Soraja je oteta kad je imala samo 15 godina, nakon što ju je u u masi učenica, prilikom posjete jednoj školi, primijetio libijski diktator Muamer Gadafi. Već idućeg dana po nju su u Sirt došli Gadafijevi tjelohranitelji i odveli je među njegove seksualne robinje.
Bile su to sve otete djevojke koje su godinama bile zatočene. Soraja je svoju tragičnu priču ispričala novinarki francuskog „Monda“ Anik Sožan koja je svoja otkrića o Gadafijevim mračnim tajnama pretočila u knjigu: „Gadafijev harem: Priča mlade djevojke i zloupotreba moći u Libiji“. Svjetski portali prenijeli su isječke iz knjige koji opisuju Sorajin odlazak u ropstvo.
Vozili smo se prilično dugo. Izgubila sam pojam o vremenu, činilo mi se beskrajno. Napustili smo Sirt i jurili kroz pustinju. Gledala sam pravo ispred sebe, nisam se usudila ništa da pitam. Onda smo stigli u neku vrstu logora. Tamo je bilo nekoliko šatora, više džipova i jedan ogromni, luksuzni kamion za kampovanje. Mabruka je krenula prema tom vozilu i rukom me pozvala da je slijedim.
U autu koji se upravo okretao kraj nas učinilo mi se da sam vidjela jednu od učenica iz škole koju je Vođa takođe odabrao dan ranije. To je trebalo da me smiri, ali čim sam ušla u kamper preplavio me neopisivo grozan osjećaj. Kao da se cijelo moje biće borilo protiv te situacije. Kao da sam inutitivno znala da se kuva nešto veoma loše.
Gadafi je bio unutra. Sjedio je na crvenoj masažnoj fotelji i držao daljinski upravljač. Malodušno je ispružio ruku prema meni ne gledajući me i ja sam zakoračila da je poljubim. „Gdje su Faiza i Salma?“, nervozno je pitao Mabruku. „Dolaze“, rekla je prestravljeno. Niko me nije ni pogledao. Nisam postojala. Minute su prolazile, a ja nisam znala šta da radim. Konačno je ustao i pitao: „Odakle su tvoji?“
„Iz Zlitena.“
„Ne brini ništa, mala Soraja”
Lice mu je ostalo hladno. „Pripremite je!“ zapovijedio je i otišao. Mabruka mi je mahnula da sjednem na klupu u uglu sobe, namještene kao dnevni boravak. Ušle su dvije žene, bile su opuštene kao da su kod kuće. Faiza mi se nasmiješila, prišla mi i ležerno mi podigla bradu. „Ne brini ništa, mala Soraja,“ rekla je, nasmijala se i brzo otišla. Mabruka je telefonom davala uputstva nekome kako da dođe do logora, možda još jedna djevojka kao ja, jer je rekla „Dovedi je ovamo“.
Prekinula je vezu i okrenula se prema meni: „Dođi! Idemo da te izmjerimo, pa ćeš dobiti neku odjeću. Koji broj grudnjaka nosiš?“ Skamenila sam se. „Ja... ne znam. Mama mi uvijek kupuje.“ Izgledala je kao da je nerviram i pozvala Fatihu, drugu ženu - čudnu personu s muškim glasom i ramenima ali s impozantnim ženskim grudima. Ona me odmjerila, potapašala po glavi i namignula. „Znači ovo je nova? A odakle je?“ Stisnula je metar oko moga struka, pa oko prsa, a njena su me pritiskala pod bradu. Onda su zapisali moje mjere i otišli iz kampera. Ostala sam sama. Nisam se usudila ni da se pomjerim. Padala je noć a ja nisam imala pojma. Što će misliti mama? Jesu li joj javili da su me odveli? Što će se dogoditi ovdje? Kako ću kući?
Nakon dugog čekanja Mabruka se ponovno pojavila. Laknulo mi je kad sam je vidjela. Uzela me za ruku i bez riječi odvela u laboratoriju u uglu logora gdje mi je plavokosa medicinska sestra izvadila krv. Fatiha me onda odvukla u kupatilo. „Skini se. Dlakava si. Moramo se toga riješiti.“ Namazala je depilacionu kremu na moje ruke i noge i obrijala me: „Ostavićemo pubične dlake.“ Bila sam šokirana i bilo me sram ali kako sam morala u svemu tome naći neki smisao, rekla sam sebi da je sigurno riječ o običnoj higijenskoj proceduri koju mora proći svako ko dolazi blizu Vođe.
Zamotali su me u ogrtač i vratili me u dnevni boravak. Mabruka i Salma, s pištoljem oko pasa, sjele su pored mene.
„Propisno ćemo te obući, našminkati i onda možeš kod Tate Muamera.“
„Sve to samo zbog Tate Muamera? A kad ću ja kod roditelja?“
„Kasnije! Prvo moraš pozdraviti gazdu.“
„Okreni se, droljo”
Dali su mi tange - nikad prije nisam vidjela nešto takvo - i bijelu satensku haljinicu, s prorezima sa strane i dubokim dekolteom. Moja kosa, sada raspuštena, padala je do stražnjice. Fatiha me našminkala i namirisala, dodala mi malo sjajila na usne. Mama mi to nikad ne bi dopustila. Strogim okom kritičara provjerila je rezultat. Onda me uzela za ruku i odvela niz hodnik. Zastala je na ulaznim vratima, otvorila ih i gurnula me unutra.
Gadafi je ležao go na krevetu. Bila sam prestravljena. Pokrila sam oči i vrisnula. Mislila sam: „Ovo je neka strašna greška! Nisam trebala da budem ovdje. O, bože!“ Okrenula sam se i vidjela Mabruku tamo na pragu, gledala me nepopustljivo. „On nije obučen!“, procijedila sam u potpunoj panici, mislila sam da Mabruka nije znala. „Ulazi!“, rekla je i gurnula me natrag u sobu.
Onda me on zgrabio za ruku i prisilio me da sjednem do njega na krevetu. Nisam se usudila da ga pogledam. „Okreni se, droljo!“
Ta riječ. Nisam baš znala što znači ali osjećala sam da je užasna, vulgarna, da se obraća odvratnoj ženi. Nisam se dala. Pokušao je da me okrene prema sebi ali sam se opirala. Povukao me za ruku i rame. Onda me zgrabio za kosu i okrenuo mi glavu: „Ne boj se. Ja sam tvoj tata, tako ćeš me zvati, jel da? Ali sam i tvoj brat, a uskoro i ljubavnik. Biću ti sve. Jer ćeš zauvijek ostati ovdje sa mnom”.
Unio mi se u lice - mogla sam mu namirisati dah. Počeo je da me ljubi po vratu, obrazima.
Ostala sam ukočena kao drvo. Htio je da me zagrli ali sam se odmicala. Približavao mi se ali ja sam bježala i počela da plačem. Pokušao je da me zgrabi za glavu ali sam skočila, izvukla ruku i gurnula ga. To ga je iznerviralo, htio je da me prisili da legnem i počeli smo se boriti. Bilo je strašno.
Odjednom se pojavila Mabruka. „Vidi ovu drolju!,“ vikao joj je. „Neće da radi što joj kažem. Nauči je! Obuci je! Onda mi je ponovno dovedi!!“
„Dužna si da ga slušaš”
Otišao je u malo kupatilo pored spavaće sobe, a Mabruka me odvukla u laboratoriju. Bila je bijeda od bijesa.
„Kako se usuđuješ tako ponašati prema gazdi? Dužna si da ga slušaš!“
„Hoću kući.“
„Nećeš ti nigdje! Ovdje ti je mjesto!“
„Daj mi moje stvari, hoću kod mame.“
Ošamarila me svom snagom, zamantalo mi se.
„Slušaćeš! Ili će ti Muamer skupo naplatiti!“
S rukom na obrazu pogledala sam u nju, preneražena. „Praviš se tu da si nevina djevojčica, licemjerko, ali savršeno dobro znaš šta se zbiva! Od sada nadalje ćeš nas slušati, tatu Muamera i mene. I radićeš što ti se kaže. Bez riječi, bez prigovora, je li ti jasno?“
Onda je nestala i ostavila me samu u onoj prostačkoj haljinici, s razmazanom šminkom i svu raščupanu. Sklupčala sam se na podu u dnevnom boravku i satima plakala. Ništa nisam razumjela. Sve je bilo prekonfuzno. Što radim ovdje? Što hoće od mene? Mislila sam kako se mama sigurno nasmrt brine što me nema, mora zvati tatu u Tripoliju, možda će on morati da se vrati u Sirt. Bombardovaće je optužbama da me pustila da odem. Nikad mi nije dao da izlazim iz kuće. Kako ću mu ikad ispričati onu odvratnu scenu s tatom Muamerom? Tata će poludjeti. Još sam se tresla od jecaja kad je u sobu ušla plavokosa medicinska sestra. Nikad je neću zaboraviti. Sjela je kraj mene i nježno me gladila po licu. „Reci mi što se dogodilo“, rekla je. Govorila je stranim naglaskom i kasnije sam otkrila da je bila jedna od Vođinih medicinskih sestara iz Ukrajine, zvala se Galina. Nisam joj mogla reći ni riječi ali pogodila je i vidjelo se da je bijesna. „Kako mogu to da naprave jednoj djevojčici? Kako se usuđuju?“, ponavljala je i mazila me sve dok konačno nisam zaspala. Mabruka me iduće jutro probudila oko devet. Dala mi je trenerku i probudila mi nadu.
„Znači idem kući?“
„Rekla sam ti da ne ideš! Jesi gluva? Jasno sam ti rekla da je tvoj stari život zauvijek gotov. Javili smo tvojim roditeljima, oni razumiju, zašto ti ne razumiješ?“
„Zvali ste moje roditelje?“
Raspala sam se. Popila sam malo čaja, grincula keks i pogledala oko sebe. Posvuda su bile djevojke vojnici u uniformama, ulazile su i izlazile, znatiželjno me gledale. „Je li to ona nova?“ Pričali o Vođi, kako ima posla preko glave u šatoru. Prišla mi je Salma. „Da ti objasnim neke stvari: Muamer će spavati s tobom. On će te načeti. Ti si odsad njegovo vlasništvo i nećeš ga nikad ostaviti. Zato prestani s tim durenjem, nema se smisla opirati ili sanjati da bude drugačije - to ti ovjde neće ništa promijeniti!“
„Ako se ne opireš, biće ti dobro”
Onda je ušla ona Fatiha, upalila televiziju i šapnula mi: „Pusti da ti rade što hoće, to će ti jako olakšati život. Ako se ne opireš, biće ti dobro. Samo napravi sve što ti se kaže.“
Ležala sam tamo nepokretna i plakala. Znači, bila sam zatvorenik. Što sam ja ikada mogla da skrivim?
Oko jedan sat Fatiha je došla da me obuče u jako kratku plavu satensku haljinicu; zapravo, bio je to više negliže. U kupatilu mi je skvasila kosu i stavila malo pjene. Mabruka me pregledala, čvrsto me uzela za ruku i još jednom me odvela u Gadafijevu spavaću sobu.
„Ovoga puta ćeš ispuniti želje svoga gospodara ili ću te ubiti svojim rukama,“ prijetila je. Onda je otvorila vrata i gurnula me unutra. Bio je tamo, Vođa, sjedio na krevetu u trenerci i potkošulji, pušio je cigaretu i polako otpuhivao dim gledajući me hladno. „Ti si jedna kurvetina“, rekao je. „Majka ti je Tunižanka, vi ste sve kurve.“ Nije se žurio, gledao me od glave do pete i puvao mi dim u lice. „Sjedi tu, blizu mene“, pokazao je na mjesto na krevetu.
Nisam mogla da vjerujem što mi govori. Bilo je neshvatljivo. Povukao me na krevet i ugrizao za nadlakticu. Boljelo je. Onda je pokušao da me svuče . Već sam se osjećala tako gola u toj minijaturnoj plavoj haljinici, bilo je grozno - nisam mu mogla dopustiti da me svuče. Opirala sam se, stiskala bretele. „Skidaj to, droljo prljava!“. Razdvojio mi je ruke, ustao, opet me zgrabio i bacio na krevet svom snagom. Pokušavala sam se boriti. Onda je ustao i bijesno otišao u kupatilo. Mabruka je bila u sobi u sekundi. Kasnije sam otkrila da je kraj kreveta bilo zvonce kojim ju je zvao.
„Ovo je prvi put da mi se neka cura ovako opire! To je tvoj problem, Mabruka, ti si kriva! Jesam ti rekao da je naučiš! Zato izvoli riješi to ili ćeš platiti!“
„Gospodaru, zaboravite ovu malu. Trdoglava je kao mazga. Škartirat ću je natrag majci i naći ću vam drugu.“
„A ne. Ovu ćeš pripremiti. Nju hoću!“
Odveli su me natrag u laboratoriju, gdje sam ostala do mraka. Galina se ušuljala na trenutak i pružila mi ćebe sažaljivo me gledajući. U zoru, baš kad sam tonula u san od iscrpljenoti, ušla je Mabruka. „Ustaj! Oblači uniformu. Idemo u Sirt.“
Kakvo olakšanje! „Znači idemo doma?“
„Ne. Idemo negdje drugo.“
Barem smo napustili to užasno mjesto bogu iza leđa i otišli bliže doma. Na brzinu sam se umila, navukla uniformu sličnu onoj koju su nosile Gadafijeve tjelohraniteljke i vratila se u dnevni boravak, gdje je pet djevojaka isto u uniformama odsutno gledalo televiziju. Umirala sam od želje da nazovem mamu ali Mabruka me držala na oku, a atmosfera je bila ledena. Odvukli su kamper. Pustila sam da me vuku, ionako odavno ništa nisam kontrolisala.
„Ispuniću ti sve želje”
„Radićeš sve što ti kažem, je li ti jasno”, kazao mi je Gadafi.
„Ja ću ti davati nakit, daću ti lijepu kuću, naučiću te da voziš i daću ti auto. Jednog dana ćeš možda i studirati vani ako budeš htjela. Vodiću te gdje god poželiš. Čuješ šta ti govorim? Ispunit ću ti sve želje“. „Ja hoću kući svojoj mami.
“Smrznuo se, ugasio cigaretu i podigao glas. „Slušaj me dobro! Prestani s tim, jesi čula? Prestani s tim da hoćeš kući jer si od sada ovdje sa mnom i zaboravićeš na sve drugo!“
Galerija
Bonus video:
