važno?

Barosova vizija izlaska iz sistemske krize EU je da se u srednjoročnom razdoblju realizuje bankovna i fiskalna unija, ali da se kao dugoročni cilj postave duboke i čvrste integracije koje omogućuje politička unija, odnosno da se Evropa pretvori u federaciju. Međutim, kakva bi to federacija bila, Baroso nije išao u detalje, jer se više posvetio bankovnoj i fiskalnoj uniji.

Ideja začeta još 1941.

Federalna Evropa vrlo je stara ideja, najpažljivije artikulisana u tzv. Manifestu iz Ventotenea (1941.“Per un'Europa libera e unita“) Italijana Altieria Spinelija, jednog od osnivača Evropskog federalističkog pokreta. Spinelijevci, čije udruženje i danas postoji, i registrovano je u Briselu, zalažu za široke socijalne reforme. Njihova osnovna orijentacija je socijaldemokratija.

Na desnoj strani spektra, "Pokret Pan-Europa" dugo vremena vodio je posljednji pretendent na habsburški prijesto, Oto von Habsburg. Pokret "Pan-Europa" zalaže se za federalističku Europu, pa i danas imaju nekoliko svojih članova u Evropskom parlamentu. (I oni, kao i spinelijevci, jako se zalažu za članstvo zemalja bivše Jugoslavije u EU). Federalizam u Evropi je idealna pretpostavka, plemenita vizija ujedinjenja, ali politički se, kroz istoriju integracija relativno slabo pokazao. Nakon Drugog svjetskog rata, kad se Evropa počela ujedinjavati, odbačena je ideja federalne Evrope.

Unija se, kroz svoje prethodne transformacije (a to su Zajednica za ugalj i čelik, Evropska ekonomska zajednica, Evropska zajednica) razvijala, da se slikovito i pojednostavljeno izrazimo, kao kroz klastere, kroz čvorove interesa koji su okupljali države oko različitih sektora.

Dogovori ispred zajedništva

Kad je sektorsko povezivanje postalo vrlo jako i obimno, na njih se prirodno nadograđivala politička zajednica. Danas u EU prevladava „snaga“ država članica (Savjet) i tzv „međuvladini“ dogovori ispred trenda zajedništva, ili kako se to briselski kaže komunitarizma, koji zagovora Europska komisija.

Konačno, gotovo svaki put kad se nešto odlučuje u Briselu, i sami vidimo da primat odnose nacionalne države, koje se izražavaju kroz Savjet.

Gotovo svaki put kad se nešto odlučuje u Briselu, i sami vidimo da primat odnose nacionalne države, koje se izražavaju kroz Savjet

Federalnu Evropu nedavno je, na julskom samitu spomenula i Angela Merkel, a iz onog što je govorila, zaključujemo da je to cilj kojem bi Unija trebalo da teži ako želi da se riješi krize povjerenja i kredibiliteta kroz koju sada prolazi.

Ipak, Merkelova je vrlo oprezna političarka, i njen nastup tada niko nije shvatao kao viziju, nego kao njeno pozicioniranje na unutrašnjoj, njemačkoj političkoj sceni.

Federalizam ili suverenost

U Uniji, međutim, nekoliko zemalja naginju federalizmu, a to su Njemačka, Belgija, Luksemburg. Druga društva i nacije su one kojima na pamet ne pada da odstupe od svoje suverenosti. Među njima se ističe Francuska. Tačnije, Francuska je zemlja u kojoj se vrlo često govori o potrebi federalizma u Evropi, ali Pariz nikada nije napravio ni jedan jedini korak u tom pravcu (osim što je Miteran ultimativno tražio od Kola 1990. da se uvede euro u zamjenu za dozvolu ujedinjenja dvije Njemačke). Dakle, dvije najbliže zemlje u EU imaju različite vizije daljeg zbližavanja.

Pariz je za zbližavanje sektora (kao poljoprivrede, ribarstva, itd.) ali nikako ne institucija. Njemačka ne bi imala ništa protiv protiv ideje zajedničkih institucija.

Ipak, ni u Njemačkoj federalizam nije voz u koji bi odmah uskočili. To je jasno iz nastupa njemačkih ustavnih sudija nakon Barosovog govora koji su stavili do znanje da su za „njemački ustav iscrpljene mogućnosti daljih evropskih integracija“, odnosno da bi, ako bi se ulazilo u dublje povezivanje, njemački Ustav mora da bude mijenjan u ključnim odredbama. To se ne čini vjerovatnim u skorije vrijeme.

Moguće su i velike promjene temeljnih evropskih ugovora - sada Evropa pravno počiva na Lisabonskom ugovoru - i potpuno drugačija konstrukcija Evrope. Ako se ne bi svi složili da EU bude federacija, a ne bi, neke zemlje mogle bi izabrati da postanu prava federacija, recimo Njemačka, Belgija, Luksemburg, možda i Holandija. (Možda i Slovačka, Slovenija, Austrija). Druge bi se posložile, prema svojoj volji u nekoliko orbita oko takvog čvrstog federalnog jezgra. Novi temeljni ugovor, koji bi zamijenio Lisabonski, možda bi bio, mada to Baroso nije izgovorio, Ustav Evrope.

Važno je da Baroso nije svojim govorom postavio političku liniju, niti on ima za to mandat, ni snagu, nego je iznio u 45 minuta govora obrazloženu ideju zašto misli da je federacija put za opstanak. Federacija bi bila garant veće efikasnosti Evrope, afirmacije na globlanom planu, i spasila bi unutrašnju političku i ekonomsku koheziju Unije.

Bivše jugoslovenske države ponovo zajedno?

Između ostalog, otvara se pitanje da li se Crna Gora, sad kad očekuje pregovore, otisnula na put u kojem će svoju državnost, jednoga dana, možda dijeliti i sa nekima od onih sa kojima je ranije bila u Jugoslaviji. U Hrvatskoj, Barosov govor podstakao je samo jedan smjer razmišljanja, a to je ako Brisel govori o federaciji, a ako istovremeno govori da hoće i cijeli zapadni Balkan u EU, da li to znači da ćemo "sjutra" opet biti u zajedničkoj državi sa Srbijom?

Riječ "federacija", bez obzira na njene naučne i pravne definicije, ne izaziva isti emocionalni odgovor u Zapadnoj i u jugoistočnoj Evropi.

Galerija

Bonus video: