Crna Gora ima mnogo profesora, ali samo jednog na Univerzitetu Jejl. Sa politikologom Danilom Petranovićem ipak još niko iz Crne Gore nije napravio politički intervju, a tek nedavno mu je stigao prvi neformalni predlog da gostuje kao predavač u rodnoj Podgorici.
„Naravno da ću da pristanem ako me pozovu“, kaže Petranović, direktor Jejlovog Centra za izučavanje političkih institucija (Center for the Study of Representative Institutions).
Petranovićeva specijalnost je američka politička misao i odnosi dva politička pola koji se sve više udaljavaju, posebno dok traje predizborna kampanja. U vremenu naglašene podjele, mislioci u SAD ne treba da navijaju i ismijavaju drugu stranu, kaže profesor. U razgovoru za „Vijesti“, Petranović jednostavnim riječima objašnjava izazove američke demokratije i dileme izbora 2012. koje mnogi zovu - istorijskim.
Govorimo li o radikalno različitim scenarijima u slučaju pobjede Baraka Obame ili Mita Romnija?
Spoljna politika u oba slučaja ostaje ista. Društvena pitanja... Mislim da su se republikanci pomirili sa gej brakovima. Međutim, pitanje svih pitanja je politička ekonimija. Ako slušaš republikance, Obama je socijalista koji hoće da nacionalizuje državu. Ako slušaš demokrate, oni kažu da su republikanci socijal-darvinisti, kao neke plutokrate sa kraja XIX vijeka. Ima istine u obje karikature, iako su ovo uglavnom kampanjaška preuveličavanja ako mene pitate.
Kolika je stvarna razlika između dvije partije?
Postoje razlike, ali Obama zaista iritira konzervativce. Mada je i Bil Klinton bio velika iritacija, kad malo promislim...
Znači nije pitanje boje kože?
Poznati politikološkinja Teda Skokpol zaključuje da identitetski politički problemi u pokretu Čajanka ne utiču ni na lidere ni glasače. Ja ipak sumnjam da se ovaj rezultat može tako jasno „dokazati“. Ono što je pak sigurno u ovom trenutku, demokrate više igraju na identitetska pitanja, iz prostog razloga što je ekonomija u vrlo lošem stanju.
Postaji li republikanska stranka rezervisana samo za bijelce?
Da i ne. Mnogo zavisi od odluka koje će lideri u tzv. američkom konzervativnom pokretu napraviti u narednih par godina. Dvije su struje u partiji po imigrantskom pitanju koje je povezano sa identitetskim pitanjem. Južnjačka struja je opsjednuta imigrantskim pitanjima, kulturnim, čak možda i rasnim identitetom. Oni misle da je veliki problem broj Hispano-amerikanaca u SAD koji se nijesu dovoljno asimilirali. Sve je to vrlo opasno. Te ideje vrlo često „lete ispod radara“, mali broj političara želi da priča o tome da ne izgledaju vulgarno, iako su ovo vrlo značajna pitanja oko definisanja američke nacije.
Južnjačka struja je opsjednuta imigrantskim pitanjima, kulturnim, čak možda i rasnim identitetom
Međutim, postoji druga jaka struja unutar republikanaca koju reprezantuje „Volstrit žurnal“. Oni zauzimaju, ja bih rekao, radikalnu poziciju da kulturni i rasni identitiet pridošlica nema veze, samo njihova jeftina radna snaga i spremnost da svojim trudom ganjaju američki san.
Ko je predstavnik te struje u partiji?
Mit Romni, iako se ponekad pretvara da nije.
Zašto se pretvara?
Pa zato što ogromna većina glasača u Republikanskoj stranci, koji odlučuju ko će biti kandidat za predsjednika, živi na jugu ili jugo-zapadu... Može se desiti jednog dana da republikanci postanu protekcionistička stranka, koja bi pokušala da zatvori granice i protok kapitala.
Činjenica je da globalizacija u posljednjih 20-ak godina nije mnogo pomogla američkoj bijeloj klasi. Njihovi prihodi su stagnirali, neki kažu da je ovaj trend čak počeo od sredine 70-ih.
Danilo Petranović
Međutim, upravo se Obama upinje da se predstavi kao zaštitnik srednje klase. Tajkuni, s druge strane, sipaju novac republikancima.
Jeste, ali praktično je dokazano da su obje partije zarobljene od strane interesa. Republikance tradicionalno podržavaju velike naftne korporacije, a demokrate veliki mediji, Holivud i finansijske elite. Sada se dešava promjena, pa se novac iz finansijskog sektora čak i više okreće ka Romniju, pošto je Obama izgleda isprepadao finansijski sektor posljednjih godina pričom o reformi Volstrita, zdrastvenog osiguranja, itd.
Praktično je dokazano da su obje partije zarobljene od strane interesa
To bi moglo i da odluči izbore...
Može, naravno. O čemu se danas često priča u Americi je da i jedna i druga stranka dobijaju ogromne pare od bogatih pojedinaca i organizacija. Što to znači, gdje je tu korpucija? Znači li to da američka demokratija polako nestaje, ili da je ovo jedna potpuno normala pojava u modernoj komercijanoj republici? Sve su to otvorena pitanja na koje je trenutno teško odgovoriti.
Neke stvari iz evropske perspektive djeluju nevjerovatno, kao na primjer odluka Vrhovnog suda SAD da korporacije mogu da ulažu novac kao pojedinci, odnosno da je donacija novca u stvari pravo slobodnog govora. Kako to?
Da bi se razumjela ta odluka mora se poznavati američka istorija. Amerika je nastala u revolucionarnom pokretu protiv ogromnog metropolisa, centralne vlade u Londonu. Amerika ima razvijenu etiku protiv moći odozgo, etiku koja postoji u institucijama i srcima ljudi. Takvo osjećanje je istorijski uvijek bilo okrenuto prema vladi kao izvoru moći. Vrhovni sud prosto nije htio da presudi protiv pojedinaca i njihovog prava da daju pare. Onda ljudi kažu da su sudije kupljene. Mislim da sudije nijesu kupljeni finansijski, koliko su, možemo reći, „zarobljenici“ te tradicije o kojoj govorim.
Mislim da sudije nijesu kupljeni finansijski, koliko su, možemo reći, „zarobljenici“ te tradicije o kojoj govorim
Moji studenti na Jejlu me ponekad pitaju kako to može biti fer da je nekim ljudima dopušteno da vrše veći uticaj na političke odluke samo zbog toga što posjeduju više bogatstva. Samo? Ja ih naravno podsjetim da mi živimo u najbogatijoj državi svih vremena u kojoj se daleko najveći broj građana slobodno opredijelio da se posveti akumuliranju materijanog bogatstva. Da li da ih sada zaustavimo ako žele da prenesu sav taj njihov trud iz ekonomske u političku sferu? Da li bi to bilo fer?
Šta se promijenio za četiri godine? Uporedite sadašnje stanje sa onim iz 2008.
Entuzijazam je 2008. bio ogroman, ljudi su očekivali nerealne stvari od Obame. I on je obećavao, dosta toga što nije bilo odgovorno, ali naravno on je političar i htio je da pobijedi. Sada je na ljevici veliko razočaranje. Međutim, nisu oduševljeni ni republikanci koji su htjeli mnogo konzervativnijeg i harizmatičnijeg kandidata od Romnija.
Što bi mogla biti nepredvidljiva stvar koja će okrenuti ishod izbora?
Ogromna je recesija, može da eksplodira neka banka, može da eksplodira Evropa, da skoči cijena benzina, što bi Obamu potpuno uništilo. Američko glasačko tijelo je dosta surovo prema onima koji su na vlasti, ne oprašta im lošu ekonomsku situaciju, premda predsjednik nema toliko kontrole nad otvorenom, globalizovanom ekonomijom. Makar ne koliko ljudi misle da ima.
Sa protesta u Njujorku
Što se još može desiti, rat sa Iranom, što bi pomoglo Obami. Onda bi počelo takozvano „trčanje oko zastave“, a patriotski sentiment se dozove u kampanju. U američkoj kampanji ima nekih stvari koje mogu i ne mogu da se rade. Vidjećemo koliko će ova kampanja biti prljava. Priča se da bi mogla biti, i da Romni neće imati staromodnih obzira koje je 2008. pokazao Mekejn.
Treća generacija profesora u porodici
Danilo Petranović rođen je 1978. u Podgorici. Doktorirao je na Jejlu 2007, a kao predavač je gostovao i na Univerzitetu Djuk. Kao istraživač, posebno se fokusirao na nacionalno pitanje Amerikanaca i Abrahama Linkolna kao tvorca američke nacije.
Zanimljivo i vrlo rijetko – Petranović je treća generacija univerzitetskih profesora u porodici. Njegov đed Mirko bio je dekan Ekonomskog fakulteta u Titogradu, a otac Dušan dekan Elektro-tehničkog fakulteta u Podgorici do 1992, kada je akademsku i poslovnu karijeru nastavio u SAD.
Galerija
Bonus video:
