Može li demokratija preživjeti ako propadnu mediji?

Svuda se postavlja isto pitanje o budućnosti medija - kako demokratska društva mogu dobiti novinarstvo koje im je potrebno da bi funkcionisala
641 pregleda 1 komentar(a)
Vijesti o Niksonovoj ostavci u “Vašington postu” avgusta 1974., Foto: Foreignaffairs.com
Vijesti o Niksonovoj ostavci u “Vašington postu” avgusta 1974., Foto: Foreignaffairs.com

“Vašington post” je 2004. godine, koja je bila zdrava za poslovanje novina, imao profit od 143 miliona dolara. Pet godina kasnije, list je izgubio 164 miliona usljed prelaza sa štampanog izdanja koje se plaća na besplatno digitalno korištenje, slabljenja marketinškog poslovanja i globalne finansijske krize. Njegov poslovni model je propao nakon niza smanjenja troškova i otpuštanja radnika. Te godine, “Post” je zatvorio sve domaće redakcije izvan Vašingtona, uključujući one u Čikagu, Los Anđelesu i Njujorku.

I “Njujork tajms” je 2009, suočen sa istim bankrotom, prodao veći dio novog sjedišta u koje se bio tek preselio i uzeo kredit od 250 miliona dolara sa visokom kamatom od meksičkog milijardera Karlosa Slima.

Širom zemlje, najranjiviji listovi su se ugasili ili dali na prodaju. Uz nekoliko izuzetaka, velike franšize u porodičnom vlasništvu utopljene su u privatne investicione firme sa malo osjećaja za građansku odgovornost i još manje razumijevanja za novinarstvo.

U godinama koje su uslijedile, novinarska profesija je bila sve nesigurnija. Između 2008. i 2017, zaposlenost novinara u štampanim medijima je opala skoro za polovinu. Istraživački centar Pju je 2018. objavio da je prosječna godišnja zarada novinara sa fakultetskom diplomom oko 51.000 dolara - oko 14 odsto manje nego svih ostalih radnika sa visokim obrazovanjem. Prije 20 godina, stručnjaci za odnose s javnošću su nadmašivali novinare odnosom manjim od dva naprema jedan. Danas je taj odnos više nego šest naprema jedan. Kako je objavio “Forčn”, jedine profesije koje brže gube posao od novinara su poštar, poljoprivrednik i čitač brojila.

Oni koji ostaju u medijskim organizacijama osjećaju da gube status i kredibilitet. Ispitivanje Fondacije Galup-Najt prošle godine je pokazalo da je 69 odsto Amerikanaca izgubilo povjerenje u medije tokom protekle decenije. Novinari koji prate veliku priču u Vašingtonu prepoznaju značaj onoga što rade. Oni su takođe meta napada trolova na društvenim mrežama, ljudi koji vjeruju u ono što čuju na Foks njuzu, i predsjednika SAD.

Nakon izbora Donalda Trampa 2016, malobrojne medijske organizacije sa međunarodnim dometom - posebno “Vašington post” i “Njujork tajms” - počele su da pokazuju znakove ozdravljenja. Nečuvena zloupotreba je podstakla podršku. Međutim, malo je vjerovatno da će se lokalni mediji oporaviti, a globalno, malo je pozitivnih trendova. U državama gdje je slobodna štampa tek počela da se pojavljuje, unazadila ju je kombinacija rastućeg autoritarizma, kanibalizacije čitalaca putem društvenih mreža i finansijske slabosti.

Nezavisno novinarstvo je održivo na nekim mjestima, ali ne globalno. Svuda se postavlja isto pitanje o budućnosti medija: Kako demokratska društva mogu dobiti novinarstvo koje im je potrebno da bi funkcionisala?

Dobar način da se počne odgovorati na to pitanje je da se pogleda period kada je američki medijski biznis bio u najzdravijem stanju. Tokom naizgled zlatnog doba između 1960. i 1980, vodeće novinske organizacije su prilagođavale fundamentalni pristup vladi, prelazeći sa neke vrste uzvišene stenografije na kritičko novinarstvo koje je postalo norma. To je bilo doba Vijetnamskog rata, Papira Pentagona i Svih predsjednikovih ljudi, kada je zaživio imidž reportera kao heroja koji traga za istinom, a lokalne novine i TV stanice širom svijeta imale sve više istraživačkih novinara.

Američko novinarstvo je doživjelo taj vrhunac u reakciji na svoj fundamentalni neuspjeh tokom Crvene panike 1950-ih. Tokom tog vremena, pravila o objektivnosti su navela novinare da pojačavaju optužbe i klevete senatora Džozefa Makartija. Preispitivanje koje je uslijedilo nakon Makartijevog pada udaljilo je novine od pristupa “samo činjenice” i počele su da objavljuju više konteksta, objašnjenja i tumačenja. Ipak, tokom dobrog dijela 1960-ih, izvještavanje je bilo blago i obzirno prema vlastima. Laži američke vlade o Vijetnamu, kao i lično protivljenje ratu među mnogim novinarima, izrodili su protivnički stil savremenog političkog novinarstva. Vijetnam je uspostavio osnovni nivo antagonizma između štampe i vlade.

Međutim, nepovjerenje novinara u vlasti se vratilo kao bumerang. Štampa je ubrzo izgubila povjerenje koje je uživala kada je njen stav bio manje izazovan. Desnica je kritikovala štampu mejnstrima zato što je usvojila stav protivan institucijama establišmenta. Ljevica je kritikovala štampu zato što je postala institucija establišmenta. Napad potpredsjednika Spira Egnjua na ljevičarsku pristrasnost medija naslutio je Trampov odnos. Riječima koje sada zvuče prilično blago, Egnju je optužio štampu da odstupa od obaveze da objavljuje samo činjenice i rekao da ona tako zauzima stranu u političkim sukobima i vrši neprikladan uticaj. One koji su pripremali večernje vijesti na koje su se Amerikanci oslanjali, Egnju je u govoru 1969. optužio da su “malo, zatvoreno bratstvo privilegovanih muškaraca koje nije izabrao niko” i koji “se baškare u sopstvenom provincijalizmu”.

Iz ove perspektive, 1980-te i 1990-te su bile neka vrsta “raja za budale” za američko novinarstvo. Kako su se elitni mediji profesionalizovali, neki kritičari su se pitali da li novinarima postaje previše udobno. Do ranih godina ovog vijeka, međutim, posao vođenja velike redakcije je očigledno bio sve teži. To više nije značilo da se s vremena na vrijeme usprotive ljutim zvaničnicima. Sada su svi političari stalno nezadovoljni njihovim izvještavanjem. Vođenje jedne medijske organizacije je postala stalna borba na svim frontovima: potrebno je radikalno promijeniti neuspješni poslovni model i istovremeno smirivati nesigurno osoblje u atmosferi intenzivnog javnog ispitivanja. Obzirnost i poštovanje su ustupili mjesto preispitivanju svake odluke. U isto vrijeme, uspon digitalnih i društvenih medija je značio da vodeće novinske organizacije više nemaju istu moć da kontrolišu pristup.

Dvoje bivših urednika, Alan Rasbridžer i Džil Abramsonnapisali su memoare o tome kako je bilo voditi značajan list u tom periodu rastućeg pritiska i smanjene kontrole. Rasbridžer je došao na čelo britanskog “Gardijana” neposredno prije rađanja digitalnih medija a povukao se pred eru breksita i Trampa. Abramsonova je bila izvršna urednica “Njujork tajmsa” od 2011. do smjene 2014.

Rasbridžer je preuzeo kormilo “Gardijana” 1995. i posvetio se prihvatanju interneta čak i kad je bilo manje nego jasno šta će to značiti. Umjesto da se usredsredi na moguće smetnje njegovom biznisu, vidio je novinarsku šansu. “Gardijan”, po tiražu jedva u prvih deset britanskih listova, sada je mogao da dopre do globalne publike. Kao praktično neprofitna organizacija, u vlasništvu bogatog Skot trusta, mogla je da investira uveliko u rast broja čitalaca i novinarstva u službi javnosti. To je Rasbridžeru dalo dozvolu da preduzme reporterske poduhvate povodom pitanja od klimatskih promjena do utajivača poreza.

Niko u britanskoj štampi nije imao tako časnu koncepciju svoje misije i britanske novinske organizacije su decenijama imale nešto slično zakonu ćitanja kada su u pitanju tehnike neetičkog izvještavanja. “Gardijan” je 2009. otkrio praksu uobičajenu u listovima Njuz korporacije Ruperta Merdoka - hakovanje govorne pošte i objavljivanje njenog sadržaja. Rasbridžer je time praktično dao ostavku u klubu ulice Flit. U godinama koje su uslijedile, dok je Rasbridžer objavljivao otkrića Vikiliksa o spoljnoj politici SAD i kasnije informacije koje je “Gardijanu” obezbijedio bivši saradnik Nacionalne bezbjednosne agencije Edvard Snouden, Mardokovi listovi su predvodili masu koja je vapila za cenzurom i kažnjavanjem.

Džil Abramson priznaje pristrasnost kada je u pitanju njeno iskustvo sa “Njujork tajmsom”, institucijom koju je toliko poštovala da je na leđa istetovirala slovo T iz logotipa lista. Kaže da je, međutim, i dalje muči ono što vidi kao nepravedno otpuštanje zbog menadžerskih grešaka koje i priznaje i osporava.

Medijski konzervativna, ona vjeruje da je korektno novinarstvo ono koje je “Njujork tajms” praktikovao prije nego što je došao internet i sve uništio. Može se reći da je to poštovanje tradicije otežalo njen položaj u listu. Rasbridžera su inspirisale nove mogućnsti koje je internet donio novinarstvu, čak i kada ih nije razumio u potpunosti.

“Vašington post” i “Njujork tajms”, oba u opadanju prije nekoliko godina, oporavili su se iako nisu vratili stabilnu profitabilnost iz prethodnih decenija. Osnivač Amazona Džef Bezos je 2013. kupio “Post” i preokrenuo silazni pad novinarskog uticaja. Sada kaže da je list ponovo profitabilan. “Tajms” je isplatio Slima i povratio stabilnost zahvaljujući više od četiri miliona pretplatnika.

Trampovi štetni verbalni napadi na medije su imali suprotan efekat i učinili da je javnost voljnija da plati za novinarstvo, čak i ako ti komentari doprinose većoj opasnosti za novinare koji su suočeni sa manje obuzdanim autokratama u drugim djelovima svijeta.

Prerano je reći da li je prošla ekonomska kriza novinarstva, a kamoli kriza istine. Još ne postoji ponovljivi poslovni model, praktičan za lokalne vijesti, što smanjuje odgovornost vlasti. Ono što izgleda funkcioniše je raznovrsnost neprofitnih i hibridnih modela koji popunjavaju određene rupe u izvještavanju. Najinovativnijim novinarskim organizacijama je zajednički neki oblik subvencije u kombinaciji sa sposobnošću da razmišljaju kao profitne kompanije iako to zapravo nisu. Svaka novinska organizacija mora naći način da preživi, što znači da urednici sljedeće generacije moraju biti ne samo moralni filozofi nego i preduzetnici.

Donošenje teških odluka u stresnim situacijama

Kada je odlučio da objavi materijal od Vikiliksa, Alan Rasbridžer se suočio sa pitanjima kao nijedan urednik do tada. Džulijan Asanž nije bio Danijel Elsberg. Asanž je bio radikal sa ciljem da fundamentalno transformiše društvo putem transparetnosti, dok je Elsberg, odgovoran za curenje Papira Pentagona u “Njujork tajms” 1971, bio pripadnik establišmenta nacionalne bezbjednosti - jastreb koji se pretvorio u goluba sa ograničenijim ciljem ubrzavanja kraja katastrofalnog rata u Vijetnamu.

Potencijalna šteta sadržana u sirovom materijalu kojeg se domogao Asanž išla je puno dalje od bilo koje zamišljene prijetnje Pentagonskih papira.

“Nekad je za bavljenje novinarstvom bilo potrebno poznavanje stenografije i da se pročita nekoliko knjiga o pravu i lokalnoj vladi”, napisao je urednik “Gardijana”. “Sada najbolji novinari moraju da budu moralni filozofi i studenti etike.” On je lukavo podijelio priču Vikiliksa sa “Njujork tajmsom”, inače konkurentom, da bi dobio zaštitu na osnovu Prvog amandmana. On u svojoj knjizi opisuje donošenje teških odluka u stresnim situacijama. Promišljeno postupanje u tim epizodama čini ga jednim od najznačajnijih urednika te ere. Rasbridžerova poslovna reputacija je spornija. Smatrao je da, kako ne postoji jasan način da list odjednom postane novinarski snažan i finansijski profitabilan, samo bi trebalo da nastavi da posluje sa velikim gubicima. Međutim, iz ove perspektive se može reći da je to opravdano jer je “Gardijan” danas jedna od najznačajnijih medijskih organizacija na svijetu, što ne bi bilo moguće da Rasbridžer nije prihvatio internet onako kako jeste.

Džejkob Vajsberg (Forin afers) Prevela i priredila: Angelina Šofranac

Bonus video: