Upoznajte miroljubive pagane koji prave oružje

„Udmurti su mnogobošci. Mi ni sami ne znamo kako da opišemo u šta vjerujemo. Suština naše vjere je Priroda”
429 pregleda 6 komentar(a)
narod Udmurti, Foto: Shutterstock
narod Udmurti, Foto: Shutterstock
Ažurirano: 29.04.2018. 18:54h

Na Srednjem Uralu živi narod Udmurti. Nekadašnji pagani danas su većinom „rusifikovani” pravoslavni hrišćani, krajnje su miroljubivi, izbjegavaju konflikte i nisu bundžije, ali prave oružje koje se decenijama koristi u ratnim konfliktima širom svijeta.

Pripadnica naroda Udmurti po imenu Svetlana dobro je pokrila glavu vezenim maramama tako da se ne vidi koje boje joj je kosa – da li riđa (što mnogi tretiraju kao „osobinu pravog Udmurta“) ili tamno-kestenjasta.

„Da biste saznali koje boje je kosa neke žene, uopšte ne treba da gledate glavu“, kaže ona uz osmijeh. „Sada je takvo vrijeme, varljivo. Čak je i kosa varljiva“.

I njeno ime je takođe u neku ruku varljivo. Ona se zove Svetlana otkako su Udmurti primorani da izvade pasoše i prihvate normalna imena, a ranije se zvala Oduvančik(„maslačak“). Svetlana se pridržava paganskih običaja i kaže da je svaki Udmurt u duši paganin. Stojimo sa njom ispred sveštene kolibe „kuale“. Izgleda kao obična ruska brvnara.

„Udmurti su mnogobošci. Mi ni sami ne znamo kako da opišemo u šta vjerujemo. Suština naše vjere je Priroda, a u njoj ima mnogo bogova“.

U brvnari je tamno, tijesno i toplo. Svuda su poređani ritualni predmeti poput činijica sa rodovskim amblemima za žrtvoprinošenje i marama iz 1930-ih sa izvezenim ukrasima u obliku drveta života. Sve su to eksponati, a Svetlana je zapravo stariji naučni saradnik zavičajnog muzeja „Ludorvaj“ u Republici Udmurtiji (1.270 km istočno od Moskve). To je Srednji Ural. Muzej je par kilometara udaljen od istoimenog udmurtskog sela.

Komunikativni jug i stidljivi sjever

Većina Udmurta, sjevernih i južnih, kao i prije nekoliko vjekova, živi duž rijeka Kama i Vjatka u Udmurtskoj republici. Na sveruskom popisu 2010. godine bilo ih je 552.000. U 17. vijeku je kroz sjeverni dio ove republike prolazio put u Sibir. To je starinski kopneni trgovački put koji vodi iz evrpskog dijela Rusije do granice sa Kinom. To je jedan od razloga zbog kojih se smatra da su sjeverni Udmurti u većoj mjeri „rusifikovani“ od južnih.

Razlikuju se i po izgledu. Na jugu su Udmurti riđi i imaju plave oči, a na sjeveru su tamnokosi i oči su im tamne boje. Treća razlika je u karakteru: južnjaci su komunikativniji, dok su sjevernjaci pomalo „stidljivi”. Četvrta razlika je u vjeri.

Većina pripadnika naroda Udmurti prihvatila je pravoslavlje sredinom 18. vijeka. Na jugu republike je ostalo mnogo više sela koja se pridržavaju paganskih običaja, nego na rusifikovanom pravoslavnom sjeveru.

Pojedini Udmurti naklonjeni paganskim običajima tvrde da metode širenja hrišćanstva u ovim krajevima nisu uvijek bile „čiste“. Svetlana, međutim, smatra da je vjera stvar genetike, te da se stoga ne može ni prodati, ni promijeniti.

Ona tvrdi da su Udmurti tretirani kao „šumski ljudi“ i da su takvi ostali. U udmurtskom jeziku čak ne postoji riječ „grad“. Po značenju joj je najbliža riječ „kar“, koja se prevodi kao „gnijezdo“.

„Naš narod nije buntovnički, nije kategoričan. Može biti mnogo unutrašnjeg negodovanja, ali svejedno niko neće krenuti u otvorenu pobunu. Ti ljudi sve ’gutaju’ ćutke, a u sebi razmišljaju: ’Samo da nas niko ne dira’“.

Tako su Udmurti, otprilike, i postali dio Rusije krajem 15. vijeka. Doduše, oni za razliku od Tatara nisu imali nikada svoju nacionalnu državu. Taj narod je uvijek živio u malim naseobinama bez državotvornih ambicija.

A zatim su počeli da se stide sami sebe...

Šta piše u pasošu?

