Radomir Kračković dobro je poznata ličnost svima onima koji gledaju televiziju, jer su teško mogli da izbjegnu to lice koje se već dugo pojavljuje u onim najvažnijim terminima, kada je u toku dnevnik. Urednik i novinar informativnog programa Televizije Vijesti već dugo donosi najbitnije priče dana u crnogorske domove, a iza sebe ima impresivnu karijeru zbog čega je postao jedna od TV ličnosti kojoj se u našoj zemlji najviše vjeruje. O svojim prvim koracima u novinarstvu, utiscima sa prve linije izvještavanja, statusu novinara u Crnoj Gori sa kojim se detaljnije upoznao kao potpredsjednik Sindikata medija i drugim stvarima, Kračković je pričao za “Play”.
Što te je privuklo novinarstvu, u kom trenutku si odlučio da želiš da ti to bude životni poziv, je li to nešto o čemu si maštao od malih nogu ili je kasnije došlo?
U srednjoj školi sam se odlučio da će novinarstvo biti moj životni poziv jer sam uvijek želio da budem informisan o tome šta se dešava u našem društvu. Počeo sam da radim na prvoj godini fakulteta.
Zašto baš informativa? U kojim fomatima si se prethodno oprobao? Koji ti se čini kao najteži?
S obzirom na to da sam dosadašnju karijeru proveo u crnogorskim televizijama, informativa je stigla kao logičan slijed mog novinarskog razvoja jer to i jeste bila srž svih domaćih TV stanica. Na startu sam se malo bavio i sportom, komentarisao i sportske događaje.
Kako ti sa ove vremenske distance izgledaju tvoji počeci?
Počeo sam 5. oktobra 2003. u Televiziji Montena i, kao i svi mladi novinari, vjerovao da svojim radom mogu doprinijeti da se stvari u društvu mijenjaju najbolje. Petnaest godina kasnije shvatam da je to bila jedna velika zabluda jer, ma šta god novinari uradili, koju god aferu otkrili ili važnu temu otvorili, kakav god pametan predlog dali za poboljšanje situacije u društvu – uglavnom se neće desiti ništa. Očigledno da još nijesmo probudili svijest građana o tome da je recept za bolji život ipak u njihovim rukama. Na početku sam i oko godinu radio u redakciji kulture dnevnog lista “Vijesti”, ali je rad na televiziji bio veća želja.
Koje su za tebe najbitnije razlike između rada za novine i televiziju, koje karakteristike jednog, a koje drugog su po tebi najvrednije? Što bi rekao da ti više odgovara?
Više mi odgovara rad na televiziji jer je, čini mi se, dinamičniji. Rad na televiziji je lakši jer, zbog brzine, nemate vremena da dubinski analizirate stvari kao u štampi, ali moć televizije je što ponekad nema ni potrebe bilo šta da detaljnije elaborirate jer slika govori više od riječi. Sa druge strane, rad na televiziji je teži jer imate manje vremena za pripremu informacija, a morate biti skoncentrisani da ih prezentujete gledaocima i sve to odnosi puno energije. Sa godinama, to vam je sve teže.
Kako izgleda tvoj prosječni radni dan, koliko često se dešavaju neočekivane situacije i kako se prilagoditi?
Moj prosječan radni dan traje 10 sati, ali zato imam više slobodnih dana. Ujutro se sa kolegama dogovaramo o temama za taj dan, potom pripremam vijesti u 14 sati, a onda spremam vijesti u pola 7. U 18.30 sa koleginicom Alenkom Vujović sjedam u studio i kreće pola sata najvažnijih stvari tog dana. Kada se završi odjavna špica, radni dan se samo formalno završava, a posao se često nosi kući. Neočekivane situacije dešavaju se sve češće, pogotovo u posljednjih 4-5 godina, zbog turbulentne političke scene u Crnoj Gori. Mislim da naša informativna redakcija tu reaguje dosta dobro i vrlo brzo sa vanrednim uključenjima ili vijestima, pa vjerujem da to i gledaoci primjećuju.
Da bi se dnevnik uspješno realizovao potrebna je dobra saradnja i sa drugim kolegama koje sudjeluju u njegovom stvaranju, kako izgleda tvoja saradnja sa njima, koja je tu formula uspjeha?
Priprema dnevnika je jedan od tipičnih primjera one često rabljene floskule “timski rad”, ali u ovom slučaju stvarno jeste jer, ma koliko neko dobro u sistemu radio, ako drugi šraf zakaže, sve može propasti. U pripremi Vijesti u pola 7, osim onih koji gledaocima saopštavaju najvažnije informacije učestvuje, u poređenju sa drugim televizijama, ne tako brojna ekipa reportera, kamermana, montažera, organizatora, realizatora, tonaca i šminkerki, plus kolege iz sportske redakcije i naši meteorolozi. Što se tiče moje saradnje sa njima, do sada se nisu žalili, a ni ja na njih. Formula uspjeha ne postoji mada, u posljednje vrijeme, naša formula je opuštenost, dobro zezanje, otvorena rasprava o svim temama i razmjena mišljenja. Često se iz toga izrodi neko pametno rješenje ili dobra tema.
Kakva je tvoja komunikacija sa gledaocima, koliko često ti se obraćaju, kako reaguju kad te sretnu, uzimaš li u obzir njihove sugestije?
Trudim se da odgovorim na svaki upit ili molbu gledalaca, naravno, onoliko koliko mogu. Gledaoci me prepoznaju kad me sretnu, obično su to simpatične i prirodne reakcije pune pohvala, ali nekad i kritika. Ja im samo kažem: mi nismo tu da bi “dizali revolucije” kao što neki misle, mi smo obični ljudi, ali koji imaju petlju da govore o svemu.
Kad radiš imaš li svijest o tome kolikom se auditorijumu obraćaš, da li ikad osjećaš ili si osjećao bilo kakav pritisak, tremu zbog toga?
Svjestan sam da se obraćam velikom auditorijumu i to uvijek imam u vidu. Time je odgovornost ogromna i mora se paziti. Pritiska nema jer se inače i ne bih bavio ovim poslom, a treme, naravno, ima s vremena na vrijeme, jer smo živi ljudi. U suprotnom bi bili roboti.
Kao potpredsjednik Sindikata kako ocjenjuješ trenutni položaj novinara u Crnoj Gori?
Položaj novinara i ostalih medijskih radnika u Crnoj Gori je daleko od dobrog i to pokazuju višegodišnja istraživanja Sindikata medija. Veći dio njih prima plate manje od prosječnih u državi, mnogima, naročito u lokalnim medijima na sjeveru, duguju se zarade, a problema sa uplatom doprinosa za novinare ima veliki broj medija. Uz sve to, imali smo i brojne napade na novinare od kojih neki, kao što vidimo posljednjih dana, nikad neće biti ni rasvijetljeni. Mi u Sindikatu borimo se da se to stanje promijeni, ali do toga neće doći dok svi medijski radnici u Crnoj Gori ne shvate da su njihova prava jedini zajednički interes koji ih povezuje. Ne moramo se voljeti, različito ćemo izvještavati o istim stvarima, ali valjda nam je isto – hoćemo li biti uvaženi i da li ćemo kvalitetno živjeti. Mislim da je “zlatno doba” crnogorskog novinarstva, koje je trajalo do prije 6-7 godina, prošlo i da će se teško ubrzo vratiti. Ne mislim da su tada bili bolji novinari nego danas ili da smo imali bolje priče nego jednostavno – tada je naša profesija bila poštovanija u društvu, mladi ljudi su željeli da se bave novinarstvom, a politički i ekonomski moćnici nas nisu baš tako izbjegavali. Sada je potpuno druga priča.
Skoro svaki treći student novinarstva sebe ne vidi u tom poslu, već u PR-u ili nekoj drugoj struci, a mnogi su izrazili želju da se bave zabavnim programom u istraživanju SMCG objavljenom prošle godine. Što misliš da je uzrok tome, da li upravo položaj novinara kod nas koji obeshrabruje potencijalne buduće kolege da su upuste u izvještavanje o škakljivim temama?
Pa i mlade kolege vide kakvo je stanje u našem novinarstvu pa racionalno odlučuju da je bolje raditi neki manje stresan posao nego naš. Nikad neću reći da je novinarstvo najvažniji ili najteži posao, daleko od toga, ali bi trebalo da bude jedan od moralnih orijentira društva.
Imaš li neostvarenih želja, ambicija u svom poslu, čemu stremiš?
Nemam neostvarenih ambicija u poslu jer ne treba previše ni očekivati od života. Volio bih jedino da se okušam u nekom privatnom poslu, nevezanom za novinarstvo. Vjerujem da čovjek u životu treba nešto sam da stvori da bi bio kompletan, a i da se kasnije ne bi kajao – zašto bar nije pokušao?
Iznad glava letjele motke i limenke
Gledaocima TV Vijesti se sigurno urezala u pamćenje slika tebe u žutom prsluku kad si izvještavo sa protesta opozicije 24. oktobra 2015. koji su završeni incidentima, pominjao si i da je policija bacala suzavce na novinare. Koliko često si se suočavao na poslu sa takvim uzbuđenjima i opasnim situacijama?
Pa izvještavao sam sa par protesta na kojima je bilo nereda. Pamtim 2008. i protest opozicije zbog odluke Vlade da prizna nezavisnost Kosova, kada su nam iznad glava letjele motke i limenke piva, ali srećom, nije bilo povreda. Protesti 2015. donijeli su napad dijela demonstranata na policiju, koji nikad nisu pronađeni, a potom bacanje suzavca na novinare jer su u njihovom pravcu krenuli i neki huligani, koji takođe nisu procesuirani. Nije bilo previše takvih situacija, mada je i ovo dovoljno za ovako malu državu.
Mnogi ovdje pokušavaju da sakriju svoje tajne
”Novinarstvo je važno jer otkriva ono što mnogi koji to ne bi smjeli pokušavaju da sakriju od nas”, poručio si u kampanji Sindikata medija Crne Gore. Koliko je po tvom iskustvo ovakav vid ponašanja zastupljen na ovim prostorima i što radiš u takvim situacijama, kako prevazilaziš prepreke koje se ponekad stavljaju pred novinare da ne bi došli do informacija?
Mnogi ovdje pokušavaju da sakriju svoje tajne, iako građani imaju pravo da znaju šta se radi u njihovo ime. Ignorisanje pitanja medija je, nažalost, postalo opšte mjesto u Crnoj Gori, ali ne treba se nervirati. Treba zaobići te prepreke, nastaviti dalje i sačekati jer kad tad tajne izađu na vidjelo. Ako ne vjerujete, pitajte naše političare i pogledajte sve afere, samo u ovoj godini. Naše je samo da bilježimo njihove izjave i reakcije i - kada se otkrije šta su radili, samo suočimo javnost sa tim šta su nekad pričali. Za mene je to dovoljno.
Bonus video:
