Od sukoba do kompromisa: Lekcije za stvaranje države - Vijesti.me
"ČUDAN SLUČAJ CRNE GORE"

Od sukoba do kompromisa: Lekcije za stvaranje države

U slučaju Kosova i Južnog Sudana se odvijao bolni diplomatski proces kako bi se došlo do zaključka koji je bio očigledan svima koji su živjeli na terenu: obje države su morale biti stvorene ili bi došlo do rata

Jednostranim proglašenjem nezavisnosti često se izaziva još veći otpor
Jednostranim proglašenjem nezavisnosti često se izaziva još veći otpor (Foto: Beta/AP)

Prije nekoliko dana, lider pokreta koji želi sopstvenu državu pitao me je kako da ostvari taj cilj. Nije lako odgovoriti na to pitanje, ali sam mu rekao šta sam naučio iz raznih borbi za nezavisnost širom svijeta.

Lekcije o samoopredjeljenju - osnivanju države - ne uče se iz akademskih studija, pravnih analiza ili knjiga... nego iz istrajnog iskustva. Ja i moja organizacija Nezavisni diplomata savjetovali smo dvije od posljednje tri države koje su postale nezavisne, Kosovo i Južni Sudan (treća koja je najskorije postala nezavisna je Crna Gora). Savjetujem vlade i partije nekih koji još nisu uspjeli da postignu taj cilj: Palestinu i Kataloniju.

Sarađujem sa liderima i aktivistima u Zapadnoj Papui, Kašmiru, Zapadnoj Sahari i Somalilendu, čak i u Južnom Tirolu. Bio sam u Savjetu bezbjednosti UN sa makar pet takvih pokreta.

Prva lekciju, koju je državama apsirantima teško da čuju, glai da međunarodni sistem zasnovan na državi nikako nije naklonjen novim državama. Možda to nije iznenađujuće. Mnoge države, od Nigera do Španije, zabrinute su zbog cijepanja. Vlade i vladari ne vole da im sa smanjuje oblast kojom vladaju. Priča o “secesiji” može jako uznemiriti ljude - posebno ako su u pitanju njihova prava.

Ali, to se ne rješava tako da se prosto odbace snažna osjećanja, što se prečesto izražava represijom. Odluka britanske vlade da dozvoli referendum o nezavisnosti Škotske bila je mudri izuzetak.

Nijedna od uključenih država to ne bi priznala, ali je upravo nasilje podstaklo proces koji je okončan proglašenjem nezavisnosti Kosova

To je u suprotnosti sa kaznenim odgovorom Španije na katalonski nacionalizam: nekoliko organizatora mirnog glasanja u Kataloniji je još u zatvoru.

U svim slučajevima samoopredjeljenja (možda sa izuzetkom Palestine), sistem zasnovan na državi je od samog početka bio neprijateljski nastrojen. Na Kosovu i u Južnom Sudanu, osnovna predispozicija u UN, EU i drugim tijelima bila je negativna. U oba slučaja se odvijao bolni diplomatski proces kako bi se došlo do zaključka koji je bio očigledan svima koji su živjeli na terenu: obje države su morale biti stvorene ili bi došlo do rata.

Kao rezultat ovog sistemskog neprijateljstva, druga lekcija je očigledna: ne postoji proces prijavljivanja za osnivanje države. Ne postoji odbor ili proces UN koji bi ispitao takve slučajeve. Ne postoji internet stranica koja bi objasnila kako se to radi. Svaki slučaj je drugačiji. Ali, ukratko, nezavisnost se stiče samo ako se sami izborite za nju. Niko vam to neće dati iako vas, na kraju krajeva, druge države moraju priznati (osnovni paradoks koji čini srž problema): jednostranim proglašenjem nezavisnosti se malo postiže i često se izaziva još veći otpor.

I zato što taj proces nije institucionalizovan, samoopredjeljenje u praksi, ako ne u teoriji, ima vrlo malo veze sa pravom (osim u nekim čudnim slučajevima). Postoji mnogo obimnih pravnih tekstova o kriterijima za državnost, poput Konvencije iz Montevidea i slično. Ali, uvjerio sam se da su oni u velikoj mjeri irelevantni, osim za retrospektivnu analizu. Odluka o priznavanju je uvijek politički izbor drugih država. Međunarodni sudovi ne donose tu odluku, iako njihovi zaključci mogu potvrditi njenu neophodnost (kao što je Međunarodni sud pravde učinio u slučaju Zapadne Sahare). Pravni argumenti mogu ojačati političke, ali oni nikada nisu primarni. Jednom smo savjetovali kosovskoj vladi da ne šalje dokument o svojim pravnim argumentima za državnost. Zašto? Zato što su bili tako slabi. Međutim, politički argumenti Kosova su bili jaki: ogromna većina stanovništva je željela nezavisnost i tom pokrajinom se praktično od 1999. upravlja odvojeno.

Četvrto, i ovo je oslobodilačkim pokretima teško da čuju: država koja je najvažnija u procesu samoopredjeljenja je ona koju napuštate. Za Kataloniju, žestoko protivljenje Madrida bilo kojem procesu samoopredjeljenja praktično ga je razbilo, barem zasada.

Glavna prepreka za priznavanje Somalilenda od drugih država, koje inače uvažavaju izvanrednu demokratiju i stabilnost koju je izgradio, leži u Mogadišu. I ne morate biti stručnjak za Bliski istok da zaključite da je u borbi Palestine da postane država, najvažniji Izrael (odmah iza njega su Sjedinjene Države).

Peto, što je prihvatljivije za pokrete oslobođenja: nikada ne odustajte. Decenijama su državnici i takozvani eksperti smatrali da Istočni Timor nikada neće dobiti nezavisnost od Indonezije. Lideri Istočnog Timora, kada nisu bili u zatvoru, nego u izgnanstvu, obilazili bi hodnike institucija poput UN, pri čemu su u najboljem slučaju nailazili na ljubazno odbijanje i otvorenu ravnodušnost (isto sam mnogo puta iskusio). Nikada nisu odustali. I danas je Istočni Timor nezavisan. Upoznao sam hrabre vođe Zapadne Papue, koja bi trebalo da se oslobodi istog ugnjetavanja koje je pretrpio Istočni Timor. Ni Kašmir ne odustaje. U najmanju ruku, nastavak njihove borbe zahtijeva neku vrstu rješenja.

Šesto, angažman “međunarodne zajednice”, isto kao i međunarodno pravo, ne znači puno. Možete popuniti biblioteku rezolucijama UN kojima se traži palestinska država, uključujući rezoluciju Generalne skupštine 67/19 11317 koja je Palestini dala neku vrstu članstva u UN i rezolucije 242 i 338 koje su odredile takozvano dvodržavno rješenje, ali Palestina nije nezavisna.

Za Zapadnu Saharu, Savjet bezbjednosti UN se 1991. saglasio da bi trebalo održati referendum za samoopredjeljenje i od tada svake godine ponavlja tu obavezu. Osnovana je skupa misija UN koja ostaje da sprovede taj referendum. „Međunarodna zajednica“, tj. moćne zemlje koje vode UN poznate kao P5, nisu učinile ništa da ispune svoju obavezu. Mnogo puta sam rekao palestinskim prijateljima: velika greška je misliti da će “oni”, samo zato što su vam obećali državu, jednog dana ispuniti svoje obaveze i dodijeliti vam je. Ne ide to tako.

Sedmo, u svim nedavnim slučajevima osporavanog samoopredjeljenja, Sjedinjene Države su od ključnog značaja. Kosovo i Južni Sudan su postali nezavisni zato što su SAD tako odlučile i okupile ostatak međunarodne zajednice. Ako SAD odluče da je vrijeme za istinski nezavisnu palestinsku državu - kao što bi trebalo - onda mislim da će se to desiti. U ovoj oblasti, multipolarni svijet se još nije manifestovao. Kao svojevrsno protivljenje Kosovu, čijoj se nezavisnosti Moskva formalno protivila (ali je, zapravo, privatno pristala), Rusija je ohrabrila nezavisnost Abhazije i Južne Osetije. Ove potencijalne države je priznalo ukupno pet drugih zemalja, uključujući ruske satrape Venecuelu i Siriju. Međutim, druga je stvar hoće li odlučujući značaj SAD izdržati trenutni pad uticaja.

Konačno, najgora od svih lekcija.

Somaliland je demokratija i svetionik stabilnosti na ratom razorenom Rogu Afrike. On ima snažne pravne argumente za državnost, jer je postojao prije stvaranja Somalije. Njegovo stanovništvo je većinski glasalo za nezavisnost. Mirno zahtijeva da bude prihvaćen kao nezavisna država od 1991. (i bio je nezavisna država pošto su Britanci otišli). Ne priznaje ga nijedna druga država i ponižavajuže je što ga BBC naziva “otcijepljenom” državom.

Front Polisario, koji predstavlja autohtono stanovništvo okupirane zapadne Sahare, skoro tri decenije vodi mirnu, ali bezuspješnu diplomatiju tražeći da međunarodna zajednica ispuni obećanje o referendumu o samopredjeljenju. Za sve to vrijeme, on odbija da se vrati oslobodilačkoj borbi vojnom silom, uprkos mnogim provokacijama, uključujući navodnu aneksiju te teritorije od strane Maroka. Oni su pokazali bezgranično strpljenje i posvećenost mirnom rješenju. Rezultat? Nema referenduma i slabi su izgledi da će ga biti. Polisario i 175.000 izbjeglica koje je Maroko istjerao 1975. godine ostaju u izbjegličkim kampovima u Sahari.

Jednog jutra u Njujorku, neposredno pred referendum o nezavisnosti Južnog Sudana, Savjet bezbjednosti UN je održao zvanični sastanak kako bi podržao to glasanje. Prisustvovale su ugledne ličnosti poput Hilari Klinton, tadašnja američka državna sekretarka, te generalni sekretara UN. Bio sam tamo sa južnosudanskim vođom Sudanskog narodnog oslobodilačkog pokreta (SPLM) koji je pozvan da govori na tom veličanstvenom forumu. Slučajno, istog dana, ali popodne, Savjet bezbjednosti se privatno sastao na takozvanim “neformalnim konsultacijama” da bi diskutovao, a da ne bi uradio ništa, povodom Zapadne Sahare. Front Polisario nije bio pozvan da govori, ali je čekao sa njima ispred privatne prostorije. Lider SPLM-a je stao i upoznao sam ih: srijeću se dva lidera pokreta za oslobođenje, obojica bivši gerilski borci, obojica traže nezavisnost. Prvo pitanje koje je zapadnosaharski predstavnik postavio Južnosudancu bilo je: zašto ste dobili referendum o nezavisnosti a mi ne? Lider SPLM-a nije oklijevao da odgovori: zato što smo svima, vrlo jasno rekli da, ako ga ne dobijemo, sjutra ćemo se vratiti ratu.

Potpuno istu lekciju sam naučio na Kosovu. Savjet bezbjednosti UN je odbijao da učini bilo šta u vezi sa konačnim statusom Kosova godinama nakon intervencije NATO koja je okončala kontrolu Srbije nad pokrajinom 1999. Bilo je mnogo priče, ali se nije radilo ništa u cilju rješavanja pitanja nezavisnosti koju je tražila većina albanskog stanovništva. Na Kosovu je 2004. došlo do smrtonosnih nemira, do kojih je dovela i intenzivna frustriranost zbog nedostatka napretka. Pokrajina je kiptila od nasilja. Visoki zvaničnici iz SAD i EU su dolazili u posjetu, smrknutog lica. Bio sam tamo u to vrijeme (britanska vlada me poslala u UN) i rekao im: učinite ovo mjesto nezavisnim ili ćete dobiti još ovoga, i gore. Drugi su rekli isto. Nijedna od uključenih zemalja to ne bi priznala, ali upravo je nasilje podstaklo proces „konačnog statusa“ koji se završio proglašenjem nezavisnosti Kosova 2008.

Potrebna je neka vrsta međunarodnog konsenzusa i foruma za rješavanje mnogih, potencijalno nasilnih, zahtjeva za samoopredjeljenjem širom svijeta. Proizvoljno crtanje granica od nesposobnih kolonijalnih zvaničnika na Bliskom istoku, Africi i Aziji ostavilo je mnogo neriješenih kriza. Kašmir, izvor sukoba između dvije nuklearne zemlje, nije samo od lokalnog interesa. Potrebni su nam neki prihvaćeni kriterijumi za procjenu legitimnosti takvih zahtjeva, uključujući, na primjer, zaštitu manjina, nemiješanje spoljnih sila i demokratsku podršku, a potrebno je i mjesto na kojem će se o tome razumno razgovarati. Sudovi nisu pogodni za takve sporove. To su politička pitanja koja treba rješavati političkim sredstvima - pregovaranjem.

To je savjet koji sam dao lideru pokreta za nezavisnost. Nije lako prihvatiti sva ta zapažanja. Iako je upleten u rat, to je čovjek od mira i razuma.

Nije mi drago da mu kažem da je prijetnja ratom bila presudna u dva slučaja “uspješnog” samoopredjeljenja u kojima sam učestvovao, ali to je istina. U oba slučaja, države koje su nastale pogođene su problemima i, u slučaju Južnog Sudana, užasnim nasiljem, koje je nastalo iz lokalnih rivalstava: što je primjer koji se često nemarno koristi u svijetu da bi se odbili oni koji traže nove države. Međutim, siguran sam da bi on, kao i ja, želio drugačije - da postoji način da se zahtjev za samoopredjeljejem rješava razumnije i, iznad svega, mirno.

Čudan slučaj Crne Gore

U jednom čudnom slučaju, pravo je zaista bilo važno. Ali, to nije bilo međunarodno pravo. U slučaju Crne Gore, Srbija i ostatak svijeta su prihvatili referendum o nezavisnosti Crne Gore, a kasnije nezavisnost, zbog njenog statusa republike u konstituisanju kratkotrajne države Savezne Republike Jugoslavije, što je status koji je, pak, izveden iz Titovog ustava komunističke federativne Jugoslavije.

Kosovo nije uživalo takav ustavni status, iako je bilo dio te zemlje, što je bio jedan od argumenata koje je Srbija iskoristila da se suprotstavi inače jednako legitimnom zahtjevu za nezavisnošću.

Jedan neophodan zaključak, treća lekcija: pravo ne definiše i ne bi trebalo da definiše legitimitet.

Prevela i priredila: Angelina Šofranac


Vidi sve komentare