„Biti Udmurt znači biti ograničen i priglup čovjek“, objašnjava Nikita, žitelj Iževska, glavnog grada Udmurtije. „Ta logika potiče iz sovjetskog perioda kada je Udmurtija postala jedan od industrijskih centara zemlje, a Udmurti kao neobrazovani ljudi iz sela postali su sinonim za nekvalifikovanu radnu snagu”.

„Sada ljudi otvoreno govore o svom udmurtskom porijeklu, a ranije su svi govorili: ’Ma kakav sam ja Udmurt, ja sam Rus’. Utoliko prije što i u pasošu piše ’Rus’. Udmurti su dobili pasoše tek u drugoj polovini 1970-ih.“ Nikitina 30-godišnja poznanica Nađa rijetko je u porodici imala priliku da čuje udmurtski jezik, tako da ga i ne razumije. U školi se on ne predaje (izuzev u nekoliko seoskih škola), na javnim mjestima ga niko ne koristi, nema ga ni na putokazima. „Udmurti su po prirodi skromni ljudi. Njihov mentalitet je takav da oni neće nikome ništa nametati“, priča Nađa. Ona već 15 godina vodi turiste po Udmurtiji i pokazuje im kolorit lokalnog etnosa. Republika je odlučila da na taj način privuče turiste.

Postoji, doduše, mišljenje da ta „skromnost“ potiče od snebivanja zbog sopstvenog porijekla. Tek sada ljudi počinju javno da se ponose udmurtskim porijeklom. Pomalo čudno zvuči, ali taj trend se pojavio u stripovima. Stripovi na udmurtskom jeziku su novi hit u ovoj republici.

Bave se vradžbinama i prave oružje

Danas je grad skoro jedino mjesto gdje se može zaraditi za život. U selu Ludorvaj sproveden je gas, postoji škola i biblioteka, ali još nema prodavnice, bolnice ni apoteke. Zbog toga oni sami mijese hljeb, priča Ana Stepanovna.

U njenom selu Karamas-Peljga je 1960. godine bilo 70% žitelja koji su se pridržavali paganskih običaja. Ona se još sjeća kako je skoro cijelo selo stajalo u polju sa rukama podignutim ka nebu. Zatim su je udali za čovjeka koga nije poznavala i on ju je odveo u Ludorvaj.

„Muža ranije nisam poznavala. Videla sam ga samo par puta, i nikada ne bih ni pomislila da ću se udati za njega. Ali, tako se ranije radilo. Sada se, naravno, tako ne radi...“

U Ludorvaju danas živi nešto više od hiljadu ljudi. Najbliži grad je Iževsk. On je udaljen 19 kilometara. Ana Stepanovna radi u muzeju zajedno sa Svetlanom. Ranije su one svakoga dana pješke prelazile tri kilometra do posla po svakom vremenu, a sada ih vozi minibus.

„Svi žitelji Ludorvaja su radili u Iževsku u fabrikama, a u Ludorvaju su bila ogromna polja, bio je kolhoz (kolektivno poljoprivredno dobro u Sovjetskom Savezu). Danas kolhoz više ne postoji, postoje samo privatna poljoprivredna gazdinstva. Ona funkcionišu, ali je radnika malo. Ima i sela koja su udaljena 100 kilometara od grada. Njihovi žitelji i ne odlaze u grad. Imaju drvene kuće, sami prave sve što im treba u domaćinstvu. Neko prodaje sezonske bobičaste plodove, a neko siječe šumu i prodaje drva. Mladi odlaze iz sela. Dođu možda samo vikendom da posjete roditelje. U selu nemaju baš nikakvog posla.“

Današnji Udmurti su većinom prebrodili stereotip o „neobrazovanim ljudima“ i rade u fabrikama kao i prije 50 godina. Sticajem okolnosti najmiroljubiviji narod pravi oružje jer se time bavi polovina iževskih fabrika (a među njima i koncern „Kalašnjikov“). The New York Times je 1993. godine objavio karikaturu na kojoj je prikazana Udmurtija zatrpana oružjem i tekst ispod slike da, ukoliko se odvoji od Rusije, ova republika sama može tri godine ratovati protiv cijelog svijeta.

Mnogi zaziru od Udmurta, ali ne zbog oružja nego zato što se o njima priča da se „bave vradžbinama“.

„Ima li šamana? Da li je bilo nekih iscjeljenja?“ „Ima šamana. Naravno, bilo je i isceljenja“.

Ana Stepanovna to govori ozbiljnim glasom i sa prodornim pogledom. Kaže da je jednom predsjednik kolhoza rasturio pagansku brvnaru da bi iskoristio brvna, a posle nekoliko dana je umro. Možda je to podudarnost, ali se priča da Udmurti mogu da rade i takve stvari.

Russia Beyond Serbia

Galerija

Bonus video: