Početkom XXI vijeka, Vang Žaohong je četiri godine radio na rušenju objekata u Šenženu, stvarajući uslove da nekada pogranični gradić postane užurbani metropolis.
Danas ovaj iznureni 50-godišnjak, koji je vezan za krevet i bori se za dah, kaže da će ga posao koji je obavljao, na kraju, ubiti.
Bez adekvatne zaštitne opreme, on i njegove kolege iz zabačenog okruga u provinciji Hunan toliko su udisali prašine sa gradilišta tokom razvojnog buma u Šenženu, da su oboljeli od silikoze, bolesti koja razara pluća, piše Rojters.
Vangovo stanje je akutno... Očekuje da će se ugušiti do kineske Nove godine.
Ovog mjeseca, Kina će proslaviti 40 godina od početka „reformi i otvaranja“, ekonomske politike koja ju je transformisala u drugu najveću svjetsku ekonomiju.
Iako su se stotine miliona ljudi izbavile iz siromaštva, Vang i drugi koji su doživjeli sličnu sudbinu, podsjetnik su na visoku ljudsku cijenu kineskog razvoja, dok vlasti pokušavaju da cenzurišu informacije i guše proteste.
Oko šest miliona Kineza ili su oboljeli ili umrli od pneumokonioze, oštećenja pluća koje izaziva prašina, a koje uključuje i silikozu, pokazuju procjene pekinške NVO Love Save Pneumoconiosis koja se bori za zaštitu radnika koji pate od ovog oboljenja.
Hiljade radnika migranata iz tri okruga provincije Hunan, među kojima je i Vang, protestuju tražeći obeštećenje od Šenžena.
Dešavalo se da nosimo istu masku po 10 dana i da tek onda dobijemo nove“, ispričao je Vang Rojtersu u svom selu, u siromašnom okrugu Šangži. „U to vrijeme, poslodavac je znao da nam kaže ‘Kad biste vi svaki dan stavljali nove maske, kako mislite da bih ja ikad išta zaradio?’“
Ovi radnici su zarađivali pet do šest hiljada juana (650-770 eura) mjesečno, dva ili tri puta više nego što su u to vrijeme ostali angažovani migranti bili plaćeni.
Gotovo da niko od njih nije potpisao ugovor, zbog čega je skoro nemoguće da traže adekvatno obeštećenje. Vlada Šenžena je nekim radnicima ponudila da plati do 220.000 juana (oko 28.000 eura) u zavisnosti od ozbiljnosti njihovog zdravstvenog stanja, ispričao je Rojtersu Gu Fusijang, jedan od predstavnika radnika. Međutim, on kaže da to nije ni blizu dovoljno.
Nakon gotovo deset godina borbe, izgledi su im nepovoljni. Bezbjednosne snage su ih napale kada su posljednji put, u znak protesta, sjedjeli u skupštini Šenžena početkom novembra, tvrdi pet radnika koji su bili među okupljenima.
„Apsolutni prioritet i ovdašnjih lokalnih vlasti, i vlade u Šenženu, je održavanje stabilnosti,“ kazao je Gu koji pati od blažeg oblika silikoze. „Trampili smo živote za prosperitet,“ kazao je Rojtersu. „Vladu nije briga jesmo li bolesni ili umiremo.“
Zdravstvena kriza nije karakteristična samo za Kinu; grupe boraca za zaštitu prava radnika u SAD decenijama su se borili za obeštećenja oboljelima od bolesti izazvanih štetnim uticajem prašine.
Međutim, broj žrtava koji je građevinski bum u Kini stvorio za samo 40 godina je bez presedana.
Ni jedan grad u istoriji se nije rastao brže od Šenžena. Po ekonomskim rezultatima, prošle godine je prvi put pretekao susjedni Hongkong.
Očekuje se da će Šenžen do 2030. imati najveću mrežu podzemne željeznice na svijetu. Prema pisanju novina Čajna dejli, imaće 32 metro linije.
Radnici migranti su položili temelje za mnoga najpoznatija mjesta u Šenženu – od željezničke stanice u sjevernom dijelu grada, koja Šenžen povezuje sa Honkongom i Pekingom, do sjedišta međunarodnog finansijskog centra Ping An, četvrte najviše zgrade u svijetu.
Uprkos uspjehu ovog megalopolisa, radnici su mahom morali da uzimaju kredite od banaka po visokim kamatnim stopama ili da pozajmljuju od rođaka i prijatelja kako bi pokrili liječenje, školovanje djece i ostale troškove.
Da bi platio liječenje, Vang je podigao kredit od 50.000 juana (oko 6.500 eura) po tromjesečnoj kamatnoj stopi od 11,27%.
„Banke nam i dalje odobravaju kredite jer ih potpisuju i naša djeca. Moj sin je pristao da im otplati dug nakon moje smrti,“ ispričao je Rojtersu.
Vlada Šenžena isplatila je Vangu 130.000 juana (oko 16.500 eura) 2009. kada mu je postavljena dijagnoza, ali on kaže da to nije dovoljno.
„Nije u Kini problem nedostatak novca. Šenžen ima ogromni fond socijalnog osiguranja. Problem je ideologija,“ kaže Pun Ngai, profesor sociologije na Univerzitetu Hongkong, koji godinama prati položaj radnika.
„Vlada Šenžena ne smatra da je odgovorna za ove radnike pošto oni nisu stanovnici Šenžena,“ kaže Pun. „I zabrinuta je da će, ako popusti pred njihovim zahtjevima, i radnici iz drugih provincija doći da traže obeštećenje.“
Prema zvaničnim podacima, fond socijalnog osiguranja Šenžena, koji ima 12,5 miliona stanovnika, iznosio je na kraju 2017. više od 540 milijardi juana (oko 70 milijardi eura).
Radnici su Rojtersu ispričali da ih Peking pritiska, prijeteći im i njima bliskim osobama kako ne bi progovorili o problemu.
Vlasti su polovinom novembra zabranili svim sajtovima da objavljuju priče koje se odnose na radnike iz Hunana oboljele od silikoze, objavio je „Čajna didžital tajms“ koji se bavi cenzurom u Kini.
Istaknute državne novine i TV stanice izvještavale su o njihovom položaju 2009, ali su ove godine ostale nijeme na ovu temu.
„Vlasti zaista znaju kako da nas zaplaše; mnogi radnici su suviše uplašeni da bi sada išta imali sa stranim medijima,“ rekao je Gu, dodajući da su mu zvaničnici vlade Šenžena rekli da mu nadgledaju i telefonsku komunikaciju i komunikaciju na mreži WeChat.
Međutim, Vang je Rojtersu kazao da je više zabrinut zbog ogromnog duga koji ostavlja svojoj porodici, neprestano se pitajući da li uopšte ima svrhe pričati ovu priču.
„Naša zemlja je ostvarila zaista brz napredak u posljednjih 40 godina, farmeri više ne moraju nužno da se bave poljoprivredom, to je zaista divno,“ kazao je sjetno, dišući uz pomoć cjevčica u nosu, dok su rendgenski snimci njegovih oštećenih pluća visili na malom prozoru koji gleda na susjednu kuću.
„Volio bih da nisam vezan za krevet, tada bih mogao da izađem i pogledam sve to što je napolju urađeno,“ kazao je. „Umjesto toga, vrlo brzo ću umrijeti...“
Muk u ministarstvima
Portparol vlade Šenžena uputio je Rojtersove novinare da pitanja na ovu temu postave ministarstvima policije, socijalne zaštite, zdravlja i ekonomskih reformi.
Iz Ministarstva zdravlja su na poziv i pitanje za komentar prekinuli vezu; Iz Ministarstva za ekonomske reforme su odbili da komentarišu; Predstavnici ministarstava policije i socijalne zaštite nisu odgovarali na mnogobrojne Rojtersove pozive.
Dio opšte cenzure
Cenzura o ovoj temi u skladu je sa opštim političkim pritiskom Kini u proteklih pet godina i dolazi usred obračuna sa protestima radnika i studenata koji su počeli na jugu zemlje i proširili se u ostatku Kine.
U avgustu je oko 50 studenata i drugih aktivista iz raznih krajeva zemlje došlo u Šenžen da protestuje zajedno sa radnicima zbog loših uslova u fabrici koja je u vlasništvu Džasika (Jasic), giganta metalne industrije.
„Pitanje radnika oboljelih od silikoze ove godine je postao izuzetno osjetljivo jer je vlada zabrinuta da bi moglo biti povezano sa slučajem Džesik,“ smatra Pun.
Radnici su ove godine 11 puta išli u Šenžen, ali kažu da i dalje čekaju adekvatno obeštećenje. Oni traže kompenzaciju između 500.000 i 1.1 milion juana (oko 65.000-150.000 eura), zavisno od zdravstvenog stanja radnika, kazao je Gu.
Manje od 12 sati pošto su Rojtersovi novinari došli u okrug Šangži, lokalna policija je počela da zove radnike, naređujući im da se jave u policijsku stanicu i potvrde sa kim su se sretali.
Policija Šangžija je odbila da komentariše ove navode.
Bonus video:
