Na američku inicijativu, neće biti bilateralnog susreta američkog i ruskog predsjednika Baraka Obame i Vladimira Putina na marginama sastanka G-20 koji se 5. i 6. septembra održava u Sankt Peterburgu.
Ima li razloga za brigu, treba li spašavati svijet, da li je u tom smislu moguće računati na pomoć Supermena, Spajdermena, Betmena ili nekog od drugih holivudskih junaka sa humanističkim programom? Američko-ruski odnosi su, uglavnom zbog slučaja Snouden, sve lošiji - kako se taj pad doživljava u zemljama njemačkog govornog područja?
Njemački list Špigl posmatra situaciju iz ugla svojevrsne korisne malverzacije i za Obamu i za Putina - kratkoročno gledano, obojica profitiraju u toj hronici najavljenog hladnog rata, zaključuje ovaj list.
Novi kurs konfrontacije američkog predsjednika prema njegovom ruskom kolegi samo učvršćuje Obamine pozicije među konzervativnim redovima kako vlastitih demokrata, tako i suprotstavljenih republikanaca. Slično je i kod Putina, koji na taj način može računati na popularnu podršku tradicionalno anti-američki nastrojene većine stanovništva.
Dobra strana te drame na javnoj pozornici je u tome da iza kulisa američko-ruska saradnja teče i dalje kao da se ništa nije dogodilo, a loša - da će se prave štete pokazati tek na dugi rok, zaključuje Špigl.
Zašto američka državna politika pretvara svijet u taoca lokalne televizijsko-estradne kulture - pita se "Noje cirher cajtung", aludirajući na to da je Obama najnovije "smjernice" nacionalne politike objavio u emisiji "Noćni razgovori" poznatog voditelja Džeja Lenoa na tv mreži NBC.
"Slučaj Snouden je školski primjer kako uz nesposobnu politiku jedan mali problem izrasta u diplomatsku katastrofu", sumira "Noje cirher cajtung", tvrdeći da su se obje strane temeljno preračunale.
Prvi su Kinezi shvatili da im "vrući krompir" Snouden ni malo nije potreban pa su ga spakovali u avion za Moskvu, odakle je američki uzbunjivač trebalo da produži let za Ekvador.
Zašto ga je Moskva uopšte primila, pa makar i na, kako je bilo planirano, nekoliko sati? Pa zato što, piše ciriški list, Kremlj nije odolio iskušenju da uz pomoć ekvadorskog predsjednika Rafaela Koree odigra "pubertetsku šalu" sa Vašingtonom.
Na Putinovu nesreću, Korea se u posljednji čas predomislio i ostavio Putina kao jedinog aktivnog aktera u ovoj šali s Vašingtonom, a nesrećnog Snoudena mjesec dana u tranzitnoj zoni na aerodromu Šeremetjevo.
S druge strane, navodi list, američki državni lov na Snoudena pokazuje do te mjere histerično opsesivne crte, da postaje istovremeno i tužan i smiješan, još jedna u nizu šala s teškim posljedicama - kao da bi njegova ekstradicija izbrisala sve ono što je Snouden otkrio o metodama rada američkih, ili uopšte modernih špijunskih službi, ili, kao da je stvarno moguće da on dobije fer proces u Americi.
Smireni Putin, bijesni Obama
Na vagi aktuelne razmjene diplomatskih "duhovitosti", smireni Putin ostavlja bolji utisak od Obame u nemoćnom bijesu.
Istina, Putinu je zbog toga trenutno bolje, ali Putin kao da zaboravlja da su Rusiji potrebni prijatelji - i to "veliki", uticajni prijatelji, zaključuje "Noje cirher cajtung". U Moskvi se, naime, diplomatski "sitniš" nikada nije računao u prijatelje već samo u "satelite".
Konzervativni njemački list "Frankfurter algemajne cajtung" obrušava se na problem kompetencije u američoj spoljnjoj politici, pa u Obaminom otkazivanju bilateralnog susreta s Putinom samo vidi jedan od simptoma čitave serije problematičnih poteza.
Vašingtonska diplomatija, na primjer, nemoćno "tumara" po Egiptu, sjedi "između svih stolica" i šalje u svijet iritirajuće signale podrške i Muslimaskom bratstvu i armijskom vrhu koji je Bratstvu objavilo rat.
Sve je postalo jasno kada je nedavno uticajni američki senator, republikanac Džon Mekejn bespomoćno zavapio: "Nisam znao da je situacija u Egiptu tako loša!".
Amerika je možda tehnički u mogućnosti da prisluškuje čitav svijet, ali na kraju ipak čuje samo sebe.
Njemački list postavlja pitanje zbog čega SAD sve češće dolazi do granica svoje moći. Naravno, u toj tački se može mnogo reći o promijenjenim geostrateškim uslovima, prije svega uopšte o novom tumačenju pojma "velesile" na početku 21. vijeka. Sve je to istinito, ali i nebitno za trenutnu sliku.
Konkretni problem je u nečem drugom. Vašington, kao prvo, ne prepoznaje granice vlastite moći, a drugo, kada do njih već dođe, odašilje u svijet upadljive signale nemoćnog bijesa.
Politička borba bojkotom
Bojkot susreta s Putinom, mogući bojkot Olimpijskih igara u Sočiju - sve to samo skreće pažnju na simbolične valence "bojkota" kao metode političke borbe - bojkot je moralna toljaga slabih, nemoćnih, posljednje utočište gubitnika.
Ako je tako, zašto se Amerika pred svjetskom javnošću stilizuje kao gubitnik, kad ona to, objektivno gledano nije, ili barem nije ništa više od drugih "velikih" koji su u posljednje vrijeme prošli kroz iskustva granica vlastite moći?
Austrijski list "Di Prese" postavlja pitanje na drugi način: Zašto Amerikanci, samim tim što su trenutno očito nesposobni za diplomatsku igru koja bi podrazumijevala više elegancije, prave Putinovu Rusiju većom i važnijom nego što ona zapravo jeste?
List podsjeća na tri i po decenije staru izjavu njemačkog kancelara Helmuta Šmita da je Sovjetski Savez kao "Burkina Faso sa atomskim oružjem", što bi vjerovatno trebalo razumjeti kao aktuelnu metaforu na američku opsesiju Moskvom.
Nije važno koliko je svijet kompleksan, nije važno koji su aktuelni "neprijatelji" Amerike, nije bitno koliko sama američka politika u posljedicama fabrikuje i hrani vlastite neprijatelje - Vašington će uvijek i prije svega biti fokusiran na Moskvu, odnosno, po Šmitovoj "pubertetskoj šali" iz sedamdesetih godina, na "Burkinu Faso s atomskim oružjem".
Novi hladni rat? Vašington je već otvorio toliko vrućih ratova i došao do toliko granica vlastite moći i uticaja da bi hladni s Moskvom bio čisto osvježenje.
Galerija
Bonus video:
