Zemlja kedrova, izbjeglica i imperija - Vijesti.me
IZMEĐU POLOVA

Zemlja kedrova, izbjeglica i imperija

Kolumnista “Magazina” vodi vas u Liban, zemlju koja priča dvije priče o istoriji ljudskog roda - o imperijalizmu i eksploataciji, ali i priču o izbjeglištvu i traženju skrovišta

Šamaš, Bog sunca, reče Gilgamešu:

„Spremi se da se s prijateljem boriš protiv Humbabe! On je postavljen za čuvara Kedrove šume. Kroz Kedrovu šumu vodi put na Breg bogova. Humbaba me je uvredio, zato idite i ubijte ga!” (Ep o Gilgamešu)

Ovako počinje četvrta ploča najstarijeg poznatog književnog djela, koji u sebi nosi motive kasnije prepričavane u hiljadama djela iz hiljadu različitih aspekata.

Koliko god da su nam dragocjeni radovi arheologa, nijedno grobno mjesto, nijedan novčić ili komad oružija nam ne može dati uvid u prvu civilizaciju - Mesopotamiju - kao što nam to daje umjetničko djelo, spjev. Možda u epu nema opipljivih istorijskih fakata, ali ništa nam bolje ne ukazuje na to da su ljudi tada, prije 4.000 godina imali slične strahove, nade, stremljenja i želje kao mi danas. Među svojim izazovima, Gilgameš, kralj Uruka u Mesopotamiji, dobija zadatak da ubije Humbabu, moćnog zaštitnika kedrove šume. Znajući da kedar raste isključivo na nadmorskim visinima iznad 1500 metara, istoričari su zaključili da na prostoru Bliskog istoka ep može govoriti isključivo o Libanu i da je Brijeg bogova zapravo sama planina Liban. Tako priča o ovoj zemlji počinje u prvom književnom djelu ljudske civilizacije. Put u Bejrut je moj prvi odlazak u inostranstvo od kad sam počeo da pišem kolumne “Između polova”. Dok sam dosad crpio inspiraciju iz prethodnih putovanja, te listajući fotografije razmišljao o mogućim temama tekstova, ovog puta sam već, u odlasku, razmišljao šta bih morao da napišem, kako da potražim odgovor na teško pitanje “Šta je Liban?”. Za početak, ime zemlje dolazi od feničanske riječi libn što znači bijelo, misleći se na snijegom okovane vrhove planine Liban, koja razdvaja obalu od unutrašnjosti Bliskog istoka. Već ovo me je u nekoj mjeri podsjetilo na Crnu Goru.

Detalj iz Libana

Zemlju dijeli reljef, gdje se morska obala poslije par kilometara pretvara u planinske vrhove (mada su ovi libanski daleko viši) iza kojih se širi ravnica Beka, a koju opet - s druge strane - nadvisuje (i razdvaja od Sirije) planinski vijenac Anti-Liban. Sličnosti tu mahom prestaju, mada nam naše shvatanje Bejruta, Libana i prilika tome može dosta reći o tome kako drugi vide nas. Naime, rekavši porodici i prijateljima gdje idem, dobio sam veliki broj reakcija na temu “ludosti”, nesigurnosti i svakodnevne komentare “da se pazimo”. Građanski rat se završio 1990. ali i dalje tu zemlju smatramo nesigurnom i varvarskom, te ne treba da nas čudi kada drugi narodi misle da na Balkanu i dalje obitavaju divlje horde spremne na klanje.

Liban nam priča dvije priče o istoriji ljudskog roda - priču o imperijalizmu i eksploataciji, ali i priču o izbjeglištvu i traženju skrovišta. Arheološki nalazi govore da su na ovom prostoru ljudi živjeli prije prvih istorijskih zapisa, a prva civilizacija o kojoj postoji trag su Kaananiti. Nakon njih, regijom su vladali Feničani, Persijanci, pa Grci, Rimljani, Umajadi, krstaši, Memluci, Osmanlije i na kraju Francuzi. Sve imperije koje su imale priliku željele su da drže ovo malo parče zemlje iz dva razloga. Prvi je odličan strateški položaj ka Mediteranu s jedne, i unutrašnjem arapskom poluostrvu s druge strane (između Bejruta i Damaska je svega stotinu kilometara). Drugi razlog je isti od Gilgameša do modernog doba - kedrovo drvo, suština kvaliteta feničanskih trgovačkih galija je bio važan resurs svima koji su ovim prostorom vladali. Bilo da je imperija išla sa zapada na istok, kao Rim, ili sa istoka na zapad, kao Arapi i Osmanlije, tih 10.000 kvadratnih kilometara Libana je bio nezaobilazan put za širenje.

Šetačka zona

Iako je istorija nerijetko priča o carstvima, vladarima i osvajačkim pohodima, Liban nudi onu ljudskiju priču, priču bijega od progona, od nasilja, priču o skrivanju od moćnijeg i brutalnijeg. Maroniti, hrišćani, sljedbenici Marona, askete i monaha naselili su se u prostoru planine Liban bježeći od religijskog progona koji je nametao Rim. Par stotina godina kasnije, kada su memlučki sultani izdali fatvu protiv svih nesunita u svojoj imperiji, Druzi, kao dio islamilitske sekte šiita bili su primorani da od fatve pobjegnu u južni dio libanskih planinskih vijenaca. Grci, kako pravoslavni, tako i unijati, takođe su vjekovima tražili sigurnost u Bejrutu, Sidonu, Tiru i Tripoliju. Jermeni, spasavajući se od turskog genocida tokom Prvog svjetskog rata, našli su sigurnu luku i spas u ovom dijelu Mediterana, a Palestinci, od 1948. godine i prvog širenja države Izrael na njihove naseobine, uglavnom žive na jugu zemlje. Naravno, konflikt u Siriji donio je novi talas izbjeglica i Libija je zemlja koja je pružila spas najvećem broju njih. Zemlja kedrova je svim ovim ljudima dala utočište, zemlju, a oni su njoj dali nove naseobine, nove kulture, fantastičnu hranu i proizvode. Sjedinjenje Države možda zovu melting pot, ali pravi istorijski lonac se, zapravo, nalazi na istoku Mediterana.

Detalj iz Libana

Takav Bejrut i takav Liban imamo danas. Centar, pješačka zona oko Place d’Etoile nam arhitektonski govori zašto je grad prozvan Parizom Bliskog istoka. Ali zemljana boja tog trga, nasuprot blještavim balkonima onih u Parizu, djeluje ljudskija, jer Pariz je imperija, a Bejrut su izbjeglice. Ipak na tom trgu, pijući tursku kafu uz lagani povjetarac i osluškujući druge goste kako istovremeno kombinuju pet-šest različitih jezika, lako možete da uđete u ulogu jednog od diplomatskih (ili špijunskih) atašea koji vjekovima pokušavaju uticati na ovaj grad. Tišina tog trga kao da odgovara upražnjenoj stolici ispred koje stoji poklopljena šolja i fotografija ubijenog premijera Refika Haririja. Kao što Bejrut nije Pariz, nije ni Marakeš, te na njegovim tržnicama nećete naći začine i marame iz hiljadu i jedne noći, već hiljade ljudi kako kupuju svježu ribu, ratluke ali i stotinu komada elektronike marki Sonioq, Panusonica i Somsang. Nije ni Teheran, iako vam se u četvrtima koje kontroliše Hezbolah neće desiti ništa neprijatno, da li zbog predrasuda ili zbog realnosti, imaćete osjećaj da neko dobro promatra svaki vaš korak i da ljudima tu, ne treba nikakav veliki brat tehnologije da bi znali kuda hodate i šta mislite. Iako Bejrut nije ni Jerusalim, u nepunom kvadratnom kilometru istočno od glavnog trga, gdje, na zidiću iznad rimskih ruševina, ako napravite pun okret, vidite šest bogomolja, sunitsku i šiitsku džamiju, te maronitsku, pravoslavnu, protestantsku i grkokatoličku crkvu.

Džamija u Libanu

Nešto prije šest sati, čućete pjesmu jednog pa drugog mujezina, te zvono po zvono koje poziva vjernike na večernju službu. Neke bi ovo ispunilo jezom i strepnjom od religijske netrepeljivosti, ali mene, u tom trenutku, ispunio je mir, jer ono što svi žitelji ove zemlje izbjeglica traže, nije daleko od onoga za čim je tragao Gilgameš na samom kraju - za unutrašnjim mirom, za svrhom na ovom i svakom sljedećem svijetu.

Detalj iz Libana

Ako me za kraj pitate šta je Liban, šta su Bejrut, Biblos (Džbeil), Andžar i Balbek, to je kao da me pitate “Šta je čovjek?”; vjerovatno najteže pitanje koje možete dobiti. Ne znam šta bih prije rekao ili izdvojio - možda je Liban ogromna uočljiva razlika u bogatstvu između istočnog i zapadnog Bejruta, možda je građanski rat koji je učinio da ratuju svi protiv svih i da se ratni zločini iz osvete slažu jedan na drugi. Možda je sedam hiljada godina naseljenosti Biblosa u kojem su se smjenjivale civilizacije suština Libana, države koja je primala izbjeglice, a koju su uzimale sve velike civilizacije. Možda je i Balbek, mjesto na kojem su građena tri “najljepša i neviđena” hrama u Rimskoj imperiji, koja su na kraju ostala nezavršena i neviđena jer ljepota i uzvišenost ostaju uvijek nedovršeni. Ali Liban je prije svega porodica Šebli, koja je i kroz sve godine građanskog rata čuvala ono što joj je povjereno - svjetionik u Bejrutu. Isto tako je Liban porodica Sahjun, u kojoj upoznajemo braću Fuada i Zuhaira, koji drže falafel restorane jedan do drugog, sa istim menijem, vjerovatno istim receptom prenesenim od njihovog oca Mustafe, ali odbijaju da razgovaraju, optužujući onog drugog da je prevarant i da je samo jedan pravi Sahjun falafel.

Detalj iz Libana

Možda je odgovor na pitanje “Šta je Liban?” zapravo identičan odgovoru na pitanje “Šta je čovjek?” jer je čovjek i istorija ljudske rase do samog početka, i sva osvajanja, uništavanja, ali i kulturna, civilizacijska dostignuća. Čovjek je i predanost obavezi i hrabrost u ispunjavanju dužnosti uprkos svim nedaćama, kao i smrtna svađa i rivalstvo braće oko nečeg naizgled prozaičnog - recepta za falafel. Svime time smo opisali čovjeka, a opet ne znamo šta je on. Isto važi za Liban, zemlju kedrova.