Sjedinjene Američke Države (SAD), kada je u pitanju napad na sirijska vojna postrojenja, ne mogu računati na faktor iznenađenja, koji se smatra ključnom vojnom prednošću.
Naime, sirijske snage imaju više od dva dana da premjeste avijaciju i drugu vojnu imovinu u ruske baze u Latakiji, Tartusu i Hmeimimu, gdje će ih štititi ruski projektili zemlja-vazduh S-400.
Sirijci su ispraznili pješadijske baze i izmjestili oružane snage očekujući zapadne projektile, navodi BBC.
Rusi će vjerovatno pokušati da zaštite svoje baze, ukoliko budu napadnute, tako da je situacija napeta, a postoji realna opasnost od slučajnog konflikta supersila.
Za zapadne vojne planere dva glavna pitanja su šta može biti postignuto vojnom intervencijom i da li to nešto mijenja u strateškom smislu.
Budući da su sirijske snage unaprijed upozorene, razmještene i pod ruskom zaštitom, Zapad bi mogao da skoncentriše napad na stalna sirijska vojna postrojenja, piste, zgrade i kapitalnu opremu, ukoliko nije izmještena.
Zapad će vjerovatno pokušati da uništi sirijsku vojnu komandu i kontrolni sistem, moguće bombama za razaranje bunkera i bojevim glavama za duboki prodor. Vjerovatno će pokušati da udare na vojnu infrastrukturu koju je Sirija izgradila od 2015.
U ambicioznijem i riskantnijem potezu, Sjedinjene Države bi mogle proglasiti dugoročnu politiku napada na iste mete kako sirijske snage ne bi mogle da ih koriste, a sirijski avioni bi ostali zatočeni u ruskim bazama.
Prošle godine kada su SAD napale Asadovu vazduhoplovnu bazu Šajrat kao odgovor na upotrebu hemijskog oružja u Kan Šeikunu, sirijsko vazduhoplovstvo se pobrinulo da baza u roku od jednog dana bude ponovo u funkciji. SAD su odlučne da se to ne ponovi, zbog čega se može očekivati duža vazdušna kampanja sa višestrukim napadima na ključne lokacije.
Postavlja se pitanje kakva je svrha napada u strateškom smislu. Izvjesno je da vojna intervencija zapada neće direktno ništa promijeniti za civilnu populaciju u Siriji, koja je na udaru sopstvene vlade, mnoštva pobunjeničkih grupa, terorista i gerile. Takođe je malo vjerovatno da će predsjednik Bašar Asad odustati od namjere da konsoliduje vlast u zemlji. Stoga, zašto rizikovati eskalaciju sa Rusijom i neželjene posljedice koje bi mogle uslijediti?
Sama po sebi, vojna intervencija je besmislena. Ona mora biti dio političke strategije, a u ovom slučaju strategija se odnosi na teme veće od same Sirije i ne nudi puno nade za sirijsku populaciju.
Prvi cilj je spriječiti da se upotreba hemijskog oružja u raznim ratovima smatra „normalnom“, navodi BBC.
Konvencija o hemijskom naoružanju iz 1993. jedna je od najefikasnijih mjera razoružavanja u modernoj istoriji. Sirija je potpisnica te konvencije. Međutim, uprkos poricanju Asadove vlade, postoji mnoštvo dokaza da sirijske snage, uz rusko odobrenje, redovno koriste hemijsko oružje protiv svog naroda.
Mnogi zapadni političari smatraju da – uz sve moralno sive zone ove situacije – oni ne mogu ponovo da izdaju uvjerenja povodom ove teme. Ona je postala test za međunarodnu vladavinu prava, koja je pod ozbiljnim pritiskom na mnogim frontovima.
Osim toga, pojedini tvrde da bi vojna akcija predstavljala i povratak zapadnih sila u bliskoistočnu politiku u vrijeme previranja u regionu. Razumljivo je da su zapadni lideri u iskušenju da se ne uključuju, navodi BBC. Međutim, dok su se oni borili sa Islamskom državom, o budućnosti regiona su odlučivali Iran, Rusija i Turska.
Kalkuliše se da li je u dugoročnom interesu Zapada da se uključi ili da bude indiferentan prema međusobnoj borbi sila koja izmiče kontroli.
Efektivna vojna kampanja bi takođe mogla da vrati Asada pregovorima kako bi se rat okončao humanije od okrutne pobjede. Upotreba vojne sile nikada nije jednostavna, ali ona može biti efikasna samo ako je dio koherentne i realistične strategije.
Bonus video:
