Uvjeren u dolazak autentičnog socijalizma

Unuk Lava Trockog se 72 godine kasnije prisjeća svog djeda i njegovog ubistva
53 pregleda 3 komentar(a)
Ažurirano: 26.08.2012. 20:07h

Esteban Volkov se sjeća da je slutio na najgore čim je vidio neobičnu aktivnost ispred kuće u Meksiko Sitiju u kojoj je živio sa djedom, Lavom Trockim, koji je bio u egzilu. Gorko iskustvo i sklonost prema nauci nijesu ostavili prostor za nadu u glavi ovog tinejdžera.

„Osjetio sam nervozu. Strah“, kaže Volkov u intervjuu za britanski „Gardijan“, prisjećajući se poslije 72 godine dana kada je 20. avgusta došao kući iz škole i vidio da mu je djed uboden u glavu šiljkom za led – što je bila kulminacija duge kampanje Josifa Staljina da ga ubije.

„Prkosio bih zakonima vjerovatnoće kada bih pomislio da smo ponovo imali sreće. To bi prkosilo matematici“.

Tog popodneva – 20. avgusta 1940. – Volkov je došao u baštu, prolazeći pored uznemirenog čuvara koji je držao pištolj i ugledao ubicu kojeg je policija tukla pribijenog uz zid. Ulazeći u kuću krajičkom oka je vidio smrtno ranjenog djeda na podu, prije nego što su ga otjerali.

Na samrti štitio unuka

Dok mu je život izmicao, osnivač Crvene armije koji je postao trn u oku Staljinovog režima je uspio da promumla naredbu kako bi spriječio unuka da se previše približi krvavom prizoru.

„Imao je veoma ispunjen život“, ističe 86-godišnji Volkov, objašnjavajući što to znači za njega. „On je svoj život posvetio idejama, a iznad svega ih je realizovao“.

Volkov se takođe sjeća Trockog – oštrog boljševika kojeg okrivljuju za brutalno gušenje pobune Kronštad – kao punog ljubavi i nježnog djeda, kada nije bio opsjednut poslom

Trocki je stigao u Meksiko 1937, skoro deset godina pošto je lutao u egzilu sa druge strane Atlantika, a politički azil mu je odobrila postrevolucionarna vlada predsjednika Lazara Kardenasa zahvaljujući zalaganju muraliste Dijega Rivere.

Do tada Trocki, podsjeća britanski list, nije od Staljina samo izgubio bitku da usmjerava prava socijalizma u Sovjetskom Savezu, već i sve četvoro djece i mnoge rođake. Međutim, Volkov - koji je stigao u Meksiko dvije godine kasnije sa 13 godina - tvrdi da njegov djed nikada nije klonuo duhom.

Esteban Volkov

„Uvijek je bio pun duha i energije“, prisjeća se. „Zračio je izuzetnim i zaraznim uvjerenjem da je dolazak autentičnog socijalizma neizbježan i apsolutan“.

Volkov se takođe sjeća Trockog – oštrog boljševika kojeg okrivljuju za brutalno gušenje pobune Kronštad – kao punog ljubavi i nježnog djeda, kada nije bio opsjednut poslom. Većinu radnih sati provodio je radeći na biografiji Staljina, jer mu je dat značajan novčani avans, ili planirajući da napiše biografiju koju je stvarno želio, onu o Lenjinu.

Velika porodica

Starac, kako su ga zvali u domaćinstvu, ustajao je rano kako bi nahranio živinu i zečeve koje je držao u dnu bašte, a onda bi zaronio u posao praveći pauze samo radi kratkih dremki i zajedničkih objeda.

Volkov kaže da je ponekad ulazio u radnu sobu kako bi proveo neko vrijeme sa djedom. Sa osmijehom se sjeća partije šaha u kojoj je pobijeđen.

Volkov kaže da je korijen njihovog razlaza bio u „političkom neslaganju“, a ne u, kako su kružile glasine, romansi između revolucionara i slikarke

Do trenutka kada je stigao u Meksiko, Volkov je živio na Jalti, u Moskvi, Berlinu, Beču, Parizu i na jednom turskom ostrvu. Tokom tog perioda, otac mu je ubijen a majka je izvršila samoubistvo, tetka mu je umrla od tuberkuloze, a baba je deportovana u Sibir.

Volkov stric, sa kojim je živio neko vrijeme, takođe je ubijen. Kao Trocki i Natalija Sedova, njegova druga žena, Volkov je svoj novi dom u Meksiku dijelio sa sedam sekretara i čuvara koje opisuje kao „veliku porodicu“.

Većina su bili Amerikanci, a svi stranci, kako bi se izbjegla pomisao da Trocki krši obećanje da se neće miješati u lokalnu politiku, navodi „Gardijan“.

Tada već domaćinstvo nije odisalo boemskom atmosferom koja su nekada pružali Rivera i Frida Kalo. Volkov kaže da je korijen njihovog razlaza bio u „političkom neslaganju“, a ne u, kako su kružile glasine, romansi između revolucionara i slikarke. On takve priče smatra nebitnim, imajući u vidu sklonost Fride Kalo da „spava sa svima“.

Još jedan dan života

Međutim, nedjeljom su se i dalje održavale igre, izleti u prirodu i odlasci u bioskop – makar do 24. maja 1940, kada je oko 20 naoružanih ljudi upalo u kuću, na čelu sa meksičkim muralistom i staljinistom Davidom Alfarom Sikuerosom.

Volkov se sakrio iza kreveta dok su meci letjeli na sve strane. U susjednoj sobi, Sedova je gurnula supruga – koji je bio omamljen od pilula za spavanje – u ćošak i zaštitila ga svojim tijelom.

Tri od njegove četiri kćerke – pjesnikinja, statističarka i ljekarka – i dalje žive u Meksiku, dok je četvrta sada na čelu Nacionalnog instituta za borbu protiv zloupotrebe ljekova u SAD

„Nataša, dali su nam još jedan dan života“, sjeća se Volkov kako se Trocki šalio većinu jutara. „Moj djed je znao da će se novi napad dogoditi uskoro. Pitanje je samo bilo odakle“.

Došao je iznutra. Jedan staljinistički agent je uspio da uđe u kuću preko afere koju je počeo godinama ranije sa pripadnicom unutrašnjeg kruga koja je uživala povjerenje. „Dobro je to odrađeno“, ističe Volkov sa izvjesnom dozom divljenja. „Mi smo u poređenju sa njima bili djeca“.

Volkov se odjednom rastužio prisjećajući se „usamljenog i praznog“ perioda koji je uslijedio, ali sebe opisuje kao srećnog čovjeka koji je gledao kako se pred njim odvija istorija, a zatim mu se ukazala prilika za mirnu i uspješnu karijeru hemičara istraživača i srećan brak u kojem je dobio i djecu.

Tri od njegove četiri kćerke – pjesnikinja, statističarka i ljekarka – i dalje žive u Meksiku, dok je četvrta sada na čelu Nacionalnog instituta za borbu protiv zloupotrebe ljekova u SAD.

Kraj porodične revolucionarne tradicije

Volkov kaže da mu ne smeta što je dopustio izmicanje porodične revolucionarne tradicije, međutim, on vjeruje da radikalne promjene duž smjernica koje je zacrtao njegov djed ostaju neophodne. „Kapitalizam je totalna katastrofa, nemoguće je da riješi problem čovječanstva.

To je prevaziđen sistem. Ove godine, kao i svake godine na godišnjicu smrti Trockog, održana je manja komemoracija pored malog groba revolucionara dekorisanog srpom i čekićem i smještenog u bašti stare kuće. Sada je muzej, ali bez redova kakvi se formiraju ispred kuće Fride Kalo, koja je odmah iza ćoška.

Mada skromnost ne smeta Volkovu, koji predviđa da će buduće generacije dati Trockom mjesto koje mu pripada. „Ne žuri nam se“, kaže on sa određenom vrstom vjere u neizbježnost istorijskog procesa na koju bi njegov djed bio ponosan.

Bonus video: