Štazi nije uspio da ućutka zavodljivi ritam rokenrola i panka - Vijesti.me
ULOGA MUZIKE U PADU ISTOČNE NJEMAČKE

Štazi nije uspio da ućutka zavodljivi ritam rokenrola i panka

Država je osmislila plesne korake, poput „lipsi“, u pokušaju da spriječi uspon rokenrola. Takođe je postojao suludi i u velikoj mjeri ignorisani sistem kvota kojim se ograničavalo koliko zapadne muzike može biti puštano na zabavama. Međutim „ne možete organizovati kulturu mladih“, kaže Hoveštad. „To jednostavno ne ide tako“

Mihail Gorbačov, Erih Honeker (Novine)
Mihail Gorbačov, Erih Honeker (Novine) (Foto: bbc.co.uk)

Kada muzika odražava duh slobode onda može da pređe sve granice. Komunistička Istočna Njemačka je 1961. godine izgradila zid koji je podijelio Berlin u pokušaju da se izoluje od Zapada. Međutim, nova istraživanja su pokazala kako beton, bodljikava žica i ogromni napori tajne policije, Štazi, nijesu uspjeli da ućutkaju zavodljivi ritam rokenrola i panka. 

Uspon „bitlmanije“ 1960-ih rezultirao je žestokom reakcijom Valtera Ulbrihta, lidera Njemačke Demokratske Republike (DDR). „Da li zaista treba da kopiramo svako smeće koje stigne sa Zapada.. sa svom monotonijom njihovog: je, je, je“, kazao je on u jednom od njegovih pompeznih obraćanja pristalicama Komunističke partije.

Imao je 70 godina i na neki način njegovi komentari se nijesu bitno razlikovali od onih većine zapadnih političara, kaže Dagmar Hoveštad, visoka zvaničnica u BstU, organizaciji koja istražuje arhive istočnonjemačke tajne policije Štazi.

„Starija generacija, ratna generacija, bila je protiv onoga što je radila omladina“, kazala je ona.

Međutim, za lidere Istočne Njemačke, ulozi su bili mnogo veći. Oni su se plašili da će ljubav prema zapadnoj muzici dovesti do ljubavi prema zapadnoj politici. Stoga su očajnički pokušavali da razviju „svoju verziju kul mladalačke kulture“.

Uhapšeni panker, Štazi muzej (Novine)
Uhapšeni panker, Štazi muzej (Novine)(Foto: bbc.co.uk)

Država je osmislila plesne korake, poput „lipsi“, u pokušaju da spriječi uspon rokenrola. Takođe je postojao suludi i u velikoj mjeri ignorisani sistem kvota kojim se ograničavalo koliko zapadne muzike može biti puštano na zabavama. Međutim „ne možete organizovati kulturu mladih“, kaže Hoveštad. „To jednostavno ne ide tako“.

Upravo zbog toga su mnogi mladi ljudi u Istočnoj Njemačkoj stalno bili pored radija, pokušavajući da budu u toku sa muzikom koja se emituje na zapadnim stanicama, a Štazi je činio sve kako bi ih u tome spriječio.

Postoji jedna priča koja simboliše paranoju DDR-a kada je u pitanju muzika - i tragediju tamošnjih ljubitelja muzike. To je priča o koncertu Roling stonsa koji nikada nije održan.

Sve je počelo 1969. godine sa usputnim komentarom jednog di džeja na radio stanici RIAS - koja se nalazila u Zapadnom Berlinu, ali je bila izuzetno slušana i sa druge strane Berlinskog zida. Zamislite, kazao je di džej, kada bi nova izdavačka kuća koju je izgradio preduzetnik Aksel Springer na Zapadu, odmah do Zida, organizovala koncert Stonsa na krovu. Onda bi i oni sa Istoka mogli da dođu i slušaju.
U Istočnoj Njemačkoj ovaj komentar je postao glasina u koju su mnogi brzo povjerovali. Hiljade mladih istočnih Njemaca su bili ubijeđeni da će Stonsi stvarno svirati. I to istog dana kada su njihovi vladari planirali proslavu u Istočnom Berlinu kako bi obilježili 20. godišnjicu od osnivanja DDR.

Zamislite paniku u Štaziju. Oni su mrzjeli Springera -  kojeg su smatrali kapitalističkim čudovištem koje odvlači mlade ljude od komunističke vjere. Njihovi spisi iz tog vremena su puni fotografija grafita i transparenata u gradovima Istočne Njemačke - na kojima se poručuje obožavateljima Stonsa da dođu u Berlin - i izvještaja u kojima se detaljno opisuje kako je Štazi pratio i hapsio disidentske autore grafita. 

Međutim, stotine ljudi su ipak došle u Berlin tog dana. Upoznao sam Ekarta Mana, tada 16-godišnjaka, na istom mjestu preko puta Springerove zgrade gdje je čekao 1969. godine. Čuo je glasinu i pomislio „Stonsi će ovdje svirati. Vau, vau, vau“.

Zapravo, Stonsi se nikada nijesu pojavili, ali vlasti DDR-a jesu. Dok se masa kretala prema Brandenburškoj kapiji stigla je policija i Man je pretučen i uhapšen.

Osuđen je kao „antisocijalistički elemenat“. U njegovim spisima otkrio sam da se šef Štazija, Erih Melke, lično interesovao za njegov slučaj. Man je osuđen na dvije godine zatvora, zatim je protjeran na Zapad, daleko od njegove porodice.

„Kakav je bio zatvor?“ pitao sam ga. Slegnuo je ramenima. „Nije bilo dobro, ali šta sam mogao“. I tako je jedan tinejdžer skupo platio ljubav prema muzici.

Tako brutalna kazna je trebalo da odvrati sve mlade istočne Njemce od ćuskanja uz zapadnu „imperijalističku“ melodiju.

Međutim glad prema zapadnoj muzici je samo rasla čak i u mjestima udaljenim od velikih gradova.

Drugi tinejdžer, Aleksander Kun, očajnički je želio da u svoj život na selu, satima udaljenom od Berlina, unese još muzike. Kako doći do novih zapadnih ploča? Budući da je režim DDR-a penzionerima - koji nijesu smatrani vitalnim za državu - dozvoljavao da posjećuju Zapad, on je davao svojoj babi listu za kupovinu. Nije baš najbolje prošlo. Ona nije dobro pročitala „The Clash“ i vratila se sa Džonijem Kešom - možete zamisliti izraz Aleksandrovog lica dok se prisjeća ovog „košmara“.

Aleksander Kun (Novine)
Aleksander Kun (Novine)(Foto: bbc.co.uk)

Umjesto toga odlučio je da njegovo selo pretvori u veliko muzičko sastajalište. Selo je bilo u blizini velikog željezničkog ukrštanja i on je ubijedio obožavaoce različitih muzičkih žanrova i bendove da se upute u prostoriju iza seoskog paba.

„Upravo ovdje su organizovane najveće zabave u Istočnoj Njemačkoj“, kazao je on. Farmeri u baru su zbunjeno gledali kako stotine obožavalaca Novog talasa ili glemrokersa prolaze pored njih. 

Budući da je mjesto bilo zabačeno policija i Štazi su sporo reagovali na ove izuzetno posjećene skupove - osim jednom prilikom kada je Aleksander uhapšen, odveden u policijsku stanicu i kada mu je rečeno da će Štazi doći za njega sljedećeg dana. „Bio sam veoma uplašen“, prisjeća se on. 

Srećom po njega, njegova majka je jednom predavala lokalnom policajcu. Ona mu je naredila da pusti njenog sina, i da se zatim pozabavi sa Štazijem kada dođu. Nikada nije rekla sinu šta se dogodilo. „Ona je moj heroj“, kaže on uz divljenje.

Međutim, u velikim gradovima pritisak Štazija je bio neumoljiv jer su muzički fanovi smatrani „subverzivnim“ i „antisocijalističkim“.

Sjećam se da sam posjetio Istočni Berlin ranih 1980-ih i vidio nekoliko pankera na ulicama. Pomislio sam kako su hrabri što nose takvu odjeću i frizure dok režim želi da paradiraju u socijalističkim omladinskim uniformama.

Kako je tajna policija uopšte mogla da se bavi ili čak da razumije našto kao pank? Arhiva sadrži snimke sastanaka Štazija gdje šef organizacije Erih Milke pokušava da slomi mozak i jezik baveći se krajnje složenim konceptima panka i obožavalaca hevi metal muzike.

Uspio sam da dođem do Jirgena Breskija, tadašnjeg pripadnika Štazija kojem je naređeno da prati i da se infiltrira u pank scenu. Pristao je da se sastanemo u diskretnom dijelu restorana i da mi ispriča šta su šefovi tražili od njega.

„Željeli su da nametnu jednu vrstu socijalističkog stila života tako da smo pokušali da se borimo protiv svega što nije pripadalo tome“, kazao je on. „Cilj je bio da kontrolišemo scenu dok se ona širila i da spriječimo da ne postane previše poznata“. 

Na kraju Štazi je učinio ono što je uvijek radio - regrutovao je što je moguće više doušnika.

Druge taktike su uključivale pozivanje članova ilegalnih bendova na obavezno služenje vojnog roka i njihovo slanje u različite krajeve zemlje. „Odjednom bi bend ostao bez muzičara“, kazao je Breski.

Muzički život se ipak nastavljao - melodija vrste slobode za koju su rijetki autsajderi mislili da je uopšte moguća. Da, režimi su mogli nametati razna ograničenja. Međutim, ljubitelji muzike su stvarali slobodne zone i jedinstveno stanje uma širom komunističke Evrope.

Od sredine 1980-ih, novi lider u Moskvi Mihail Gorbačov, počeo je da popušta sovjetski stisak u Istočnoj Njemačkoj, a zapadna muzika se sve glasnije čula oko Berlinskog zida.

Godine 1987. je veliki Dejvid Bouvi održao koncert pored Zida na zapadnoj strani. Bouvi, svjetska zvijezda koji je živio u Berlinu poznavao je njegovu nadrealnu hladnoratovsku atmosferu i muzičku energiju. Obožavatelji na Istoku su se okupili pored Zida kako bi ga slušali.

Dejvid Bouvi, koncert Berlin (Novine)
Dejvid Bouvi, koncert Berlin (Novine)(Foto: nbcnews.com)

Za relativno mladog šefa policije u Istočnom Berlinu, Ditera Dicea, to je predstavljalo profesionalnu i ličnu dilemu. Znao je da bi brutalna policijska reakcija - poput one kada su mladi iščekivali Roling stonse 1969. bila kontraproduktivna. I sam ljubitelj roka koji je nekada svirao u bendu, rekao mi je da gajio simpatije prema muzičkim fanovima. Međutim, veliki šefovi su i dalje prije svega tražili red. 

„Bilo mi je jasno da muzika, rok muzika pripada mladim ljudima, i da im to ne možete uskratiti. Stoga smo ja i još par kolega počeli da se zalažemo da i mi treba da učinimo nešto slično“, kaže on.

Vlasti DDR su pristale da dozvole održavanje koncerata svjetskih superzvijezda  na njihovoj teritoriji uključujući Boba Dilana i 1988. Brusa Springstina. Cilj je bio udovoljiti mlađoj generaciji i smiriti je.

Brus Springstin (Novine)
Brus Springstin (Novine)

Međutim koncerti su samo pojačali novi duh slobode.

Koncerti poput onog Brusa Springstina postali su mjesta na kojima se traže ljudska prava, pravo na putovanje i na izražavanje. „Zamislite 100 000 mladih istočnih Njemaca kako pjevaju „Born in the USA“.

I dok su 1960- obožavaoci Roling stonsa bili suočeni sa progonom, 1980-ih je taj strah prošao, država je izgubila kontrolu.

Postoje mnogi razlozi, politički i ekonomski, zbog kojih je okončan Hladni rat. Međutim, taj duh slobode koji je izveo hiljade ljudi na ulice 1989. godine je takođe bio ključan.

Berlinski zid (Novine)
Berlinski zid (Novine)(Foto: Pinterest)

Betonske granice, mitraljezi i bodljikava žica mogu zaustaviti neke stvari. Ali ne i muziku.

„Muzika ulazi u vaš duh i vašu glavu dok je slušate“, kaže Dagmar Hoveštad. Za nju, sve se svodi na staru njemačku poslovicu: Die Gedanken sind frei - misli su slobodne.

Pank nastupi u pauzama crkvene mise

Mnogi su bili odlučni da se odupru Štaziju. Dirk Kalinovski iz pank benda Zerfal ispričao mi je kako je Štazi vršio pritisak na njega i njegov bend.

Preživjeli su kao izvođači zahvaljujući neobičnom savezu sa jednom crkvom u Berlinu koja im je pružila utočište. Vlasti DDR-a, uglavnom bezobzirne, nijesu željele da privlače međunarodnu pažnju miješajući se u crkvene poslove.

„Crkva, kaže on, je bila „zaštićena zona“. „Mogli su vas uhapsiti dok dolazite ispred vrata ili kada odlazite. Međutim, unutra ste bili bezbjedni“.

Tako je njegova grupa – kojoj je država zabranila da održava koncerte – mogla da nastupa tokom jevenđelističke crkvene službe. Pastor bi napravio pauzu... a onda od svojih parohijana, uglavnom starijih, tražio da poslušaju nešto sasvim drugačije.

„Bilo je ludo“, prisjeća se Kalinovski. „Kao frontmen mogao sam da vidim lica parohijana koji su bili potpuno šokirani. Jedino su djeca bila opuštena. Nikada to neću zaboraviti – jedan stariji par je pokrio uši rukama i izašao“.

Crkva je takođe obezbijedila prostor za još jedan neuobičajeni koncert, kada je britanski muzički producent Mark Rider uspio da preko Berlinskog zida prokrijumčari zapadnonjemački pank bend, Die Toten Hosen. 

„Rekao sam prijateljima, ako me uhvate izbaciće me iz zemlje. Ukoliko vas uhvate promijeniće vam se život jer će vas proglasiti za državne neprijatelje“, prisjeća je Rider. „Rekli su da ih nije briga i da će to svakako uraditi“. 

Kampino, vodeći pjevač grupe Die Toten Hosen, prisjeća se kako se bend maskirao da bi prošao granične patrole između Zapadnog i Istočnog Berlina. „Morali smo da začešljamo kosu i normalno se obučemo“. Znao je zašto bi ih vlasti DDR-a zaustavile ako bi ih prepoznale. „Pank rok nije zvanično postojao na Istoku, nijesu željeli da se virus proširi“.

Osumnjičeni u slučaju rok (Novine)
Osumnjičeni u slučaju rok (Novine)(Foto: bbc.co.uk)

Svega 25 ljudi je moglo doći na tajni koncert u crkvi u Istočnom Berlinu. „Ali svi u toj prostoriji su znali da je to nešto zaista posebno i da se vjerovatno nikada neće ponoviti“.

Bio je impresioniran načinom na koji su mladi istočni Njemci stvorili svoj kulturni prostor uprkos – ili možda upravo zbog – pritiska režima.

„Imali su određenu vrstu ponosa, ubjeđenja. Govorili su, vi na Zapadu imate najbolju odjeću, modu, sve to. Ali mi imamo prijateljstvo, pomažemo jedni drugima i nijesmo površni“, kaže on.

„Njima su prijateljstva značila mnogo više jer su morali da plate skupu cijenu za sve što bi pošlo naopako“.

Iz današnje perspektive djeluje besmisleno

 Sa padom Zida i nestankom DDR, nestao je i Štazi. Bivši pripadnici poput Jirgena Breskija imali su dosta vremena da preispitaju svoje napore da sve kontrolišu i shvate zašto to nije uspjelo. 

„Iz današnje prespektive dosta toga djeluje besmisleno, gubljenje vremena“, kazao mi je. Kada je u pitanju pank muzika „ponekad smo mogli da utičemo, ali na kraju to nije dalo rezultate“.

A šta je sa mladim ljudima koji su proganjani, čak i zatvarani, zbog ljubavi prema muzici?

„Danas bih bio protiv tako nečega. Međutim, kada odrastate u društvu sa takvim sistemom vrijednosti, vi se srodite sa njima. A kada kasnije dobijete priliku da to sagledate iz drugačije perspektive onda kažete: OK – to nije trebalo tako“.

Priredila: N. Bogetić